MOČVARA U KARANTENI: DUNJA I ZUZANA ZA MALOBROJNE

Okay, Močvara je doselila u Dubrovnik.
Na prvi pogled, morate priznati, to je čudna kombinacija. Koje su prve asocijacije na Močvaru: dredloksi, alternativa, metalci, urbana kultura, jeftinoća, punkeri, antiglobalisti, natpisi jedan-auto-manje na biciklima privezanim uz ogradu i da, tamo su se po meni zrigali bar nekoliko puta. A koje su prve asocijacije na Dubrovnik: libertas, skupoća, žene u večernjim haljinama na Stradunu, skupoća, puno hotela s 5 zvjezdica, skupoća, Vlatka Pokos s malom Lanom šeće Lapadskom uvalom, skupoća, koncerti ozbiljne glazbe u crkvama, skupoća. I da, vjerujte mi, nikad se nitko u Dubrovniku nije zrigao po meni.

Močvarne priredbe se održavaju u Karanteni, u Lazeretima. Samo da pripomenem da su u Lazaretima stari Dubrovčani držali strance u karanteni kako isti ne bi donijeli kojekakve opake zaraze u Grad. A Dubrovčani i danas jako drže do tradicije.

Ove su srijede nastupili Dunja Knebl i Zuzana Homolova Trio.
Atmosfera nadasve romantična, zvjezdano nebo nad nama, ugodnih 35 stupnjeva, lagani vjetrić koji je nosio plastične čaše, poneki žohar i prekrasni, razvedeni labirint Lazareta. I čak 20 ljudi u publici. Ne, ne karikiram. Zbilja ih je bilo 20. Brojala sam. Cijene cuge, naravno, nimalo močvarne. Ali onda Dunja Knebl sa svojom gitaricom, minimalističkom ekspresijom, samozatajna, ali bezgrešno impresivna. Dakle, kakav ta žena ima glas i kakav način, i kako se taj glas prelomi i zadrhti od bola, kako zvoni od veselja, kako se razlije i razmaže od tuge. Lako joj je povjerovati, lako se smješkati. Izvela je svoj klasični repertoar bez posebnih iznenađenja, ali te su pjesme tako ogoljene i suštinske da ih je lako čuti ponovo i ponovo. Tko su bili ljudi u publici nemam pojma, ali mislim si, ako su budistički svećenici plakali kad im je Lidija Bajuk pjevala međimurske pjesme, nema razloga ni da ova publika, ma tko oni bili, ne razumije tu emociju. Ti si meni po serdini srca kak v črljeni jabuki koščica - tko to ne kuži? U posljednje 3 pjesme joj je pridružio violinist iz Zuzaninog Tria, a svirku su navodno uvježbali par sati ranije na Stradunu. E tu, zamišljajući ih kako pjevuše i drndaju po Stradunu, shvaćam da se zapravo savršeno uklapaju u ambijent. Zuzana Homolova Trio su iz Slovačke i izvodili su uglavnom stare slovačke balade. Oni su bili glavne zvijezde večeri i priuštili su publici bajkovitu i živopisnu svirku, te s vidljivim žaljenjem zbog jezične barijere pokušavali na skromnom engleskom objasniti o čemu govori koja pjesma. Uglavnom, simpatično.

Pitam se zašto su svi ti ljudi koji izvode neki etno uvijek tako prpošni? Al ne znam jesi li prvo prpošan po prirodi pa ti dođe da pjevaš narodne pjesme ili počneš pjevati narodne pjesme pa nedugo zatim naglo postaneš prpošan? Ako je ovo drugo, odo ja u pjevače.
Sve u svemu, drago nam je što Močvara opet ljetuje u Dubrovniku. Očekujemo neke dobre koncerte. A i Dubrovniku će dobro doći malo močvarne urbanosti, a Močvari malo dubrovačke ljepote. I na kraju moram održati obećanje da ću reći bar riječ pohvale Dubrovniku, koje sam zadala jednom Dubrovčaninu koji me mjesecima strpljivo uvjerava da se u Dubrovniku stvarno možeš dobro provesti i podnosi moju poslovičnu purgersku bahatost. Dakle, dragi moj prijatelju, ovo je za tebe: DA, LJUDI, ISTINA JE, DUBROVNIK JE NESTVARNO LIJEP. Dobro?

lola // 30/07/2007