Trčećim korakom (stalno negdje kasnim), uletila sam baš u pravi trenutak u Močvaru. Iako početak tjedna, ljudi željni kvalitetne glazbe, Barini prijatelji i poklonici poprilično su napunili prostorije kluba kako je bilo i očekivano. Nije bilo gužve, već taman mjesta za stajanje, skakanje, plesanje, micanje po želji ovisno o ukusu i ritmu koji je diktirao trenutni band sa stagea.

Kako rekoh, uletih taman u pravi trenutak, na nastup Pach Pita. Ok, mislila sam da će drugi po redu svirati. Zeznula sam se, ali to je sada sporedna stvar. U klasičnoj postavi, trojka iz Zagreba bila je klasično dobra. Od njih se ništa drugo niti ne očekuje, a manje se ne može dobiti. Muziciranje dugogodišnjih majstora i energija bili su na mjestu, ma da za moj ukus pomalo jednolični. Volim Peach Pit, i ako imam prilike ne propuštam nastupe što u manjim, što u većim prostorima diljem grada, ali očito nisam toliki maher da prepoznajem razliku. Kako je bilo najavljivano, band je nastupao sa svojim novim materijalom, a ja bih bila sretnija sa malo više eksperimenta i malo većom razlikom među pjesmama.

Ali, ipak, Peach Pit je jedan od onih naših, kvalitetnih bandova koje dođeš slušati i guštaš usput, nebitno o nazivu pjesama.

Moram svakako naglasiti raznolikost među bendovima koja je bila naglašena tu večer. Unatoč tome, svaki pojedini band je na svoj individualan način odlično komunicirao s publikom i za svakog priredio poslastice. Nakon četrdesetak minuta svirke trojke iz Zagreba, na scenu su stupili Riječani. Netko vani na terasi uz pljugicu i čašicu razgovora, netko unutra konteplirajući uz glazbu dočekali su po meni vrlo poseban band - Marinadu. Iako smiješna, ali zvučna imena, četvorac je pokazao da nimalo ne naginje humoru u onom njegovom sirovom smislu. Iako nisam čula Za pet, bilo je tu dobro znanih minimal - filozofskih (ja to nekako povezujem sa nihilizmom, egzistencijalizmom i futurizmom), ali još uvijek s primjesima romantike Zašto, Modni detalj, Radosni dan i druge.

Dečki stvaraju jednostavnu, ali efektnu glazbu koja bi se trebala češće čuti. Kako je rekao moj dragi DJ Krželj bilo bi ih genijalno slušati doma na gramofonu kad si onak solo i dobro ti je ili kad ti dođe neka draga škvadra. Zato od dečkiju iz Marinade, u budućnosti svakako očekujemo neku vinilku.

Vjerujem da one željne noisea nisu oduševili, ali zato je meni baš pasalo gledati ih i slušati samoj u svojim mislima. Nakon Čiste srijede, dečkima iz Rijeke dajem čistu peticu, a stage se lagano raščistio i pripremao za vatreni, energični duet. Zvijezde večeri privukli su svaku personu u dvoranu, bliže k sebi, dok neki već lagano uljuljkani u san brzo su se razbudili uz zvuke gitare i bubnja Gone Balda. Na početku, kako je i priličilo, Ico aka Razorblade Jr. je nazdravio i tražio od publike da sudjeluje, u ime i čast na Ivicu Baričevića - Baru, te netom rasturio stage. Svirkom naravno.

Energija je prštala na sve strane, a između pjesama Ico je na neki poseban interni način komunicirao s publikom što na engleskom, što na hrvatskom. Ipak, Gone Bald volimo zvati našim genijalnim noise bandom. Ma da bi zlobnici rekli kako, kao duet zvuče pomalo prazno, naviknuti na česta preklapanja instrumenata, meni je bilo čisto dovoljno buke da zadovolji ono noisersko. I da, zbog odsutstva instrumenata, po meni zvuče slušljivije. Pod slušljivije ne mislim na negativu, već baš suprotno. Mislim da su se kao duet približili malo i publici koja i nije ljubitelj pucanja bubnjića. Tako laganije pjesme s novoga albuma, kao što su Christmas Song, meni su odlično sjele. Za svakog je Gone Bald uspio nešto odsvirati, a oni željnog dobrog noisea svakako su ga našli tu večer u Močvari. Nakon odlične jednostane svirke Gone Balda mora se reći da je ovo bila bučna, ali lijepa, mirna, ali kreativna in memoriam večer s koje ljudi nisu odlazili nezadovoljni, već uz melankoliju na sjećanje i puno srce i glavu dobre dobre glazbe.''

ulysea // 23/05/2011

> vidi sve fotke // see all photos