home > koncert > Hold My Paw: Solidarno za utočište za životinje Vol. 1

kontakt | search |

Hold My Paw: Solidarno za utočište za životinje Vol. 1

Ako ste propustili benefit možete utočištu životinja Plavi križ uplatiti na IBAN: HR6025000091101016783 (primatelj: udruga Plavi križ) ili na paypal: bluecross.hr8@gmail.com

Već pola sata buljim u praznu stranicu i razmišljam kako početi izvještaj eventa za koji ti je drago de se odvio, ali ti nije drago što si bio tamo. Drago mi je, naravno, jer je riječ bila o benefitu za Plavi križ utočište za životinje, ali i jer se oskudna količina ljudi koja se pojavila doimala kao da se dobro zabavlja. Nije mi drago jer mi je u tom trenutku zub bio upaljen već pet-šest dana, a ta su mi malaksalost i umor već lagano metastazirali na psihu pa osobno nisam imao kapaciteta sudjelovati u fešti i propisno se podružiti sa svim dragim ljudima. Posljedično ni ovaj report, kao jedina stvar koju zbog kronične besparice uzrokovane prisilnim bolovanjem mogu ponuditi Plavom križu, neće biti toliko oštrouman ili britak koliko bih htio da bude. Elem, benefit za životinje bio je najavljivan kao jedna od onih propisnih medičarskih ekstravaganza na 3 floora di se valjda očekivao cijeli grad, međutim što zbog sumornosti kišovitog nam prošloga petka, što zbog visokog upada od 13 eura količina je ljudstva teže podbacila. Bi li se s nižim upadom toliko više ljudi skupilo da poveća i količinu prikupljenog novca, teško je reći, jer je uistinu bila riječ o jednom od onih mutnih dana kad se doima da se samom duhu Zagreba upalio zub. Ja sam se weltschmerzu uspio oduprijeti kako bi makar novinarski podržao Plavi križ te, sebičnije, kako bih čuo novonastalu suradnju iz snova Chakke i Kudikamo uz support Barabaduba.

Do svojevrsnog headlinera bilo je još dosta vremena, noć su otvorili Dead Corcoras oko 22:00 pred publikom od dvadesetak ljudi. Tempom od tri pjesme po minuti Slovenska četvorka nas je počastila svojim grindcore milozvukom u obliku izmjene ljepljivih metal riffova i tupa-tupa režanja uz goropadni growl. Kako grindcore nije žanr koji uobičajeno slušam teško mi je racionalno analizirati tih pola sata, no na svu sreću ni ne mislim da je posrijedi glazba koja je kompatibilna s racionalnom analizom pa evo rečenice koja je iracionalna. Osjećao sam se kao da sam bačen u drobilicu za otpad skup s vrećom upaljenih motornih pila u tvornici avionskih mlažnjaka. Za razliku od inače na grindcoreu gdje u tom transcendentnom iskustvu mogu donekle uživati plešući s dementatorima oko sebe, ovdje mi je bilo dosta smiješno vidjeti publiku kako udaljena od pozornice statično promatra njihovu nakaradnu pojavu kao da pomno prate Bacha u Lisinskom. Ipak, kao i uvijek, što manje razumijem neki žanr protiv kojeg nemam ništa efektivno, to ću više biti blagonaklon prema njemu pa ću reći da mi je bilo sasma u redu.

