DJEČACI PROTIVU DJEVOJAKA

Početak rada grupe, o kojoj će, u većem dijelu ovog teksta, biti riječi vezan je uz grupu SOULSIDE. Iako bitan bend vašingtonske punk-scene s kraja osamdesetih, mogao je biti i zaboravljen da 3 benda (Scott McCloud, Alexis Fleisig i Johnny Temple) uz producenta Elli Janneya, nisu kasnije oformili GIRLS AGAINST BOYS. O SOULSIDE reći ću još da su izdali album "Trigger" (1987.), zatim jedan ep "Hot Bodi-Gram" (1990.) i sve to kasnije iste godine spojili u jedan "Soon Come Happy". Svojom glazbom, direktno su utjecali na FUGAZI, JAWBOX i svoje "pravne" nasljednike GIRLS AGAINST BOYS, a pjesme kao što su "Baby", "Trigger", "God City" ili "New Fast Fucky" pravi su noise-punk biseri.

Sami, GIRLS AGAINST BOYS, nastali su kao projekt basista/klavijaturista/producenta Elli Janneya i FUGAZI bubnjara Brendana Cantya, koji je nakon tri snimljene pjesme (pomogao im je Scott) i nijednog odsviranog koncerta odlučio otići i potpuno se posvetiti matičnom bendu. Srećom, baš nekako u isto vrijeme SOULSIDE su odlučili "završiti" svoju karijeru, pa su se Scott i novopridošli Alexis i Johnny mogli u potpunosti posvetiti radu u, sada već, grupi GIRLS AGAINST BOYS. Za početak snimili su tri pjesme i zajedno sa tri otprije snimljene s Brendanom, uobličili to u "Nineties Vs. Eighties" ep i izdali ga za "Adult Swim", podetiketu "Dischorda" pod čijim su patronatom bili SOULSIDE. Ubrzo nakon ovog ep-ja, objavljen je album "Tropic Of Scorpio". "Groove" ritam sekcije istaknut u prvi plan (na "Plush") i karakteristično mumljanje Scotta na vokallu (prvanstveno na "Matching Wits With Flaming Frank"), postat će zaštitni znak grupe i u sljedećim uratcima. Na ovom albumu vidljiv je i utjecaj Kraut-rocka u "Wow Wow Wow", a na "Everything I Do Seems to Cost Me $20" i "Everywhere I Go I Seem to Spend $20", kao gost na trubi pridružio im se Nathan Larson iz SHUDDER TO THINK.

Stalnim koncertiranjem zapeli su za oko vlasniku izdavačke kuće "Touch & Go", te potpisali ugovor i ubrzo postali zaštitni znak iste. Ipak trebalo je skoro tri godine da svjetlo dana ugleda prvo pravo remek djelo ovog benda, "Venus Luxure No.1, Baby". Pjesme kao "In Like Flynn", "Rockets Are Red" ili "Bullet Proof Cupid", svojom žestinom, formiraju spektakularan i potpuno prepoznatljiv zvuk, dok polaganije "Satin Down" i "Get Down" prizivaju u misli neki podrumski zadimljeni bar pun čudnih likova. Sljedeći singl "Kill the Sexplayer" s upečatljivim refrenom ("Kill the Drummer, Kill the Bassplayer, Kill both Bassplayers...") i s još naglašenijim basom (Elli je veći dio produkcije prepustio Tedu Niceleyu i u potpunosti se posvetio sviranju basa), najavio je odličan "Cruise Yourself" album. Sa pjesmama kao što su već spomenuta, pa "Tucked In", "Cruise Your New Baby Fly Self" ili pak "Royal Lowdown", jednostavno se nije moglo promašiti. Na trenutke lijen i usporen, ko da je pod utjecajem "DOPa", onda s druge strane explozivan i nabrijan, cijeli nas album, do samog kraja, drži u neizvjesnosti i ne dopušta nam da predvidimo sljedeći korak, a nakon završne "Glazed-Eye", tjera nas na ponovno slušanje.
Još mi iz glave nije izašao "Kill the Sexplayer", a ovaj vrli kvartet mi je servirao novu poslasticu zvanu "Disco Six Six Six" i album "House of GVsB". Iako ne donosi nikakva iznenađenja, što je u ovom slučaju pozitivno, ovaj album potvrđuje njihov status na sceni i pretvara ih u bend za top-liste. U pjesme ubacuju sve više semplova, dok Elli ukopčava bas u klavijature i time dobiva potpuno novi instrument s novim i još neistraženim mogućnostima.

