Jedan od kreativno značajnijih događaja u nimalo bogatoj 2021. godini jeste zagrebački Muzički biennale, festival novih strujanja, na kome su između ostalog nastupili novosadski glazbenici s programom MUTACIJA MOTIVA, uglavnom alternativnih usmjerenja kako to i nalaže stara škola osnivača elektro-akustike od prije još gotovo punog stoljeća kada se glazba i zvuk razdvajala na eksperiment i čistu zabavu za seljake, veseljake i one s mnogo inteligencije, mada i ova prva dva 'sloja' uvijek smatraju da su inteligencija kad se tiče glazbe.

1981. na zagrebačkom Muzičkom bijenalu je nastupila Laboratorija Zvuka kao predgrupa Classics Nouveaux, a ovo je nakon 30 godina, možda bio čak i prvi nastup nekog novosadskog umjetnika, no nisam potpuno siguran, moguće da griješim, svašta se dešavalo na relacijama između Hrvatske i Srbije, te nemam niti najmanju aspiraciju za nekorektnost, niti sam ikad imao bilo kakav nacionalistički ispad. Otvoreno priznajem da volim našu srpsku braću i po umjetnosti, glazbi, sportu i svim dostignućima mada mi to mnogi zamjeraju, ali, čuj, imam ja mnogo više srpskih, bosanskih, makedonskih, slovenskih, crnogorskih, bugarskih, nego hrvatskih prijatelja. Ljudi s kojima ja baratam su pucali na mene i ja sam pucao na njih, ali s umjetničkih stajališta, nikako poput nekoliko zaraćenih političara koji su nakon Titove smrti čitavu Jugoslaviju odveli u ovakvu propast kakvu imamo.

Proljeće 2021. nam je nakon užasne 2020. sa svim poznatim činjenicama, gotovo ratnim, izolacijskim životom u pandemiji, konačno donijela i dašak prijeko potrebne svježine: koncerte i nastupe, za sada one na kojima se ne treba prikazivati atest na cijepljenje ili vakcinisanje, svatko ima svoja razmišljanja i komentare o tome, a kako sam dva-tri dana bio u bliskom kontaktu sa 3 iznimna umjetnika iz Novog Sada (Žolt - ton majstor, MiKKa Inquisitor i Zoka) koja su nastupila na zagrebačkom bijenalu 29. svibnja/ maja, pijuckao pivo s njima, a i pozvao ih u svoj ogroman stan od 15 kvadrata na ručak (pripremio sam ih najbolji seoski gulaš s puno luka, mrkve/ šargarepe, jedno 3 kile mesa, ponešto krumpira) uz zelenu salatu začinjenu domaćim bućinim uljem, a onda su odvalili umjetnički jebeni performans na platou ispred Muzeja Suvremene Umjetnosti u Novom Zagrebu, ono, da se smrzneš. A da je tu bio, a na sreću nije bio prisutan nikakav s putrom na glavi relevantan novinarski glavonja koji bi, znam, protumačio 'brundanje bezveze, lom frekvencija', a Coil, Zev i Test Department nikad u životu čuo nije, tek možda nešto za Throbbing Gristle, ali obavezno ide na koncerte Einsturzende Neubauten koje ionako ne konta, jer Blixa je bio dio Nick Cave and the Bad Seeds. Te relacije su jako dobro znane. Ovaj intervju je rađen dan prije njihovog nastupa u vrlo lijepom okruženju Akademije Likovnih Umjetnosti, u Zagrebu, na Jabukovcu gdje sam došao biciklom gurajući u brdo 6 q-packova pive po 2 litre nakon vraškog dana na poslu kada sam tovario 73 kutije od po 50 kila. Jebački sam bio umoran, ali i raspoložen. Sve smo pive popili i bilo nam je genijalno, H.S.P. = hrvatsko-srpsko prijateljstvo. Evo što sam sa Zokom snimio…



Reci nam, po prvi puta si na stranicama Terapije.net, kako je uopšte došlo do dolaska na Biennale?

