11 studijski album Sepulture na vječitu temu Burggesove "Paklene pomarandže". Ne treba niti sumnjati da će se u best of katalozima 2009. metal fanova zasigurno pronaći pri samom vrhu.

Vremena su se drastično promijenila i za ove mega popularne Brazilce koji su u svojim najslavnijim danima prodavali milijune albuma širom svijeta ("Arise" 1991., "Chaos A.D." 1993, "Roots" 1996.), no i na njima je suvremena tehnologija digitalizacije mp3 zvuka ostavila svoj danak. Nakon odlaska Max Cavallere, album "Against" 1998. prodan je tek u pola miliona primjeraka, a kako je vrijeme odmicalo, svi naredni albumi su im bilježili rapidan pad tiraža. "Nation" (2001) je dosegao jedva 200.000, "Roorback" (2003) tek 100.000, a "Dante XXI" (2006) oko 120.000 prodanih komada. Kada se ovakav nekad mega uspješan band dovede do pozicije da im je trenutno jedan od najprodavanijih tiraža s obzirom na broj stanovnika dosegnut na Cipru koji ima oko 800.000 stanovnika u nakladi od 5 tisuća kopija (svaka čast fanovima), te da su u USA njihovi tiraži svedeni na smiješne cifre, onda to u ekonomskom pogledu zaista postaje alarmantno. Naravno da ovakav rasplet nitko nije niti mogao pretpostaviti u vremenima ranih '90-tih kada su skoro uhvatili pravi voz u nadmetanju za prestiž sa Metallicom, ali činjenica koja stoji jest da je danas bez obzira na kvalitativne potencijale Sepultura band koji se odavno oprostio od velikih stadiona za razliku od Metallice koja i dalje bez problema može napuniti svaki prostor s desecima (pa i stotinama) tisuća posjetitelja. Bitku su evidentno izgubili, djelomično i zbog odlaska bubnjara Igor Cavallere nakon albuma "Dante XXI", no unatoč tome, kreativnost ih i dalje krasi.

O albumu "A-Lex" se već dovoljno govorilo u mnogim najavama povodom njihovog koncerta u zagrebačkom Boogaloo 19.II 2009., pa evo samo osnovnih natuknica. Riječ je o konceptualnom radu koji je inspiriran futurističkim Burgessovim psihodelično socio-političkim romanom "A Clockwork Orange" prema kojem je 1971. Stanley Kubrick snimio istoimeni halucinogeni avangardni film s mnogo kontraverzi i brutalnosti (naš prijevod: "Paklena pomarandža"). Sepultura je album snimila u Sao Paulu prvi puta bez ijednog od braće Cavallere, te je unatoč turbulentnim promjenama članstva u posljednjih desetak godina i dalje band koji je zadržao svoj zaštitni strastveni thrash naboj s elementima death-metala. Sam Burggesov roman uglavnom je rock publici poznat po filmskoj Kubrickovoj adaptaciji, no vrlo malo je poznato da u filmu nedostaje posljednji dio romana kada se glavni lik, Alex, vraća s liječenja ponovno među društvo i osniva porodicu bez obzira što su vladajući politički faktori htjeli od njega. Ono što je Kubrick namjerno izbjegao kako bi filmu dodao pečat dramatizacije i nedokučivog finiša, to je s druge strane Sepultura pokušala nadomjestiti bez ikakvog paravana jer je roman sam po sebi suvremena tema koja prati uvijek aktualne pojave u društvu.

