Iskusi čovjek za života sve i svašta,od krasnih trenutaka,neopisive ljepote,vrhunaca sreće i radosti,do neočekivane nepravde,bolnih poraza i teško savladive tuge.
I koliko je lijepo i posve prirodno,poglavlja ispunjena pozitivom pokazati okolini već i izrazom lica,tako se moramo naučiti nositi sa težinom koja naiđe,nastupa u situacijama nemilim,ali i neizbježnim.
Emocije,ma kakve one bile,potrebno je znati nositi,sa njima se nositi,katkada ih pokazati,ali i transformirati; život je upravo takav,u bojama,kao što je i sami dan od svitanja do sumraka.
Na tu temu bilježimo lepezu različitih poimanja i osvrta,a što i nije iznenađenje,jer život je jedan i čudesan,stoga pogledajmo čije sam glazbene numere životom inspirirane,izabrao za soundtrack koji diše,buja,kritizira,ne odustaje.
Slavimo život!

A DESIGN FOR LIFE - Manic Street Preachers (1996)

Manicsi su doista uspjeli!
Barem ja tako vidim slijed bandovog putovanja: nakon Gold Against The Soul i The Holy Bible,dva istinski odlična albuma,netragom nestane Richey Edwards,ritam gitarist,tekstopisac,važna karika banda,da bi Velšani unatoč tome pronašli snagu i snimili Everything Must Go,ne samo komercijalno uspješnu,nego i ploču čije melodije dišu krepkim gitarskim poentiranjima uz sjajne partiture gudača - alter rock zahvat bogat kvalitetnim rezovima (sada) velškog tria.
Više nego uspješno dizajnirali su život ove pjesme u kojoj Bradfield ističe svoje gitarske kvalitete,stilom se može uspoređivati sa recimo Bernardom Butlerom kojega smatram boljim,raskošnijim,raznovrsnijim,no time ne umanjujem Bradfieldove visoke domete,poglavito orisane šarmantnim i stasitim melodičnim vožnjama; dok krasni stringsi i kiša strastvenih linija gudača daju pjesmi sjaj reflektora na pozornicama namijenjenim onima koji su uspjeh doista i zaslužili.
Dug život ovoj uspješnici podariti će mnoge radio postaje i baš svaki put kada je čujem,osvoji me taj tugaljivi ulazak u refren i ponavljajuća fraza u mol skali,za vrijeme koje i Bradfield ponavlja ono što su dečki lepršavo i sentimentalno učinili pjesmi - dizajnirali joj život!

PRIVATE LIFE - Grace Jones (1980)

Kada je dugonoga Jamajčanka ekscentričnog modnog stila prohodala dovoljnu kilometražu modnih pista surađujući sa Yvesom St. Laurentom,Kenzom i ostalim mogulima modne industrije,odlučila se zadržati pod svjetlima nešto drukčije scene,one glazbene,te sam nedvojbeno stava kako je takav ishod bio pun pogodak.
Počela je plesnim ritmovima za disco ere,čime nisam pretjerano oduševljen,premda i tu nalazimo zbilja zapaženih komada,no uzlet i prave stvari nastupaju dolaskom u studio sa kraljevima ritma i sounda Slyem i Robbiejem,čime je Grace,ušavši na teren sasma novih spojeva koji joj pristaju poput Muglerovih kostima za kakvog pariškog modnog eventa,pogodila srž,bit,vlastito određenje.
Novovalne 1980e izlazi ploča Warm Leatherette sačinjena od zanimljivog izbora obrada kao što su Love Is The Drug ili Breakdown,a mjesto je zauzela i Private Life,originalno uradak gđice Hynde objavljen prethodne godine na prvijencu Pretendersa.
Pjesma lebdi karakterističnim reggae/dub prostorom prigušenoga svjetla,plašt je to čije simetrične linije klavijatura daju pristao komad sa vezom sjajnih gitara,ritmične gipkosti i odlično su postolje baršunu Graceinog glasa.
Pišući i razmišljajući o njezinim glazbenim simultankama,zaključujem da je jedinstvena Miss Jones,uspješna u svim granama poslovnoga života,sama sebi bila i smjer,korektiv,slijedom i istaknuta zvijezda,čiji su i talent,i osobnost,i predanost,dolazili do izražaja pod osobitim svjetlima svih pozornica kojima je hodala.
Ili: Private Life,dominantan i sjajan,ples nimalo obične i površne karijere.



