home > mjuzik > The Ass-Soul of Psycho-Path

kontakt | search |

PSYCHO-PATH: The Ass-Soul of Psycho-Path (Moonlee Records, 2008)

Već par dana mozgam kako započeti ovaj text i nikako da mi krene, pa sam Vas odlučio malo zadaviti s faktografijom nakon koje možda dođe i neka inspiracija.

Slovenski (prekmurski) bend PSYCHO-PATH u svojih je 15ak godina postojanja objavio 5 dugosvirajućih albuma. Ono što je zajedničko tim albumima, osim imena i dobre glazbe koja pršti iz njih, je da su objavljeni svaki za različitog izdavača. Šteta je da se ovako kvalitetan bend nije mogao skrasiti na nekoj stalnijoj bazi, a pogotovo na nekom malo jačem "labelu". Kao ni s izdavačima, previše sreće nisu imali ni s kadrovima, pa su i u postavama imali dosta promjena. Trojku koja je otpočetka s nama čine pjevačica Melée, gitarist Jernej i basist Janez. U odnosu na prošli album, da nejdem sad dublje u povijest, na "The Ass-Soul of…" novopridošli su bubnjar Dominik i drugi gitarista Sašo, što je trebalo pridonijeti još čvršćem zvuku. Da bi to i postigli zaposlili su i novog producenta. Bobby MacIntyre, bivši je bubnjar TWILIGHT SINGERSa, ali i odličan producent, što je pokazao na radovima s Bad Brains, Marthom Wainwright, Lucinom Williams, pa i s najnovijim, s Psycho-Path.

Također, kako se P-P nisu baš zadovoljili veličinom im domicilnog tržišta, svirkama na europskim festivalima i na solo turnejama, pridobili su i fanove među rock-celebrity bazom, pa su tako njihovi zagovarači u svjetskim okvirima bendovi kao što su Girls Vs Boys, QUOTSA ili Dalek. Nerijetko, ti su se izvođači pojavljivali i kao gosti na P-P albumima. Kao po nekoj zakonitosti, i na ovome albumu "psihopati" imaju jednog takvog gosta. To je Scott Bennett, klavijaturista u pratećem bendu Briana Wilsona, basista na albumu "Soft Bulletin" Flaming Lipsa, koji je radio i s Liz Phair, Twilight Singers... On je na pjesmi Bekkognition odsvirao gitaru i otpjevao prateće vokale.

I zašto ja sve ovo pišem!? Zato jer mi nikako nije jasno, kako u ovoj lijepoj našoj, ovakav jedan bend još uvijek nemože skupiti pristojnu količinu ljudi na solo koncertu. I zato se nadam da će se s ovim albumom, koji je objavljen, konačno na našem teritoriju, za razliku od prethodnika koji su se mogli nabaviti na koncertima ili nekakvim čudnim distribucijskim tokovima, situacija promijeniti. Zato jer iako ovo nije najbolji P-P album, možda je najpristupačniji široj publici…

Yukio Mishima is Real! svojim masivnim zvukom, pomalo mutnim, dočarava kakvu su atmosferu željeli postići pojačavši se s još jednom gitarom. Musical Moment sa svojim "hu-hu-huuu" refrenom donosi pjevnosti pjesme, dok Incommunicado… Incommunicado je stvar. Stvarčina! Bez texta i objašnjenja. Samo slušaj! Na sporovaljajućoj Goddamn Cocksucker u osam minuta čekam da se nešto dogodi. Na kraju pjesma završi i ništa. Rijetko kojem bendu bi tako nešto dopustio. Ali Psycho-peth si mogu tako nešto priuštiti bez problema. Brilijantno! S pjesmom War već ste se imali prilike susresti na našem Moonlee podkestu, a kako nahvaliti pjesmu koju je sam bend izdvojio kao reprezent novog albuma i novog zvuka.

Bekkognition, uz to što im je najduža snimljena pjesma (čini mi se), ko da se "valja" na Goddamn Cocksucker. A na kraju opet ništa. Čini se ko da nas P-P žele svako toliko odmoriti za nastavak buke koju isporučuju u velikim dozama. Waitsovska Cookiejar možda i ne spada u opus P-P-a, al očito im je trebalo nešto da si daju oduška, dok s druge strane pjesme koje zatvaraju album New Blood i Battle Royal daju sukus onog što smo čuli u proteklih sat vremena.

I za kraj još riječ dvije o omotu. O omotima se rijetko priča, no oni su često priča za sebe, umjetnost za sebe. Omot "The Ass-Soul of Psycho-Path" svakako je art uradak, nesvakidašnji na našem prostorima. O naslovnici netreba trošiti puno riječi, jer slika govori više od riječi. Ostatak omota je upakiran u digipak s knjižicom koja se poigrava s bijelo-crvenim bojama. Iako taj dio i previše podsjeća na omot albuma "Lifeblood" MANIC STREET PREACHERSa, što može biti slučajnost ili ne, naslovna slika je definitivno nastavak nečeg što su započeli još na debi albumu Jiu Jitsu. Svaka čast!

Kao što sam već spomenuo, "The Ass-Soul of Psycho-Path" možda i nije najbolji album grupe, no zasigurno je najbolje što u ovom trenutku P-P mogu pružiti, a to je jako jako jako puno.

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 03/03/2008

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Soyuz

DREDDUP: Soyuz (2018)

| 21/02/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Žaruljarnica

S KIM JA RADIM: Žaruljarnica (2019)

| 19/02/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Ritual

SOULFLY: Ritual (2018)

| 30/01/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Anatolije

RIFFOVSKI: Anatolije (2018)

| 28/01/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Millennials

COILGUNS: Millennials (2018)

| 27/01/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*