Malo prije 11 pred publiku od tridesetak ljudi popela se Vipera, a tad je negdje i postalo jasno da cijeli event neće biti toliko prepun koliko se činilo. Neovisno o tromosti i prorijeđenosti ljudstva u Attacku, Viperina eksplozivnost nije bila ništa manja od uobičajene. Jaki, odrješiti i naelektrizirani, njihov najjači adut jest činjenica da su u razornom rock n' rollu koji sviraju prisutni 100%. To neće reći da nisu ekstremno usvirani, da su solaže neinspirirane, da im je scenska prisutnost dosadna ili bilo što drugo, naprotiv sva trojica ubijaju na svojim instrumentima aktivno dominirajući pozornicom. Ono što pokušavam reći je da tehnički aspekti u ovakvoj glazbi bend mogu učiniti slušljivim ili zabavnim, no samo ga neki neopipljivi stav i energija čine izvrsnim. Vipera, realno, svira rani Motorhead, nije to ništa neviđeno, no oni ne samo da to čine kvalitetno, već uz kvalitetu pružaju i taj žar, tu vatru, tu strast koja je potrebna da se stari duh rocka ponovno oživi i elektriziranost s pozornice pređe na slušatelje. Taj moment nije nešto što se može fejkirat i to je ono što razlikuje neku olinjalu gerijatriju koja Motorheadesknu glazbu svira u Bikers Beer Factoryu nakon AC/DC tribute benda i Viperu koja iz Motorheada uspješno izvlači esenciju tvrde vitalnosti na kojoj se na koncu temelji cijela tradicija rocka i panka. Kako su me u tom stanju natjerali da spomenuti duh osjetim i ja, unatoč većinski statičnoj publici, za mene je njihovih pola sata tu esenciju uspješno prizvalo.

Odmah pri izlasku uslijedio je fire show na kojem je slabi odaziv publike već uzimao danak. Točno mogu zamisliti na koji način je stvar bila koncipirana, u dvorištu mali milijun ljudi koji su opčinjeni iznenadnim cirkuskim međučinom te ih promjena tempa vodi do pomahnitalosti u slobodnijem otvorenom prostoru. U praksi se oko showa stvorio kružić ljudi koji su dijelom promatrali, dijelom pričali i većinski ispijali pivice dok su dvoje umjetnika vrtjeli poi kugle i fire fangs na dubstep. Osim izbora glazbe nemam zamjerke, stvarno su posao odradili kvalitetno, no realnost je ovog međučina u polupraznom dvorištu dok na nezainteresiranu ekipu počinje sipit kišica stubokom drugačija od scene koju je show trebao potaknuti te se tako sve skupa činilo malo nepotrebno. Žao mi je samo što cirkusanti, zbog te realnosti, nisu možda pobrali reakciju koju su zaslužili.

Nedugo je zatim krenuo Starvation čiji je agresivni crust/punk/metal izričaj ponovno bio dočekan s nepokrenutom i rijetkom publikom. Dotične žanrove, kako ste već mogli zaključiti, nikad mi nije bilo lako pisati pa mi je osim floskula o tome kako su energični, jaki i brzi teško reći išta konkretno. Jako su to the point, nema pretjeranog okolišanja i tuku direktno u glavu. Kratke i udarne solaže, nabrijani riffovi i nenadane promjene u tupa-tupa ritam, apsolutno imaju flow koji doliči dobrog panka, no za moj je ukus tu i odveć metal elemenata. Što s vokalom, što s onim segmentiranim strukturiranjem pjesama, što s tim teškim metal zvukom, napose iz neke struje 2000-ih, žanr prožima Starvation te se isprepliće s hardcore elementima koji su meni nešto bliži. Opet to je čista stvar ukusa, pa kao i na Corcorasu bilo mi je sasma u redu, čak i u nešto pankfoničnijim trenutcima i dosta dobro.

