Teško mi je razaznati zašto se jedni etno događaji rasprodaju, a drugi gotovo zjape prazni. Riječ je o istim glazbenim i tekstualnim motivima koji su preuzeti iz folklora ili su nastali po uzoru na njih, a i različiti etno izvođači međusobno se poštuju i slušaju, no očito postoji vodeća struja što sam konačno i u potpunosti saznala tek na koncertu Luboyne u srijedu navečer, kao i izvođačice koja im je prethodila, a to je Dunja Knebl. Upravo zbog ove kombinacije domaćeg poznatog imena te stranog i relativno novog imena mislila sam da će Močvara biti dupkom puna. (Velim relativno jer Luboyna svira već 15 godina, no ovo im je prvi nastup u Hrvatskoj).
A kad ono - Dunja Knebl svira pred 10 ljudi! Kasnije se ta brojka za Lubonyu proširila na možda tridesetak ljudi više.

Dunja Knebljoš je jedan živi dokaz kako glazba ima terapeutsko djelovanje na ljude jer Dunja izgleda stvarno mlađa nego što je, i to bar jedno 10-15 godina, ali tako i zvuči. Taj minimalistički, čisti, korektni, mladolik glas odaje atemporalnost glazbe koju Dunja izvodi. Ovog puta sama, uz indijski harmonij, udaranje ritma te puki glas, izmjenjujući ta tri elementa tako da su dvije pjesme u ovom kratkom repertoaru ispjevane a capella. Nasmijana je tijekom cijelog izvođenja, a između pjesama nam govori o razlozima za njihovo izvođenje, kao i o njihovim tematikama. Tako nam je otkrila da su se u vrijeme njene mladosti upravo makedonske i međimurske pjesme smatrale najljepšima pa je uz par međimurskih za kraj otpjevala makedonsku pjesmu koja nas je uvela u goste večeri - makedonski sastav Luboyna, iliti Ljubojna, kako vam draže. Njihova već druga pjesma bila je Stani da ne stanish s novog albuma, koja je odlično zagrijavanje za ostatak večeri. Samo eto, nisu imali koga zagrijati pa su se u publici nalazili ekstremi - ili oni u transu, ili oni koji su se sramežljivo gibali uz zarazne ritmove. Osim same Vere Miloshevske te Olivera Josifovskom na električnom basu, na pozornici se ističe simpatični trubač, ali i violonist, a posebice za vrijeme izvedbe ove pjesme. Svi su nasmijani te ih ne obeshrabruje malobrojna publika, a posebice pjevačica Vera Miloshevska. Iz tih ljudi pršti ljubav prema onome što rade. A na pozornici ih je bilo ravno devet! Tri tubača, trubač, dva bubnjara, violonist, basist te naravno pjevačica. Iskustvo slušanja i gledanja ovog benda uživo nemjerljivo je naspram slušanja samo albuma, a tome najviše pridonose instrumentalne solaže i improvizacije.
Odsvirali su cijeli novi album, ali i mnoge stvari iz ostataka opusa koje se zbog aranžmana nisu posebno odvajale zvukom i izvedbom, osim trubačko-balkanske verzije pjesme Bella Ciao te pjesme u kojoj je Miloševska repala, i to neloše.
Možda sreća zbog malobrojne publike jer je i ovako bilo izuzetno vruće u Močvari, a pogotovo njima na stejdžu uz živahno kretanje i gibanje. Odabir bisa s ponavljanjem dviju pjesama, spomente Stani da ne stanih i Krena Martinata malo je neobičan čin. Obično ga očekujemo od novih bendova koji nemaju što drugo svirati, no možda nisu stigli uvježbati neke druge stvari u ovom dugom repertoaru (stvarno ne znam koliko je koncert trajao… 1,5-2h?), no potez je i dobar jer mi iz glave ne izlaze upravo te dvije pjesme. Ukratko, Luboyna izvodi glazbu gotovo identičnu makedonskoj narodnoj, no modernijim aranžmanom i pristupom te uvođenjem jazz, pop i rock elemenata čini ju dostupnijom za šire mase.

kata.strofa // 30/06/2017