Tijekom turneje, koja je uslijedila nakon objavljivanja "House of GvsB", točnije 21.11.1996., gostovali su i u ljubljanskom "K4". Iako je tog dana bio skup za podršku stojedinici na zagrebačkom glavnom trgu, dileme nije bilo (kao ni kod mnogih drugih Hrvata žednih dobre glazbe, među kojima je bio i urednik lista koje upravo čitate, što smo tek nedavno saznali). To je bio koncert za pamćenje. Čuti uživo "Kill the Sexplayer" ili pak novije "Super-Fire", "Disco Six Six Six", "Thekindamzkyoulike", čuti nabrijana dva basa i vidjeti Scotta kako suvereno vlada stejdžom, posebno je iskustvo koje se teško opisuje riječima. Ukratko, moćno, nabrijano, ludo i fenomenalno.

Turneja je bila duga i iscrpljujuća, ali je donijela i potpis za "Geffen". No, nažalost, tim činom dogodilo im se isto što i mnogim cijenjenim "indie" bendovima, pri prebacivanju na "major label". Albumom "Freak*On*Ica" utopili su se u osrednjosti i počeli zvučati kao blijeda kopija samih sebe. Pjesme na albumu su "bez jaja" i previše izglancane. Dio krivice može se svaliti na novog producenta (Nick Launay, radio sa Eric Claptonom, Midnight Oil, Kate Bush, Silverchair...), no takvošto ne bi se smjelo dogoditi jednom takvom bendu. Činjenica je da "Park Avenue" ili "Pleasurized" ne zaostaju puno za GIRLS AGAINST BOYS-klasicima, no cijeli album pravo je razočaranje.

Što zbog navedenih razloga, što zbog nekih drugih razloga, Scott iJohnny Temple, počeli su se sve više "zabavljati" s projektom NEW WET KOJAK, kojeg su još 1995. osnovali s gitaristom Geoff Turnerom, bubnjarom Nickom Pelleciottom i saxofonistom Charlesom Bennigtonom. Iste godine, unatoč "full-time" poslu s GIRLS AGAINST BOYS objavili su i vrlo dobar istoimeni album.

U instrumentalnom dijelu, NEW WET KOJAK, zvuče pomalo "jazzy" i sliče na (nikad prežaljene) MORPHINE, no kad se ubaci Scottov prepoznatljiv vokal, to je već nešto drugo. "Funky groove" i Scottovo mumljanje bliski su zvuku GIRLS AGAINST BOYS, no nema više one siline dva basa, a umjesto toga ubačene su vrlo čudne i pomalo nervozne sax dionice (npr. u "Your Tongue (Remix)"). Glazba NEW WET KOJAK je toliko slična i opet potpuno odmaknuta od GIRLS AGAINST BOYS, da Vas do kraja preuzme i natjera da zaboravite na GIRLS AGAINST BOYS i mislite samo na NEW WET KOJAK.
Nakon spomenutog prvijenca i ne-baš-dobrog "International Nasty" iz 1997., u 2000. NEW WET KOJAK počastili su nas s odličnim "Do Things", koji po kvaliteti nimalo ne zaostaje za "Venus Luxure No.1 Baby" ili "Cruise Yourself" od GIRLS AGAINST BOYS, a naslovna pjesma, s odličnom gudačkom dionicom, nabrijana "Go4The Overkill" i neobična balada "Auto-e", novi su biseri iz radionice Scotta McClouda i novog mu društva. Najnoviji ep "No.4", donosi i pjesmu pod naslovom "Sophia Loren", u kojoj su na nabolji mogući način spojeni GIRLS AGAINST BOYS i MORPHINE i to me tjera da s velikim nestrpljenjem čekam novi dugosvirajući uradak NEW WET KOJAK.

Odlaskom s Geffena i prelaskom na Jade Tree etiketu, vratio se i stari dobri prepoznatiljiv zvuk grupe, tako da se ovogodišnji album "You Can't Fight What You Can't See" može staviti u red s remekdjelima s početka njihove karijere, a pjesme "Basstation", "All the Rage" ili "Miami Skyline" uz bok već navedenim hitovima grupe.

Odabrana i preporučljiva diskografija:

Soulside: Soon come happy - 1990
Girls against boys: Tropic of scorpio - 1991
Girls against boys: Venus luxure no. 1 baby - 1994
Girls against boys: Cruise yourself - 1995
New wet kojak: New wet kojak - 1995
Girls against boys: House of gvsb - 1996
New wet kojak: Do things - 2000
New wet kojak: No. 4 ep - 2001
Girls against boys: You Can't Fight What You Can't See - 2002

pedja // 15/02/2005

PS: A evo kako nam je bilo u KSETu prije godinuipol...