Potpuna promjena ploče došla je nešto prije 1 kad su Žen stupile na pozornicu. Kontrast čisto karnalnom izričaju dosadašnjih bendova, Žen su sa svojim uspavanim zvukom došle kao potrebit odmor. Možda je uspavan kriva riječ jer u svome setu imaju pregršt energetičnih naleta distorzirane gitare i plesnih ritmova, točnije bi bilo reći snoviti. Ambijentalni synthevi, koji su sada bili na matrici umjesto ispred basistice, stvaraju neku efemernu podlogu koja je dodatno ojačana sentimentalnim pedalama i hipnotičko dugim vokalima. U kombinaciji s progresivnijim ljestvicama i ugodnom atmosferom stvara se dojam kao da sjedite na dnu oceana, duboko uronjeni u REM ciklus. Za razliku od mnogih dream-pop bendova stvar na svu sreću ne ostaje na tome, već se nježno prebiranje po gitari naglo pretvara u distorzirani proboj energije, a hipnotička ritam sekcija najednom dezorijentira s odlaskom u neravne mjere. U neku ruku konceptu su "sna" Žen tako dosljednije od dream-pop bendova jer, kao i svaki san, uistinu su nepredvidljive - u jednom si trenutku na dnu oceana, a u drugom padaš iz aviona, u oba su prisutne tri žene s brkovima (da imale su fejk brkove). Kompliciranost struktura ovih pjesama daje im prog prizvuk koji je vrlo komplementaran sa snivanjem kao takvim te ne odudara u cjelosti od punk fešte koja se do tad u Attacku odvijala. Nije to ono tiho i lagodno snivanje, riječ je o jednoj kompleksnoj mašineriji koja snivanje dočarava intenzitetom i enigmatičnosti koje snivanju doliči. Zbog te nepredvidljivosti i raznovrsnosti koncert Žena mi je uvijek bio amplitudinalno iskustvo. Na trenutke apsolutno pogađaju svaku promjenu kad ju treba pogoditi i balansiraju eksperimentalnost s plesnim uživanjem na koncertu, a na druge trenutke balans izgube te zazvuče kao klasični InMusic Kings of Leon indie rock koji iznuđuje neku kvazi-emocionalnost. Na svu sreću balans je u globalu prisutan, a ja sam s nastupom u globalu ostao zadovoljan... sudeći po bisu, jest i publika.

Moment koji smo svi bili čekali tako je došao s tek sat vremena kašnjenja, oko dva ujutru, kad su se Đuro Dobranić i Roko Margeta popeli na pozornicu. I koliko bi meni Kudikamo? bili vrhunac večeri i u svome standardnom izdanju, toliko je ovaj nastup bio pogotovo iščekivan zbog Chakke i Barabaduba kao drugog dinamičnog dua ovog novonastalog projekta. Naime, nakon što su Chakka i Pilton raskinuli suradnju ove godine, Kali Fat Dub projekt ostao je visiti negdje u zraku. Iako se Piltonov zamjenik na laptopu, po mom sudu s Malomfesztivala, apsolutno ispostavio kao dobrim rješenjem, u neku je ruku ovaj prekid otvorio potencijal za rastom oslobađajući Kali Fat projekt okova matrice. Na pomisao o mogućnosti toga da će se svima nam poznati čemerni hitovi moći odraditi u instrumentalnoj verziji skup sa svim blagodatima koje to pruža mi i sada zaigra srce, no tako što je i dalje relativno daleko. U međuvremenu spletom su se okolnosti isposlagale zvijezde i na pravom mjestu u pravo vrijeme ovoga su se ljeta našli Chakka i Kudikamo te instantno kliknuli. Dakle psihodelični, jammerski, instrumentalni, pošemereni etno dvojac i monumentalna težina Chakkinih stvari… pa brate za ovakve se suradnje generalno možeš sam molit. Malo je reći da sam na ovo bio nabrijan, za moj je nišni glazbeni ukus ovo bilo predskazanje, potencijalni koncert godine, nova era nakon čega ništa više neće biti isto. Iiii…. bilo je dobro.

