"El Camino" je ime novog albuma od The Black Keys. Ovaj rock sastav iz američke države Ohio je zapravo jedan duo. Naime, sastoji se iz dvojca, Dana Auerbacha i Patricka Carneya. Također bi se kao treći član benda mogao navesti i Brian Burton, poznatiji po svojem scenskom imenu "Danger Mouse", uspješni glazbeni producent, zahvaljujući čijem angažmanu su i The Black Keys dobrim dijelom postigli svoju slavu. Novi album je snimljen u njihovom novom vlastitom studiju u Nashvilleu i objavljen je krajem prošle godine, te je u vrlo kratkom vremenu postao vrlo zapažen u gotovo svim prestižnim glazbenim medijima. Što je bilo i za očekivati spram velikog uspjeha njegovog prethodnika, albuma "Brothers" iz 2010. godine. Tako da su taj hype oko sebe The Black Keys odlučili maksimalno iskoristiti i nedugo potom izbacili i ovaj novi album. Što se ispostavilo kao vrlo pametan potez. Ali i u kojem se možda najbolje očituje sve ono što sačinjava ovaj bend i njihovu glazbu. Doduše, što se tiče izdavanja albuma, oni imaju zaista dobru kondiciju. Jer su u devet godina postojanja objavili ukupno čak sedam albuma.

U novom albumu dočekuje jedanaest novih pjesama, od kojih je uvodna "Lonely Boy" prethodno bila objavljena kao single. Svih jedanaest pjesama su vrlo melodične i za uho ugodne. A ja osobno imam problem s time. Jer se tako upravo kao sa spomenutom "Lonely Boy" izravno aludira na prva mjesta glazbenih top ljestvica. Sve kompozicije su tako koncipirane da odmah na prvo slušanje zadobivaju simpatije velikog dijela rock štovatelja. A to je trenutak kad se u meni aktiviraju crvene lampice upozorenja - STOP KOMERCIJALA! Znači, izuzev toga što se njihov stil prije svega zasniva na vintage zvuku rocka iz šezdesetih, oni ne pokazuju nikakvu drugu hrabrost za nekim eksperimentiranjem, nečim unikatnim. I upravo tako se može i objasniti razlog njihova uspjeha: The Black Keys prolaze samo zato jer njihova glazba podsjeća na ono što nam je se, tako rekući, ukorijenilo u našu kolektivnu glazbenu svijest. U njihovoj glazbi još jednom se oživljavaju arhetipska sjećanja na Led Zeppelin, Pink Floyd i ostale legende rocka. Kao najbolji primjer za ovu tvrdnju se mogu izdvojiti pjesme poput "Little Black Submarines", koja podsjeća na zeppelinsku "Stairway to Heaven". Ili pjesma "Money Maker", koja je mlađi sin od Rolling Stonesa. Ili pak završna skladba "Mind Eraser", čija ritam gitara priziva uspomene na floydovu "Another Brick in the Wall". Isto takav postupak "selekcije najboljeg od najboljeg" je primijenjen i na stilske aranžmane skladbi; od stadionskog blues-rocka u pjesmi "Lonely Boy", preko tarantinovskog garage/surf rocka u "Dead and Gone", retro-rock putovanje se dalje nastavlja s plesnim tempom i debelim basom u "Gold on the Ceiling", ritmičnim glam-rockom u pjesmi "Run Right Back", s ritmom bubnjeva iz Jacksonove "Billie Jean" se nastavlja u "Sister"... ma jednostavno previše toga podsjeća na nešto drugo. Ali zahvaljujući odličnoj, specifičnoj produkciji "Danger Mousa" i nesumnjivom sviračkom kvalitetom The Black Keysa ove kompozicije ipak imaju ono "nešto". A njihova najveća zasluga je ta što posjeduju izuzetno istančan feeling za skladanje vrlo lijepih melodija i što uspijevaju izvući ono najkvalitetnije iz nekih četrdeset godina rocka. Međutim, to ni u kojem slučaju ne opravdava ovoliko cvijeće s kojim ga kite glazbeni mediji diljem svijeta. Ali je shvatljivo, jer su upravo glazbeni rock-kritičari, koji dobrim dijelom pored masovnih medija i kreiraju takve hypove, pretežno iz starijih generacija. Kojima, sasvim razumljivo, taj retro-rock još uvijek cirkulira po venama. A The Black Keys im dođu kao neki mali unuk, koji ih podsjeća na njihove mlade i divlje dane. Međutim, ako se oslobodimo od sladunjave nostalgije i hladno promatramo ovaj album kako doista jeste, onda ćemo doći do zaključka da je ovo odlično producirano, kvalitetno implementirano, dobro osmišljeno i velikim dijelom plagijatsko rock djelo, koje se jednostavno voli zato što je takvo.

I da se sada vratim na početnu temu oko ubrzanog izbacivanja ovog albuma; The Black Keys dobro znaju da ovaj njihov visinski let neće dugo trajati. I da je njihov retro-rock samo jedna prolazna popularna pojava kao i svi ostali modni trendovi. Stoga su požurili da još unovče sve sto se unovčiti dade. A u ovim kriznim vremenima im se to ne može ni zamjeriti. Isti hipokritični obrazac se nalazi i u tekstovima ovih skladbi. Koje otprilike sve redom imaju za temu "dečko i djevojka"; samo se nikome ne zamjeriti. Za ime boga, samo ne izvaliti nešto šokirajuće ili čak kritično. Ali hej, ako volite bez puno razmišljanja razgibati svoje udove uz jake rock'n'roll ritmove i melodičnu gitaru, navalite! Ovaj album je onda upravo za Vas.



Da je ovo jedan dobar rock album - jeste. Da li ću ga ja osobno slušati? - Neću. Da li ću mu dati dobru ocjenu? Hoću. Čisto iz toga razloga da ne ispadnem kao neki partibrejker i "bezrazložni" kontraš.

ocjena albuma [1-10]: 8

z. marković // 06/01/2012