Ovih briljantnih glazbenika kao bend Peach Pit nije bilo više od deset godina. Još 2011. rekli su nam "Doviđenja u Calgaryju" (bio u konkurenciji Porin za alternativni rock album 2012. kojeg su nečuveno pokupili Mayales) www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=12411 odsvirali nekoliko koncerata, 2013. objavili kompilacijski presjek živih snimaka s nekoliko prastarih neobjavljenih "Music For Three Films" (2013) i onda definitvno kao bend nestali. Mogli ste ih tražiti u Calgaryju, a i po filmovima, možda još najbolje kod "Vinka na krovu" kako nosiše imena 9 instrumentalnih tema s ovog zadnjespomenutog izdanja, ali niste ih mogli naći osim ako ih ne poznate ponaosob jer su svoje glazbene afinitete raspršili po nekolicini bendova i projekata. Zadnja postava benda, koju ja pamtim, je bio četverac s Brunom Motikom (gitara), a danas je ovdje samo bazičan trojac uistinu tri velike legende zagrebačke alternativne rock scene: Bruno Vidović Vorberger (bubnjevi), Franjo Glušac (gitara), te Mihael Bele (bas i gitara). Naravno, i dalje sviraju samo instrumentalnu glazbu, nemaju ama baš niti jedan vokal, čak niti udisaj/ izdisaj kada sviraju, nijemi su ko' ribe, ali zato izgrađuju svoj trademark u kojeg nikako ne treba sumnjati. Zanimljivo, stari fanovi se sjećaju da su na kasetnom izdanju "Autom/ Christmas Greetings Card '98" (1998) imali jednu temu u kojoj se samplirao govor 'ova pjesma se radi o...'. I čini mi se da su to bili jedini vokali na hrvatskom jeziku u njihovoj kvantitativno ne plodnoj, ali kreativno bogatoj diskografiji. Usput, ovo im je tek službeno četvrti album u 3 decenije postojanja. Gledajte, meni je ono njihovo rano izdanje "Tricky Slaughter Operation" (1998) kada je u postavi bila Tomica Šćavina, danas poznata književnica, jedan od najboljih hrvatskih i regionalnih noise-rock albuma, sjećam se da tada još nisam imao PC, zamolio Mihaela da mi pošalje još jedan CD kojeg sam potom dostavio čuvenom kolegi, pokojnom John Peelu na BBC Radio 1 s kojime sam surađivao budući da sam bio radio urednik emisija na Radio Đurđevcu, malo nevjerojatno, ali istinito što se tiče starog Peela.

O čemu se ovdje radi?

Naoko, jedna kompozicija od pola sata. Odmah bi se najradije ubio jer što imaju math/ noise-rockeri prtljati sa simfonijskim/ progressive obrascima? U njihovom žanru, zna se, to su relativno kraće teme do maksimalno 4-5 minuta, ožeži i odvali tehniku kakvu god hoćeš, ali nemoj gnjaviti s Pink Floyd produžecima, kako davno satirično prikazaše XTC "Senses working overtime" (pametovanje u produžecima). No, ovdje je riječ o sofisticirano složenom i slojevitom materijalu koji ima niz zamki: prvi dio počinje gotovo latino elementima snažnih amplificiranih legata s brojnim math/ noise uletima i taj dio je praktički najenergičniji, ali niti govora o nekoj hardcore korupciji ili onom šusu kakvog su Peach Pit znali imati prije dvadesetak godina. Prstohvat post-punka, ambijenata, post-rocka, naravno u besprijekornoj produkciji i onda se u red nižu različite slike kojekakvih stilsko-tehničkih kombinacija od poluakustike, neočekivanih vratolomnih prelaza u atmosferično miran staccato session (od pete do osme minute), a onda opet slijedi užurbaniji post-punk s bome i progressive/ hard-rock gitarama i vraški temperamentnim bas linijama pojebavši Yes i elitu simfo-rockera. I kad bi se očekivala definitivna eksplozija da će ovaj trojac otići u kombinaciju Leb i Sol sa starim Don Caballero, iznenada u desetoj i pol minuti se vrši neočekivani preobražaj: tišina i atmosferičan odjek disanja studija uz tek tu i tamo poneki sitni grgljaj po žicama postaje teatar performansa. Vjerujem da ovdje i bubnjar Bruno ima doprinos koji iznosi čak više od 3 minute jezovito mrtvog ništavila koje nije niti drone, niti doom, a vjerujem da su u ovoj dionici ova tri majstora izmislili novi glazbeni stil - tišina zvuka iliti silence sound u kome se zaista nešto bitno događa. Mislim da je ovo najvažniji inovantan događaj u današnjoj modernoj glazbi koja je izrasla iz rocka. Ovo sigurno ne bi palo na pamet komercijalnim izvođačima što se furaju na alternativu. Da ne degradiram veliku scenu, dojam koji ostavljaju ovih 3 i pol minute je blizak jednom mojem davnom iskustvu, ne morate se složiti s njime: Throbbing Gristle, a recimo u komercijalnijem aspektu The Doors kad je Jim Morrisson u "When the music's over" pričao o kriku leptira, a najbolje se uočilo na duplom albumu "Absolutely Live" (1970., objavljen je i u Jugoslaviji). Premda Peach Pit i The Doors nemaju ama baš nikakve stilske poveznice, ekipa čak nema niti blues u žilama, djelovi ove dvije kompozicije imaju obostranu privlačnost.

Cijeli album:



Drugi dio kompozicije je vrsna eksplozija, čekanje jako dugo, ono više od 10 godina nije bilo Peach Pit-a da nam odvale i noise i math, a sve manje post-rock. Gibanje je ugodno šaltanje njihovih individualnih životnih priča, a svaka je drugačija. Još najugodnija je Brunova. Ne ulazim u Mihaela i Franju, oni su svašta proživjeli, a ostali čvrsti u karakteru napravivši zadnji dio ovog albuma u tehnical-math rocku bez ikakvog noise aditiva, kao što davno na my space stranici imadoše naziv transport rock. I zanimljivo, ta stranica još uvijek funkcionira. Sam sadržaj tog završnog dijela su furiozna nadmetanja minimalističkih bravura s gomilama nadogradnji, promjenama tempova, nekih brzih funk linija, rasplinutih disonanti, atmosferičnih laganica i koječega s gabaritima 'up & down'. Jedino čime se nisu zamarali su imena tih dionica, a moglo se iz svega iskristalizirati, odnosno izrezati barem jedno desetak zasebnih kompozicija, nego su sve spojili u jednu obimnu kompoziciju prešišavši Pink Floyd u onoj pretencioznoj katarzi albuma "The Wall" kada su praktički imali samo 4 dugačke pjesme koje su podijelili na 26 relativno kratkih komada. Ali dakako, velike su stilske razlike, no pristup je vrlo sličan. Moja jedina zamjerka "2018-2023" je umjetničke naravi: teško je dešifrirati o čemu sve ovo govori, poput svih onih silnih zagonetki, prvenstveno klasične instrumentalne glazbe bez adekvatnih naslova i albuma s 'track 01, 02, 03'.

Sadržaj: 1. 2018-2023 32:02

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 11/07/2025