Djelomično se oslanjajući na roman s paralelnim nedostacima filma, Sepultura je stvorila donekle intelektualan i istovremeno vrlo moderan thrash-metal opus uokviren sa 18 kompozicija koji revno prati poznate događaje iz literature i filmske role koje nije potrebno navoditi. Oni koji ne znaju o čemu je riječ prvo bi trebali barem pogledati film. Album je podijeljen na četiri dijela; prva tri su filmske radnje, dok je posljednji onaj koji se nalazi u finišu romana i vrlo je kratak. Svaki dio albuma razdvojen je sa kraćim, uglavnom dvominutnim instrumentalima koji su potpomognuti gostovanjem klavijaturista Eduardo Queiroza, a nazvani su "A-lex I", "A-lex II", "A-lex III" i vrsno samplirani završni sympho-psycho lagani komad "A-lex IV". Istovremeno, oni pružaju uvid u cijelu fabulu o kojoj se već pedesetak godina ispričavaju najraznolikije priče iz svakojakih kutova gledišta svjetonazora. Između njih nalaze se vješto baražirane skladbe s dovoljno 'groove' potencije u kojima nema mjesta za pad kredibiliteta Sepulture, a to su prije svega žestoka hardcore thrash-metal/punk "Moloko mesto", zatim "Flithy rot" (jedna od najboljih skladbi albuma, a i 2009.godine) u kojoj se ponovno vraća onaj poznati obredno-plemenski plesni zvuk bubnjeva sa zborskim glasovima i angažiranim potkama koje su uvijek bile njihovim zaštitnim simbolom, te simbolička "What I do!", snažne tipične thrash "The treatment" i "The experiment", zatim "Strike" u kojoj ne znaš da li Sepultura kopira The Jesus Lizard ili obratno i završni ubod "Paradox".

Laganiji brojevi u kojima Sepultura šara svojim temperamentnim opservacijama još uvijek imaju snage da pruže cijeli arsenal zadovoljstva za neke nove čari thrasha, primjerice "We've lost you" ili umjerenija "Metamophorses" koje su angažirane u odnosu na samu fabulu. Mnogi fanovi doživljavali su ovaj album kao pad energije, ali u tome je zabluda. Sepultura energiju pretvara u suptilnost kompozicije i rafiniranost, osobito u najduljoj temi "Sadistic values" (skoro 7 minuta) gdje se isprepliću sve finese suvremenog thrasha, pa čak i progressive-sympho aranžmana koji su maksimalno dotjerani. Album frca sa ubjedljivo dorađenim kompozicijama od glave do pete s jednom od najčistijih produkcija na planeti Zemlji gdje se svi instrumenti uključujući i zastrašajući vokal Derrick Greena čuju najrazgovjetnije. Ovo je najčistiji thrash od zvuka, blistav do nebesa s melodičnim art uplivom u poznatu temu Beethovena "Oda radosti" koju su obradili u izuzetnom instrumentalu "Ludwig Van" gdje su se kroz punih 5 i kusur minuta poigrali s Deep Purple, ELP, Metallicom i inim bandovima koji su htjeli zvučati grandiozno, a da su pri tome zadržali svoj specifični stil. Završna "Paradox", kao što je već rečeno donosi ono što je manjkalo filmu. Kratka, metaforička hc-metal/punk bedastoća koju Kubrick nije htio uvrstiti u film jer ne bi imao šarma. U tome je cijela poanta. Rock and roll, kako god tko to shvaća.

Premda je Sepultura na prilično banalan, punk-hardcore lirički način opisala djelomično "A Clockwork Orange", ne može im se zamjeriti nedostatak art profinjenosti brutalizacije romana. Ipak je film kojeg su valjda sve generacije rockera gledale (možda i hip-hop, te techno-rave populacije), a nekadašnji beatnici pročitali i roman, sa ovom thrash/death adaptacijom stoji na mjestu. Sepultura je vješto i spretno, sa svojim optimalnim mogućnostima napravila vrlo uzbudljiv album s kojim se istovremeno i poprilično udaljila od publike koja ih je pratila u onom najkomercijalnijem razdoblju. Kako god, ovo je još uvijek odlična Sepultura. Bitno drugačija, ležernija, ali vrlo dobra jer ima viziju one vječne 'svjetske boli'.

Mračni i neoptimistični album koji govori o životu. Anthony Burggess im je odlično poslužio nakon Dante Aligherijeve "Božanstvene komedije" koja im je poslužila kao inspiracija za prethodni album "Dante XXI". Šta treba očekivati dalje? Shakspearea?

Ima Sepultura još tko zna kakvih aduta...

Kako god, ovo je sirovi art-metal album, a onda sve drugo.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 22/10/2009