Mogao sam pretpostaviti da će se nešto frapantno desiti jer mi je to jutro sve krenulo naopačke. Ne, nije bio nikakav petak trinaesti, bio je ponedjeljak osamnaesti. Prvo sam ujutro nakiso ko' krepana crkotina kad sam išao na posao. Cipele su mi bile skroz pune vlage jureći biciklom po skoro pa ledenom pljusku dobrih 8 km kao što svako jutro uobičavam poput Kraftwerka odvozikati lagodnu vožnju prije teškog fizičkog posla. Taman dobro dođe da se zagrijem, pregrijem po ljetu i smrznem po zimi. Onda mi javila bivša dragana da nam je sinek izgubio ključ od stana i da ne može izaći van, te nije otišao u školu. Pa onda pročitam da je predgrupa, riječki Asheraah otkazao nastup. Zatim mi sadašnja dragana javila da je muči migrena, jedva čeka konac poslovnog dana i da neće doći na koncert. K tome joj je umro suprug od jedne stare frendice. Pa jebemti, jel' početak radnog tjedna može lošije krenuti? Može i lošije... No, mislio sam, sve će to koncert popraviti. Ali, kad tamo, evo ti novog KIKZ-a (kurac i kiselo zelje)... Kad sam stigao u Attack, dvorište Medike je bilo prazno ko' zaboravljena kaca u kome se pred XY godina kiselilo zelje, rećemo tamo još negdje koncem prošlog stoljeća kad ga je za zimu, proljeće i ljeto sve do iduće jeseni rezala i pohranjivala moja pokojna baba, a ja sam ga kao klinac znao gaziti tokom ludih hippyjevskih i punkerskih 70-ih slušajući prežvakane i selotejpom sljepljene kazete Sex Pistols i Judas Priest. Kad se s trapez hlača sa širokim obodom prešlo na uske nogavice, toliko uske da bi i današnji hipsteri pozavidjeli na uskosti hulahopki i štrampli, odnosno 'kurtonki'. Odmah sam se prijateljski pozdravio s Grégoire Fray-om, vođom, gitaristom, frontmenom i kompozitorom ovog belgijskog benda iz Bruxellesa o kome naširoko i u hvalospjevima zborim već gotovo 10 godina. Ovo mu je bio treći posjet Zagrebu, jednom je nastupio solo na akustičnoj gitari 4.IV 2017. u Botaničaru kad je imao balkansku turneju svojeg samostalnog projekta The Hills Mover. Upitao me oće li ekipa Terapije.net doći jer su nam bili dragi gosti na našem 13. rođendanu 6.V 2014. u Spunku, prostor do. Tada smo se uistinu super proveli prije, za vrijeme i nakon koncerta kojeg je nadebelo zasrao naš izabrani tonac koji je usput pokupio masnu lovu, a sve je smandrljao i spetljao jer nije znao gdje mu je koji ulaz na mikseti, koji su mu kablovi za koju vražju mater, pa je nastup Thota kasnio gotovo 2 sata, jebo ga ćaća ćoravi, gluhi i slijepi, a Thot sav zvuk imaju softwerski naštelan preko svoje elektronike s kojom povezuju analogni zvuk. Pa kažem Grégoireu da čisto sumnjam u tu mogućnost, pa pita zašto. Eh, jebi ga, Hrvati su odselili u Irsku. Kaže, okey, onda ćemo ići u Irsku svirat za Hrvate, ta pa drugi ste na svijetu u nogometu, bolji od naše Belgije koja je treća, ali smo i mi i vi tukli one prepotentne Engleze... Pa, sad, znaš kaj... Da nije bilo Nevena Aljinovića, ajd zamisli Tota, koji drugo prezime ima skoro identično kao naši gosti iz Belgije koji je bio jedan od redara na ulazu i da s njime nisam cirka sat-dva spikao o svemu i svačemu, uglavnom o životnim putešestvijama, socijali, nepravdi i kapitalističkom sotonizmu u ironičnom cinizmu, komotno bi se i ja te večeri odselio u Irsku. Da barem potražim nestale Hrvate, one koji smatraju da su Rammstein industrial bend, pa one koji misle da Rammstein nije industrial bend jer oni znaju kaj je pravi industrial, pa one kaj obožavaju Depeche Mode i indie-rock, pa naše darkere, gothičare, polupunkere, post-punkere, post-rockere, štovatelje EBM-a, ekipu koja je nekad dolazila na Smaranja, one koji su nekoliko zadnjih puta bili na The Young Gods, one koji nikad nisu bili na The Young Gods jer smatraju da su Rammstein true industrial, pa bih sve njih ufatio za rebro i dovukao iz te Irske na Thot da im se konačno rasvijetli poimanje koji je to đavo industrial a da nije Ministry, Marylin Manson ili Nine Inch Nails. Jes, bio sam ljut na tu i takvu emigraciju, bila ona u Irskoj ili još nije otišla jerbo tog ponedjeljka se baš upravo spremala za put na zeleni otok ili na kojekakve zelene otoke gdje vlada true industrial u skladu s new world order zakonima. I k tome me bilo strahovito sram ispred Grégoirea jer je na najavi FB eventa bilo, koliko se sjećam nekih 20-30 like-ova 'dolazim sigurno'. Mislio sam da će tih 20-30 doći, a to znači da bi moglo doći i više, možda čak 50-tak ljudi što još uvijek nije neka cifra za cifranje, ali bolje djeluje nego ova poražavajuća činjenica: kad je koncert krenuo, skupa s bendom je auditorij činilo toliko ljudi koje se komotno izbroji na prste obje ruke. Naravno, ako niste društvo s pilane koje radi na