THAT'S LIFE - Frank Sinatra (1966)

Dobri stari šarmer i hedonist kojega je oko kamere sa cigaretom hvatalo češće nego agenta 007,navedene je godine topio srca nježnijeg spola hitom Strangers In The Night,a kćerkica Nancy ga je laganim korakom sa These Boots Are Made For Walkin' čak i preskakala na top ljestvicama.
Član Rat Pack družine,plavooki šeret i zavodnik,bio je pravi šoumen,ali i naglašeno odličan pjevač sjajnih osobina,čija mi je pjesma That's Life (prepjev originala iz 1963.) među najdražim komadima bogatog opusa višestruko nagrađivanog izvođača. Iste su godine Stonesi bojili u crno (Paint It Black), Beatlesi se pak vozikali žutom podmornicom (Yellow Submarine), a That's Life je svjetlo dana ugledala koncem te '66e.
Orgulje nas vode sjajnom 60's produkcijom ka glasu frajera Franka kojega prekrasni prateći vokali usmjeravaju čistilištu života,dok stilizirani jazz i R&B sonanti pjevačeve izvedbe zvone praćeni dobitnim aranžmanima orkestra kojemu nigdje ne zapinje - naprotiv,gotovo svečarski se uzdiže modulacijom i pjesmu odvodi u ovdje citiranu borbu,nikako poraz.

"Each time I find myself laying flat on my face,I just pick myself up and get back in the race"

Najzad to i jest život,dugogodišnji maraton kojega povremeno remete i porazi u brzinskim utrkama.
Sinatra je to otpjevao kako i priliči,a iako nijedna svijeća ne tinja dovijeka,odustajanja nema jer nismo tako naučeni,zar ne?!

LIFE ON MARS? - David Bowie (1971)

Major Tom je apsolvirao svemirsko putovanje,potom ponudio nešto odrješitije gitarske majstorije Micka Ronsona na vrlo dobrom albumu The Man Who Sold The World,a prije nego će uskočiti u kostime i alter-ego Ziggyja Stardusta,Bowie je snimio,smatram prvo remek-djelo (ne i jedino), neopisivo mi dragi i riječju fantastični Hunky Dory.
Pustio je tu David svoj raskošni brand,instrument i trade-mark,jedinstveni glas,kojim će pokoriti konkurenciju i svijet,ali se iskazao i autorskim vještinama,te odbacio sumnje u potencijal i talent; ukratko,začepio je usta kritičarima i popeo se na vrh Tower Bridgea odakle će ingenioznim ostvarenjima diktirati struju Temze i opipavati bilo Londonaca,a zatim i utjecati na hijerarhiju popularne glazbe (odnosno kulture uopće), ili ako hoćete,rušiti granice,odnosno iste nepovratno pomicati.
Life On Mars? je krijesnica koje ima posvuda,djelo namijenjeno zasebnim predmetima na studijima,Bowiejev pokazatelj vlastite čudnovatosti,klase,garancija apsolutne veličine koja će nikada ugašena doći,citirati ću New Order, "here to stay". Prekrasno odsviran klavir Ricka Wakemana klasična je partitura ljepote kakvu krasi i Bowiejevo pjevanje,uz svesrdne asistencije Ronsonove gitare i divno raspisanih stringsa,naravno isto tako i odsviranih,a što je rezultatom magične glam fantazije (nazovite je i art-rockom,nećete pogriješiti).
Wakeman će se potom ipak pridružiti Yesu,a Bowie netom oformiti Spiders From Mars i prerušen u Ziggyja nalaziti puteve budućnosti.
Kojom još uvijek caruje.

ONCE IN A LIFETIME - Talking Heads (1980)