Mislim, krenulo je izvrsno s petnaestak minuta standardnog Kudikamo? Sumanuto bubnjanje koje drži neko sidrište u realnosti dok Margeta poput maga barata sa sto instrumenata i tu realnost izvrće, njihova sinteza stvara fluidnu džunglu zvuka. Kako je Barabadub bio u sound kokpitu iza teško je reći koliki je njegov doprinos slojevima elektronike koji kolažiraju ovu džunglu, no svakako je rezultat jedno zapetljano klupko koje gromko poskače na sve strane. Promjene ritma su potpuno skladne s Rokovim promjenama ambijenta te misterioznim solažama na synthu, fruli i swarmandalu. Ova masa, ovaj sonični vrtlog konstantno evoluira te neumorno traga za različitim smjerovima razvijanja, a upravo tim konstantnim traganjem stvara se glazbeni prostor čuđenja koji je svugdje i nigdje istovremeno. Poput Alise Kudikamo skaču u zečju rupu u kojoj su stvari drugačije i u neprekidnom pokretu, cjelina kao takva je fluidna te kad i postoji naznaka da će se stvar raspasti zbog prevelike količine bizarnih zvukova taj šašavi ples samo još jednom promjeni smjer i nastavlja dalje. U taj uvrnuti bal zatim ulazi Chakka te nakon još petnaest minuta poigravanja s elektronikom kreće Apokalipsa dokazujući da ovako shizofrena pojava odgovara njegovom sumornom izričaju. Tsunami riječi koje se kristalno čuju na trenutak je dosegao moja očekivanja, stvorio je neku zrcalnu dimenziju u kojoj su pravila našega svijeta izvrnuta. Na trenutak sam se stvarno naježio i zaboravio na zub, malaksalost i kišu zatečen u nečem sasvim novom, iako sumnjivo poznatom, ukratko nečem vrlo uzbudljivom. Instrumenti su prvi put stali nakon tih prvih pola sata, pozdravilo se životinje, krenuo je novi ritam i stvar je otišla drugim putem.

Narednih je sat vremena bilo nešto drugačije prirode, prvo s drugim komadom pjesama u dosta standardnom dubu, a zatim i nečem što je naličilo polu-sprženom rejvu. Sinergija njihovih temperamenata je splasnula te je izvirila ružna glava glazbene nedorečenosti. Da nisam bio na Kudikamo? i/ili Kali Fatu vjerojatno bih rekao vrh, jebeno, no kako sam svjedočio oba iskustva u punom sjaju ne mogu čiste savjesti tako ocijeniti gig, posebice ne gig u trajanju od preko sat i po. Od mnogih sam obožavatelja Kali Fata na istom tragu u prvim redovima čuo tako nešto: "nije to to, da ga prvi put čujem da, al on se previše prilagođava njima". I slažem se, Chakka pjesme s melodijama i tekstovima koje svi volimo doslovce repa zavidnom brzinom, čime ni melodije ni tekstovi ne uspijevaju doći do punine. Ako ste upoznati sa stvaralaštvom ovo može biti dosta naporno, kao jedan od onih napornih remixeva u kojima cijelo vrijeme čekaš udarac dopamina koji se nikad ne pojavi. Ipak, na tu zamjerku bih nadodao da se, paradoksalno, Kudikamo u istoj mjeri previše prilagođava Chakki jer da bi smislena podloga za vokal uopće postojala mora se napustiti ono nepredvidljivo traganje i evoluiranje. Tako umjesto da se oba izvođača nadopunjavaju, dojam je da se pomalo guše. Gdje Chakkini tekstovi i pjevanje ne mogu doći do daha, predanost Kudikamo istraživanju nema priliku doći do izražaja. Roko je tako nakon Kudikamo solo dijela frulu zapostavio, a swarmandalu iskoristio kao stalak za slušalice dok se cijela stvar iz koncerta godine pretvara u zabavnu i originalnu, ali ni po čemu antologijsku dub/elektronsku masu.