cirkularima i banzekima, te vam se živo fučka za true industrial, bitno da se pili i hobla, remenice rade, a gazda povremeno na ciglarskoj paleti od jalšika, breze ili krhkog četinara ostavi demižon vinca. Jer, sad, analizirati ovakvu poražavajuće očajnu posjetu s nekakvim blesavim razlozima da je bio ponedjeljak, da je padala kiša, da se nema novaca, da je baba bila muško, a da litra vina više ne iznosi 1000 ml nego 0.75 l i bla-bla-bla su obične stupidarije. Upad je bio 30 kuna, taman za 3 litre najjeftinijeg domaćeg vina od starinskih 3000 ml. Ponedjeljak? Pa kaj onda? Pa gledao sam ponedjeljcima neke od vrsnijih koncerata u životu kad se znalo okupiti i po nekoliko 'iljadarki ljudi koji nisu pjevali 'tell me why I don't like Mondays' i pjesme Happy Mondaysa, elem znači to sve ne drži vodu jer se čvrsto treba držati starinske mjere za 1 litru vina. Nisam bio ljut i nije me bilo sram za one koji nemaju pojma tko su i što su Thot, na one koji smatraju da su Lenny Kravitz i Bryan Adams 'žestoki' rockeri, Guns'n'Roses metalci, EKV i Arcade Fire alternativci, a Billy Idol punker. To su sami svoji bokci u glavi i s takvima se ne opterećujem jer oni čvrsto smatraju da je litra vina butelja 0,75, a ono kaj je litra vina, to je bljak, otrov koji grožđa vidio nije. Sram me bilo zbog svih onih silnih nafuranih pripadnika alternativnih plemena koji znaju sve i svašta otkako su Throbbing Gristle utemeljili žanr, onih hordi koje redovito dolaze na Einsturzende Neubauten, Laibach, Swans, u fonotekama drže svetim gralom ploče Cabaret Voltaire, Killing Joke, Skinny Puppy, D.A.F., Front Line Assembly, SPK i Revolting Cocks, one koji će u Minken ili Beč otići na Nine Inch Nails i kajganom svetoga Petra platiti litru vina 0,75. Ma više se auditorija sretne na utakmici treće hrvatske nogometne lige zapad NK Zagreb protiv Vinogradara iz Lokošinog Dola pored Jastrebarskog na stadionu u Kranjčevićevoj ili u mom kvartu kad penzioneri bacaju balote, boćaju i kartaju, kad se svađaju, pogotovo kad zaigraju za starinsku litru vina od 1000 ml, njih se ne može prevariti na štos da je kila napolitanki 750, a kila leba 450 grama. I skupi se tu kibicera koji nešto misle ušićariti od te litre vinčeka, možebitno i kojeg q-packa pive, naravno onog od 2 litre, a da nije karlovačko od 2 litre s 1854 'milih' majčicu im lopovsku litara jer su se pokazali navijački sposobni opredjeliti se za budućeg pobjednika-dobitnika. Kao što se jasno uočava da je ovdje sve zbrkano kao što i jest bilo, neka vam ne bude žao što niste nazočili ovom koncertu jer to nije bio koncert namjenjen širokim narodnim masama. Thot nisu bend za široke narodne mase. Lijepo su svakom od nas u publici odsvirali po jednu pjesmu, evo, meni su poklonili "Duna" (Dunav) s posljednjeg albuma "Fleuve" objavljenog 2017. I lijepo su nas počastili najnovijom postavom s dvije iznimno lijepe djevojke - Juliette (klavijature, sampler) i Alice (bas gitara, klavijature) koja je nastupila u zamamnom izdanju - štiklama i crnim gaćicama, te dva bubnjara - Gil i Lukas (Dimitri i Arielle su napustili postavu početkom 2018.), a sve je bilo začinjeno spektakularnim dekorom cjevastog light-showa, onakvog kakvog su tek djelomice mogli iskoristiti u skučenom Spunku, prostor do, spomenute 2014. godine. Odsvirali su uglavnom repertoar s posljednjeg albuma koji i uživo zvuči upravo onako kao na cd-u, ali što da vam pričam kad djelovanje benda u Zagrebu prolazi beznadežno nezapaženo poput one kace kiselog zelja. Samo s razlikom što su Thot friška kaca u kojoj se ne kiseli zelje moje pokojne babe, istina, oni kisele i spremaju svoju vegetarijansku umjetnost industrial rocka (Grégoire je vegetarijanac), ali na vraški žestok i energičan način koji tjera na ples i iskrenu, pozitivističku sumanutost poput obreda majci prirodi, točnije vodenim tokovima o kojima je i kompletan album fabulom protkan od "Icaune" (latinski naziv za rijeku I'Yonne pored koje je rođen Grégoire) preko "Odre", "Rajne", "Vltave" i "Dunava" sve do "Volge" i "Bosphora". Popravni ispit, ako vam to kojim slučajem zapne za senzore imate 22. III u Somboru i Sloveniji (23.III Velenje, 24.III Ljubljana, KUD Chanell Zero), a kao The Hills Mover, Grégoire će solo doći još ove godine u Zagreb. Tako mi je rekao. I da se oni kao bend ništa osobito ne sekiraju što ih Hrvati sabotiraju. Zna se da nitko ništa ovdje ne zna, a svi znaju sve. Da Horvi piše kurtoazne tekstove tek toliko da samo nešto trabunja bezveze, uglavnom ono što nitko ne čita i kaj nikoga ne zanima o nekakvoj trećoj ligi zapad, istok, sjever i jug omalovažavajući prvu ljigu bogataša kojoj bi trebao u čast ponosno gaziti zelje.

horvi // 19/03/2019