Remain In Light je album koji po svim kriterijima ulazi na ljestvicu probranih,najdražih mi albuma uopće.
Master and comander Byrne,njujorški kreativac i vođa ponajboljeg izdanka ne samo tadašnje scene,nego banda top pozicije unutar granica New Yorka (ma i znatno šire), kandidirao se za mjesto neobično genijalnih.
Novovalni bardovi su skupina koja se,na svu sreću,dogodila "centru svijeta" i Americi kao takvoj,spoj različitosti,membrana artizma i pune ruke zarazne energije,koju su pustili i na odličnim pretečama Remaina (krenite redom od 77 i nastavite nabrajati...), da bi se ovdje uspeli stepenicu iznad i usavršili tehniku tek njima prirođenu,jašući valove Felinih afro-beat lajtmotiva kroz new-wave tkanje kanalizirano urbanim jezikom i apstrakcijom koja odsvirana,postane vidljivo jasna.
Once In A Lifetime je sjajan presjek upravo svega navedenog,pjesma zamišljenosti,nadrealne percepcije i Byrneov poučak koji je Brian Eno elegantno istjerao na čistinu,stvar koja nosi toliko života u sebi,jer kamo god se osvrnete,čujete genijalnu strukturu,dovitljive aranžmane i domišljatu sviračku tehniku,uključujući i Davidovo pjevanje,a što zaslužuje gurnuti im u ruke žezlo i staviti krunu na glavu jedne zbiljski originalne karijere.
Jer to je Once In A Lifetime - pjesma kakva se napiše jednom u životu,od banda kakav se dogodi jednom u životu.

LIFE'S WHAT YOU MAKE IT - Talk Talk (1986)

Sa bandom Talk Talk sam se prvi put susreo početkom 90ih,dok su mi kao junioru izrazito važne bile Hendrixove gitare i Floydovi artistički instrumentali,no MTV koji mi je pokatkad bio asistentom u otkrivanju novih svjetova,servirao mi je video spot prilično neobične radnje u mračnom šumskom okruženju sa gmižućim insektima,žabama i ostalim stanarima koji češće izviru noću u potrazi za plijenom,no sjećam se da me odlična stvarčina na prvu kupila fantastičnom atmosferom kojoj ovakva video kulisa savršeno pristaje.
Izuzetna svirka i pulsirajuće ograde kompozicije sa grmolikim frazama orgulja,klavira,pokretljive ritmične strukture,dok Hollis vokalno briljira,te me upravo značajkama (ne samo vokalnim) sa ovog "proljetnog" albuma (The Colour Of Spring) potiče da za izbornog dana između,na listi ponuđenih,zaokružim ovaj pobjednički uradak koji potvrđuje sva bandova predizborna obećanja.
Ovaj mandat su iznijeli bolje od konzervativaca i laburista,a gostujuća gitarska izvrsnost Davida Rhodesa (Peter Gabriel band) u ovoj životnoj pjesmi,dodatno će naglasiti trijumf kod više nego zadovoljnog biračkog tijela.



IT'S MY LIFE - The Animals (1965)

Veliki sastav koji je već u začecima brzopotezno utrčao u kružok vodećih faktora engleske scene.
Dobro nam je poznato kako su Beatlesi širom otvorili vrata kroz koja su nadirali valovi bandova spektakularnih osobina,gdje su Animalsi vođeni karizmom frontmana Erica Burdona promovirali R&B koncept ubrzanim zvucima kroz prizmu rock uzusa 60ih.
Tako u It's My Life čujemo kružne efekte 12-žičane gitare i upečatljivu bas dionicu,dok blues iskra Burdenova glasa upada u srž atoma bandovog sounda - zanimljivo je naglasiti kako je ova numera,a nije jedina u opusu grupe,nastala u radionici njujorškog D'Errico/Atkins dvojca,specijaliziranog za izradu hitova, ili recimo zgoditaka pop glazbe - stoga imamo reciprocitet kolaboracije sa obje strane Atlantika.
Ne umanjuje to važnost i specifičnost Engleza,jer ideju i kostur pjesme iznijeli su van krilatim aranžmanima fantastične gitare Hiltona Valentinea,a refren doista stavlja fokus na bitan diskurs kakav su ukoričili za potrebe opisa vlastitog glazbenog manifesta.
Band nažalost neće dugo egzistirati,pritisak i previranja nadjačati će snagu njihova opstanka,voljne pokušaje reuniona i ponavljanja uspjeha ostvarenog kroz tih nekoliko briljantnih godina u 60ima,no glazbeni outfit Burdena i ekipe imati će poseban život naglašen u brojnim glazbenim almanasima,a posebno kroz opuse niza bandova,njihovih "otočkih učenika".