Ne želim implicirati da se posrijedi odvio neki "tresla se brda rodio se miš" događaj, više da se brda nastavljaju tresti jer porod još nije gotov, tenzija uzrokovana ovom suradnjom još se nije razriješila. Moja su očekivanja od sve četiri osobe involvirane u projektu možda bila malčice previsoka, pogotovo uzimajući u obzir da su dotični imali minimalnu količinu proba te je vrlo vidljivo da se njihovi izričaji kombiniraju i mire u hodu. Štoviše ovo je jedini izvođač na kojem je atmosfera uzavrela, plesalo se i skakalo i deralo i Attack je napokon bio pun. Je da se pred kraj malo ispraznilo zahvaljujući drugim elektronskim floorovima, al ljudi su istinski guštali u ovome i daleko je od toga da je jedini hvalevrijedan trenutak bila Apokalipsa s početka. Bilo je tu više nego dovoljno naleta inspiracije kad su se njihovi izričaji stvarno poklopili da ne bih ovo iskustvo ocijenio kao zabavnim i kvalitetnim. Sam ti laj' je na neku foru poprimio pomalo italo-disko šmek, a bila je i neka (potencijalno nova) pjesma na engleskom gdje su prethodna očekivanja od Kudikamo i Chakke isparila te se stvarno slušalo nešto novo - udarno i britko. Zbog dužine koncerta nadao sam se da će ovih trenutaka biti više, ali baš zato što oni postoje te je u njima vidljivo da ogromne prednosti ovih glazbenika mogu rezonirati jasno je da će suradnja biti potpuni pogodak kad se projekt doradi, izaranžira, koncipira i ispolira do kraja. Samo jebiga, u ovom obliku funkcionira više kao skica i najava za stvari koje dolaze, zabavna koncertna senzacija, ali ne i koncert koji će promijeniti sve. Retrospektivno možda sam i ja malo previše tražio.

Kraj koncerta naznačio je nastavak mojih tegoba pa sam se zaputio kući. Glavnu riječ preuzele su elektronske pozornice na kojima se činilo da ljudi uživaju, no osobno sam jedva izdržao do kraja koncerta. Realno nisam se mogao žaliti, dobrih gigova je bilo, dobrih ljudi još i više te je cijeli event, izuzev očekivanog kašnjenja, tekao bez problema. Kako su svi novci iz prodaje karata (izuzev minimalnih troškova zaštitara i hladnog pogona) išli u Plavi križ, para se za krznene nam drugare prikupilo te se prema tome treba uputiti najveće hvale Green Witch, svim izvođačima koji su svirali za đabe te svima involviranim u organizaciji. Da ovaj izvještaj nije u potpunosti beskoristan apeliram još jednom da svi koji su event propustili, a zainteresirani su pomoći ljudima koji su posvetili život najobespravljenijim bićima na planeti, ubace koju kintu Plavom križu na IBAN: HR6025000091101016783 (primatelj: udruga Plavi križ) ili na paypal: bluecross.hr8@gmail.com

jan vržina // 13/11/2023

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Shortparis @ Močvara, 20/02/2024

Shortparis @ Močvara, 20/02/2024

| 23/02/2024 | dora p |

>> opširnije


cover: Avalanche Kaito @ Močvara, 21/02/2024

Avalanche Kaito @ Močvara, 21/02/2024

| 23/02/2024 | dora p |

>> opširnije


cover: Föllakzoid @ Močvara, 14/02/2024

Föllakzoid @ Močvara, 14/02/2024

| 18/02/2024 | dora p |

>> opširnije


cover: Jeboton fešta @ Boogaloo, 10/02/2024

Jeboton fešta @ Boogaloo, 10/02/2024

| 13/02/2024 | dora p |

>> opširnije


cover: Brigan @ Močvara, 05/02/2024

Brigan @ Močvara, 05/02/2024

| 08/02/2024 | dora p |

>> opširnije


> chek us aut!
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net
> najawe [blitz]
  • 27/02/2024 | zg, močvara
    manifest crnila
    ---------------
    drown (ka)
    war (d)
    vÙlom (zg)
  • 29/02/2024 | zg, močvara
    rØlØ (st)
  • 01/03/2024 | zg, močvara
    vrelo zvuka
    -------------
    monsieur doumani (cipar) & dunjaluk (zg)
  • 02/03/2024 | zg, močvara
    metal koncert
    --------------
    undercroft (chi)
    dekapited (chi)
    violentor (ita)
  • 03/03/2024 | zg, močvara
    darkjazz crnilo
    ---------------
    the lovecraft sextet (nl/h)
    merakhazaan (h)
    >> najawa @ terapija.net

>> sve blitz najawe


well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*