JOKA: (ha-ha-ha) Puno je prošlo, slažem se, možda smo eksces, možda ne dolazimo iz rock and rolla, nekog drugog polja, vizualne kulture i to je, zapravo, taj magijski štapić gde nas je MSU (Muzej Suvremene Umjetnosti) prepoznao kao neke njihove, da ne kažem, kolaboratore, saradnike iz polja vizualne kulture i pozvani smo, zapravo, da napravimo jedan zvučni performans. Naravno, tih čudnih, koliko desetljeća od '81. do '21. se desila jedna čudna tehnološka fuzija raznih žanrova i raznih umetničkih disciplina, te smo se mi našli u propištu svega toga.

Devedesetih godina zapravo kreće cela ta priča kada se tehnološki menja ceo svet u kome danas živimo, a ja kao umetnik, pre svega dolazim iz vizualne kulture, tad sam bio u umetničkoj grupi Apsolutno. Mi smo se, zapravo, našli na prpopištu propitivanju uloge tehnologije u umetnosti i kroz taj segment smo shvatili da je to jedna nova '68 godina u civilizacijskom smislu, te smo propitivali, zapravo pitanje novog egalitarnog slobodarskog sveta koji može da se desi kroz nove alate, nove tehnologije i tako dalje…

A, možeš to pojasniti, malo detaljnije?

JOKA: Pre svega, intencija razvoja slobodnog Softwarea, znači sve ono što je dolazilo iz anti-korporacijskog sveta, ono što smo mi priželjkivali da će sa idejom umetnosti, umetnika, istraživača, programera koji će sa korišćenjem slobodnog softwarea stvoriti novu paradigmu nasuprot tvrdom i konceptualnom i…. jakom, znaš ono, polaritetu sveta koji je porušio i berlinski zid i hladni rat, i, ono, tako dalje…

Nažalost, svedoci smo da je prva dekada dvehiljaditih godina učinila ono što je učinila; nikad veća kontrola, nikad veća restrikcija, nikad veći problemi gde smo se svi zatekli u ovome regionu… I mi smo, zapravo, svu tu paradigmu, sva ta pitanja koja smo postavljali 90-ih, gotovo postavljamo i danas, samo u višljem registru veštačke inteligencije. Nikakva razlika. Potpuno identična pitanja hegemonije: tko kontroliše sustav, prostor, celokupni ambijent u kome se nalazimo…

Ja mislim da svi umetnici, bez obzira čime se god bavimo, književnici, glazbenici i ostali, propitujemo baš upravo ta pitanja, kako je moguće, danas u 8 milijardi ljudi napraviti nešto što će biti pravednije, egalitarnije, solidarnije…

A da li si zbog korone siguran da postoji 8 milijardi ljudi?

JOKA: To mi ne znamo. Mi verujemo samo onim činjenicama koje nam se isporučuju, no odgovor na tvoje pitanje teško da mogu da ga skratim: iz jedne vizualne priče koja je kroz multimedijalni tehnološki aspekt ušla u neke druge sfere korišćenjem i reflektujući društvene aspekte i političke i sve ostale, kakva je danas uloga umetnika u društvu, smo se dotakli i muzike, improvizovane muzike, jer smo razvili za nas jednu vrlo važnu i validnu komponentu: koliko je improvizovana umetnost važna kao komponenta važna međusobnog slušanja, za međusobno stvaralaštvo. Bez lidera, bez hegemonije, bez vertikalne strukture, moći, već se na jednom drugačijem nivou propitivanja stvara jedna nova vrednost. I mi smo kroz to pitanje već godinama unazad razvili čitavu seriju programa gde pozivamo razne umetnike, ostvarene umetnike, autodidakte, ljude koji dolaze iz različitih disciplina, te u grupnom radu kreiramo jednu vrstu sessiona improvizacije i to na neki način sublimiramo kroz snimanje, javno beleženje i iz toga je pokrenuta jedna čitava edicija. Mi pored naših knjiga i nekih publikacija, pravimo i neka muzička izdanja… i na neki način, evo, tu smo se sreli nas trojica (Žolt i MiKKa Inquisitor).

Kustosica Muzeja Suvremene Umjetnosti Leila Topić u Zagrebu nas je, ustvari pozvala da sudjelujemo u okviru Muzičkog Biennala Zagreb kao prateći program, što smo mi, naravno prihvatili iz više razloga, zapravo, srećemo tebe, srećemo naše kolege iz vizuelnog sveta, teoretičare, srećemo drage ljude koje znamo iz praživota, srećemo nove ljude i zapravo smatramo da je ovo novi kontakt.

horvi // 09/06/2021