Glavni gitarista i tekstopisac Stonesa, Keith Richards sažeo je svoje dvije najvažnije priče u jednu knjigu i jednostavno je nazvao Život. Keithova autobiografija ujedno i svojevrsna biografija najvećeg rock benda u povijesti, u njegovom slučaju nisu niti mogle biti odvojene iz jednostavnog razloga. Sve što se nakon njegovih tinejđerskih dana dešavalo imalo je veze sa bendom. Čak i stvari koje je radio mimo Stonesa, u vrijeme neslužbene pauze kad ih je Jagger nasamario i osim ugovora s bendom za diskografsku kuću potpisao i ugovor za solo albume, bile su na ovaj ili onaj način povezane sa bendom.
Priča počinje u ranim danima gdje Keith opisuje svoje djetinjstvo i odrastanje u Dartfodu, njemu ponekad nejasnoj okolini. Dane kad bi zajedno sa svojim djedom Gusom, koji je najviše i zaslužan za Keithovu ljubav prema gitari, obilazio radionice u kojima su majstori proizvodili instrumente ali i one u kojima priča o svojim roditeljima. Taj dio knjige koji je smješten u samo jedno poglavlje daje uvid u Keithovu osobnost i jasno opisuje razmišljanja klinca s klempavim ušima koji je bio opsjednut sa gitarom i glazbom a prvenstveno bluesom. Sve nadalje već je imalo neke veze sa bendom a počelo je kad je Keith na dratfordskoj željezničkoj postaji upoznao Micka. Klinca sa Chuck Berryjevim pločama i istog momenta se skompao sa njime. Sami početci bili su im dosta mučni. Nastupali su pod imenom Little Boy Blue and the Blue Boys i bili su kompletno bez para. Svirali su gdje god su mogli i kad god bi im se pružila prilika. Svi zajedno, jedno vrijeme živjeli su u rupetini od stana u Londonu a zimi nisu imali niti za grijanje. Većinom su se za njih brinule njihove ženske prijateljice. Zanimljivo je bilo razmišljanje njih kao grupe pa se recimo odlazak iz stana, bilo koga od njih, bilo da je taj imao dogovor sa nekom ženskom ili što god drugo na pameti, smatrao izdajom. Jedino bitno bilo im je vježbanje sviranja i preslušavanje blues ploča.
Jedan dio knjige je i prepiska Keithovog dnevnika u kojem dan za danom piše gdje su svirali, sa kime i koliko funti su strpali u džep. To je bilo jedino čime su se u početku bavili i stiče se dojam da im je nova žica za gitaru bila kud i kamo bitnija od na primjer toplog obroka.
Ubrzo nakon toga pojavljuje se i ime Rolling Stones a slijedi i prvi ugovor za izdavačku kuću a konačno i turneja po Britaniji. Moglo bi se reći da je sve ostalo povijest no to bi bila samo grebanje po površini. Unatoč totalno frajerskom imiđu, Keith je gitaristički genijalac a iza svih onih lubanja, kožnih dodataka, raščupane kose i podočnjaka, u biti je veoma staložena i dobra osoba.
Čitajući knjigu u kojoj opisuje sve, od početka benda, svojih ljubavnih veza, turneja ali i onih tragičnih i mučnih trenutaka i moje raspoloženje je osciliralo zavisno od poglavlja. Čitajući je ponekad u vlaku, misli bi mi totalno odlutale i same stvorile odličan film zavisno od pročitanog teksta. Na primjer, kad opisuje život na jugu Francuske gdje je osim njega na dvorcu živjelo osoblje i ekipa koja je pomagala kod snimanja albuma. Studio su imali smješten u podrumskim hodnicima i kretali bi snimati oko 7-8 sati na večer a završavali ujutro pred zoru. Njih četvero ili petero tad bi odšetali na mol za koji je bio privezan talijanski, od mahagonija ručno izrađen gliser Mandrax, odvezli se do Italije na doručak, kasnije bi svratili do Monaca na ručak, kupili neku ribu za večeru i vratili se natrag u Francusku. Bez ikakvih dozvola, viza, putovnica i nitko niti pojima ne bi imao da se nalaze u drugoj državi. Osjećaj slobode koji Keith tad spominje, njemu je nevjerojatan, u što svakako ne treba sumnjati ali koliko god su takve priče u stanju prenjeti raspoloženje na čitaoca tako su i one tmurne, u kojima uglavnom govori o heroinu, apstinencijskim krizama, smrti sina i sličnima, u stanju da vam smrknu facu i kompletno pokvare raspoloženje. Bez ikakvih uljepšavanja, samo onako kakvim ih je on vidio. U knjizi možete pročitati sve bitnije detalje njegovog života i razmišljanja kao i ona koja su se ticala benda ali više manje i nekih članova a posebno Micka.
No, nikakvog smisla ne bi bilo da se te iste miču iz korica knjige i prenose ovako jer upravo zbog Keithovog načina pisanja i razmišljanja ova autobiografija i ima svoju težinu. Knjiga je na našem tržištu od listopada prošle godine i ako je do sad niste bili u prilici pročitati, imate sve preporuke, bili vi fan Stonesa ili ne.

ocjena djela [1-10]: 10

mario m. // 25/09/2012