IMITATION OF LIFE - R.E.M. (2001)

Kada bi bilo više umjetnika koji su poput R.E.M.-a upravo slikali jednostavnim i prekrasnim glazbenim kistovima,životi bi nam bili značajno ljepši i bogatiji.
Band iz Atene,ali one u američkoj državi Georgiji,arhetip je indie/alter unikata čiji su postulati,zavodljiva jednostavnost formiranja melodije i orijentacija emotivnim lokacijama u krilu glazbe,rezultatom jedne karijere kojoj se imamo diviti. Možete birati,ali pogriješiti ne možete niti da hoćete - albuma kvalitetom i pamtljivim melodijama bogatih,imaju u izobilju - Murmur,Document,Monster,New Adventures In Hi-Fi... Ujedno i luksuz i nepravda,ispada ne spomenuti primjerice Green ili Automatic For The People,krunisana remek-djela,a niti Reveal,na kojem se nalazi Imitation Of Life,nije iznimkom u moru tirkiznog opusa sastava.
Iako je tekst Imitation Of Life daleko od najboljih Stipeovih stihova,čak za pjesnika takve aure i prilično trivijalan,glazbena srž neutralizira i izdiže pjesmu iznad te običnosti i svrstava je u pop izlog vodilja pozitivnih taktova. Istina,šarmantan je to buket pop mirisa,gdje stringsi i synth bezbrižno trčkaraju poljima melodije kojoj Buckove odlične gitare,kao i ukusno pripremljeni aranžmani,samo olakšavaju put do neupitnog uspjeha.
I osvrćem se početnoj rečenici teksta - kada bi barem bilo više ovakvih umjetnika,pa da pop glazba spava mirnim snom.

ZA KOJI ŽIVOT TREBA DA SE RODIM - Time (1972)

Jedinstvena pojava ondašnje scene,grupa Time, bješe skupina sviračkih kolosa (ok,Dado Topić kao pjevač također zaslužuje sve pohvale) i autorski snažnih figura,te ušavši u međuprostor posve prazan kipućim rock/prog-rock/jazz česticama,ostaviše sceni cedulju sa natpisom: Vežite se,polijećemo!
Band izraženih osobnosti,svaki na svojoj poziciji dominantan i cjelovit,vrlo brzo je stekao bazu poklonika,što nimalo ne čudi,jer slušajući Za Koji Život...svjedočimo epskom virtuoznom kolopletu - most koji povezuje Dadine stihove i fantastičnu svirku,ima isti,jasan,dobitni smjer.

"Za čije nebo treba da sam duga,u čijoj tami treba da sam luč"

Izdvojiti nekoga i isto tako ne spomenuti nekoga iz te prve,originalne (sviračke) postave Timea bila bi očigledna nepravda,jer šestorka koja je iznijela prvijenac i bila kompas,putokaz i dokaz moći,po snimljenom albumu će krenuti različitim pravcima,napuštajući band u kojem će postati prometno kao na peronima.

"Za koju jesen treba da sam žetva,za koju sliku treba da sam kist"

Sastav će snimiti još dvije ploče prije konačnog raspada 1977. godine i iako će ponuditi vrlo dobre trenutke,pamtljive balade i povremenu vatru u svom izričaju,plamen kakav su podigli u Životu, nadjačati ipak neće.

YOU ARE THE SUNSHINE OF MY LIFE - Stevie Wonder (1972)

Glazbeno sjajnu,bogatu i čudnovato raznoliku 1972. godinu,začinio je i gazda Stevie svojim Talking Book albumom,djelom osobite patine,vihorom koji nosi sjaj,svjetlo,sjetu,radost.
Kralj ritma,gigant R&B/soul/funk usmjerenja,sjajan klavijaturist,još bolji kada primi usnu harmoniku u ruke,pjevač čije tonove i nije baš lako raspisati,te autor zlatnog kataloga kojega je poželjno što češće konzumirati,osunčao je ovu senzibilnu pjesmu taktilnim zrakama krasno odsviranih rhodesa,dok naizmjence vodeće vokalne uloge Gilstrup/Groves doista divno dočaravaju iskrenu emociju iz stihova pjesme.
Stevieja jednostavno ne mogu ne voljeti,jer takvu predanost glazbi ne nalazimo često; njezinu ljepotu i posebnost oplemenio je svojim karakterističnim stilom,rijetkim autorskim darom i svakako moram naglasiti sviračku inventivnost i umijeće (npr. na sjajnoj ploči Innervisions odsvirao je gotovo sve instrumente na svim numerama!), a posebno podcrtavam 5-6 briljantnih albuma između '71.-'77.,dakle niz kakav je imao zbilja mali broj izvođača.
Što se mene tiče,a i slijedom navedenoga,ostaje mi tek parafrazirati vers iz You Are The Sunshine Of My Life pjesme,zaključujući:

"That's why he'll always stay around"

dario b. // 13/04/2025