Razmišljajući kako da započnem osvrt na nedavni koncert, sada već kultne, slovenske grupe Laibach u glavi mi se uporno javlja Wölfflinova rečenica kako ''Sve nije moguće u svako doba'' a da ta izjava odlično odgovara ovoj situaciji pokrepljuje činjenica kako grupa (svojevremeno mladih likovnih umjetnika), koja je svojim radom izazvale brojne reakcije, trpila cenzure rada i zabrane, 27 godina nakon osnutka nastupa na Riječkim ljetnim noćima dok iz prvog reda nastup prate domaći gradonačelnik i intendantica hrvatskog narodnog kazališta a sve se to odvija u prostoru ni 50 metara udaljenom od mjesta gdje su se po prvi puta u svijetu odvijale probne vožnje torpeda. Spoj Laibacha i industrijskih hala je toliko logičan da se čovjek zapita: što je bilo prvo kokoš ili jaje? Tj dali je prostor sebi privukao takvu glazbu ili je glazba tražila takav prostor. Odgovor je kao i uvijek u sredini a rezultati i više nego odlični. Zadnji put smo ih u Rijeci vidjeli prije tri godine u Harteri a sada su se vratili kako bi prezentirali stvari sa posljednjeg albuma '' Volk''. Poznati po brojnim prepjevima (Life is life, Sympathy for the devil, Let it be,...) i ovoga su puta priredili nešto posebno: riječ je o konceptualnom albumu koji sadrži trinaest pjesama inspiriranih nacionalnim himnama. Kao uvertira partizanske koračnice, za početak hrvatska himna i reakcije publike koja nije znala dali da sjedi, stoji te plješće pri završetku snimke. A onda je došao Milan Fras i svojom autoritativnom pojavom držao sve pristune bez daha do kraja nastupa. U prvom djelu izredao se materijal sa posljednjeg albuma pa smo imali priliku vidjeti Laibachovu interpretaciju njemačke, američke, talijanske himne čiju je scensku izvedbu dodatno obogatila pjevačica te projekcije koje su tematski pratile svaku od skladbi, a u drugom Laibach kakav svi znamo u proteklih par godina. Fras i po jedna bubnjarica sa njegove lijeve i desne strane žestokim su ritmom probudili fanove koji su zbog rasporeda publike bili pri kraju hale (gledalište je bilo podijeljeno na sjedeća i stajaća mjesta) te iako su ih zvali na bis on se nije dogodio. Za kraj logičan rezime svega ovoga bio bi kako je bogata industrijska prošlost iza nas, napušteni prostori sadašnjost a njihovo preoblikovanje u mjesta kulturnih događanja budućnost kojoj svi sa ushitom težimo!

jadranka // 08/07/2008

> vidi sve fotke // see all photos