Impresija je čuti ovaj bend da je i nakon 3 decenije diskografske aktivnosti još uvijek hrabri vizionar i eksperimentalist ništa ne prepuštajući oportunizmu ili klišejima. Tako će se ovdje pronaći štošta toga dobro znanog iz njihove uobičajene kompleksne stilizacije, ali i neočekivanog avanturizma, malo teže za povjerovati, u krautrock! Pa, evo, dok se druga crna gvožđurija mahom sapliće u starim iskušanim fazonima (čast izuzecima kojih ima podosta), Grutle Kjellson (vokal, gitara, synth), Ivar Bjørnson (akustična i električna gitara, klavijature), te leteća kompanija svakim novim albumom daju sijaset iznenađenja održavajući i dalje vikingšku fabulu mitova u konceptualnim pristupima. Ovdje je to nordijski mit o Heimdalu, čuvaru bogova i duginog mosta Bifrosta koji povezuje Asgard, carstvo bogova s Midgardom, carstvom običnih ljudi. Fokusirani narativ je u poznatoj teoriji da će Heimdal postati novi bog nakon Odina i apokaliptične bitke u Ragnaroku gdje su se sukobili bogovi i divovi stvarajući novi, puno bolji svijet. Poznata tema iz današnjice, kaj ne? To se očitava već u samoj uvodnoj pjesmi "Behind the mirror" jezivim hukom nordijskog roga gjallarhorna kojeg puše Eilif Gundersen iz Wardrune, a pomalo je nerazgovjetna priroda same pjesme ne precizirajući Heimdala kao osvajača, stratega, podlog vojskovođe ili nečega sasvim desetoga. Izgleda da se bend nije želio baviti takvim detaljima ostavljajući poput filmskog režisera promatraču da ponaosob donese vlastite stavove. Sam album ima puno takvih momenata gdje bi se očekivao koherentni autorski sažetak karaktera, primjerice u prvom najavnom singlu "Congelia" nakrcanog vokalnim slojevima u neodoljivom toku nalik brzacima što se stropoštavaju snagom vodopada od čak 8 minuta s horror tematikom o redovniku kojemu sjekirom optočenom runama rasječe glavu na dva dijela ili pjesmi "Caravans to the outer worlds" koja pak govori o možebitnom pljačkaškom pohodu prikazivajući ga kao kompromitirajućeg vođu čije su tenzije osvajačke, a da pri tome ostane cjenjen, pravedan i slavan. Eh, da, 'i ovce i novce', 'vuk sit, a koza cijela'...



Što se tiče neočekivane krautrockerske etike, ima je poprilično u repetirajućim sekvencama koje, pak, nisu prepoznato uobičajeni dio blacka, no ako ćemo pravo, sva ona hipnotička rešetanja ipak su došla iz njemačke minimalističke strukture Can, Neu! i Faust prije nego li će metal biti obzananjen i priznat kao žanr, uzmimo samo primjerice pjesmu "Kingdom" koja održava idealan balans između starih i novih Enslaved radova s poliritmičnim duhom teutonskog thrash kolektiva. Ovdje se također uočljivo barata višedjelnim progressive činovima: album je podijeljen na tri dijela premda ima samo 7 pjesama. Prvi dio su prve dvije, drugi dio počinje drugim singlom "Forest dweller" s akustičnim početkom, folk melodijom, Pink Floyd - Anathema prog-rockom i naravno, snažnim nastavkom, a treći s "The eternal sea", pozamašno utjelovivši i duh Joy Division, čuvene "The eternal" prvo ambijentalnim post-punk ekstenzijama, a onda i umjerenim Black Sabbath proto-doom šaržama isprepličući disonante, kako na gitarama, tako i u Kjellsonovom vokalu. Zadnji dio pjesme je uronjen u (ne)tipičnu blejkeriju. Tu je i zadnja, naslovna "Heimdale", grande finale vraški spetljanom gitarskom doom/ jazzy tugom ka smaku svijeta u nemoći da se zaustavi propast unatoč šaputanja tajni kako se sve može riješiti prinošenjem krvavih žrtvi.



Bogato ukrašene strukture synthova u srazu s gitarskim riffovima i ritmičkim tehnikalijama, obavezne upadice u prog-rock 70-ih s black (i post-black) kombinacijama, a i sve manje 'clean' vokala (možda mnogima nedostaje Herbrand Larsen, napustio ih 2016. nakon 12 godina) nisu ništa novo u njihovom profilu, međutim ovo jezgro je napucano čvrstim konstitucijama psihodeličnih intervala gotovo u svakoj pjesmi, tako da je sva ova sinergija izbila u prvi plan, a to i jest ono što se od njih očekuje. Najiskrenije rečeno, pijane berserker viking metal zvijezde Amon Amarth oduševljavaju auditorij, no Enslaved su čuvari i praktikanti poganske magije vrebajući iz šumskih skrovišta komunicirajući s bogovima držeći se eteričnosti. Ako se to smetne s uma, ovaj album prođe površno i možda manje uvažavajuće što je velika šteta. Po mom sudu spada u sam gornji dom njihovog kataloga, može se slušati i tumačiti poput nekog velikog filma o alegorijama i metaforama koje vrebaju iz nezemaljskih prostranstava. Političari nam sudbinu kroje upravo odatle.

Naslovi: 1.Behind the mirror, 2.Congelia, 3.Forest dweller, 4.Kingdom, 5.The eternal sea, 6.Caravans to the outer worlds, 7.Heimdal

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 05/03/2023