Ovdje su abecednim redom novi biseri, manji, veliki ili najveći - ANDRIJA (Livno) s multimedijalnim cd-om koji sadrži 3 albuma, D POLIKKIA (Zagreb) s dva albuma, te sa po jednim albumom MRŠAVI PAS (Subotica), WOULLAHEE!! (Rijeka-Pula) i prvijenac ŽOAMBO ŽOET WORKESTRAO (Ljubljana) iz 1994. Treći dio ove sage biti će namijenjen Franci Blaškoviću i njegovim Gori Ussi Winnetou.
ANDRIJA - Tri albuma, multimedijalni CD (2009, Slušaj najglasnije)

Obiman multimedijalni nosač zvuka u obliku cd-a na kome su ovi livanjci konačno objavili svoja tri dosadašnja rada koje nazivaju stvarateljskim 'fazama'. Cd uključuje i njihove video-spotove, oficijelne linkove (www.myspace.com/bendandrija), kao i fotografije, tekstove pjesama i kratke sažete informacije vezane uz band. Dakle, sve je tu, no najvažnija je glazba. Sve tri faze, odnosno tri albuma snimljena su za samo četiri dana ponovno u Mostaru (studio "Baraka") tokom veljače 2009. i tu se nalazi glavna 'kvaka' svih 35 objavljenih pjesama.

Prije svega, Andrija je posegao za ovakvim izdanjem samo zbog toga jer su se u međuvremenu od njihovog početka (od 2002. godine) desile neke vitalne stvari koje su ih navele da poduzmu objavljivanje materijala u ovom obliku. Naime, osnovna ideja banda bila je da svira samo za sebe i svoje zadovoljstvo bez ikakvih obaveza na koncerte, javno snimanje materijala i objavljivanje istih za široki auditorij. No, prvi koncert se desio sasvim slučajno, a potom su slijedili pozivi sa svih strana i ubrzo se pročulo diljem BiH, a kasnije i po Hrvatskoj za energičan, upečatljiv i scenski pomahnitali rock band. Kao nagradu za osvojeno prvo mjesto na West Herzegowina Festu dobili su mogućnost za snimanje jedne pjesme i video-spota koju su 28.X 2006. u studiju "Baraka" (Mostar) realizirali u obliku kompilacijskog albuma "Zar i ti sine bildaš" (2007, Slušaj najglasnije) snimivši ga za samo jedan dan! Svoje faze djelovanja snimali su do tada isključivo na audio kasete samo za sebe, no od tada je krenuo na nagovor njihovih prijatelja i medijskih djelatnika posve otvoren i klasičan rad rock grupe.

Kao što i sami članovi sastava tvrde, band nema nikakvu težnju za probijanjem na tržištu i sakupljanjem publike, te ovaj multimedijalni cd nije album u industrijskom/ komercijalnom pogledu, već je samo ostvarena ideja da se njihovi kompletni opusi iz ranih faza djelovanja konačno snime i zabilježe na koliko-toliko kvalitetan način. Također najavljuju da će ubuduće djelovati sa narednim snimkama isključivo putem interneta koji ostavlja izbor publici da uživa u onome što voli, a ne da se siluje putem TV medija koji prikazuju trivijalne bedastoće u obliku "Red Carpet", "Ljubav je na selu", "Večera za 5", "Ne zaboravi stihove", "Hrvatski idol" ili "Farme".

Prvi dio rada banda sažet je u albumu "Grdna rano" iz 2005. godine, sadrži 16 kompozicija i traje 43 minute. To su sve mahom dobro znane kompozicije od kojih je dio objavljen na kompilaciji "Zar i ti sine bildaš" ("Dinarid", "Kurvina", "Cirkuska", "Drlja", "Rojem čela" i "Gad"), no odmah se uočava produkcijski isuviše čist i razdvojen zvuk svih prisutnih elemenata. Za razliku od odličnog "Zar i ti sine bildaš" koji je bio podebljan noise-rock sintagmama i žestokim zvučnim udarima, te iste pjesme ovdje su previše ispolirane i manjka im prljavih energičnih poteza. Primjerice, bas gitara je u pritajenom melodičnom prostornom zvuku, a vokal je čist i prozračno 'nafilan'. Zaista manjka prljavštine na koju su naviknuli publiku svojim žestokim koncertima... Od brojeva koji su sada po prvi puta studijski zabilježeni vrijedi spomenuti minimalističku "Parkiran, usidren (t-t-tas-tas)" koja otvara mogućnosti novih izraza banda ka eksperimentima na teritoriju indie-rocka, otkačeni "Instrumentalinho" sa vokalom gitariste Joze (ili kako ga zovu Boško Jokić) uz minimalan tekst 'uvod - prvo solo...", lagani psihodelični komad "Pjesma za ubit se pištoljem" gdje se pjevač Sale (ili Danko) raspojasao sa efektima reverba i echa, te žestoke noise-funk/ rock skladbe "S rogatim se bodem" i "Smrdim i sušim se", kao i dobra vox-extended zafrkancija "A capella" s kojom se zatvara album. Međutim, uz sve od prije poznate tekstualne cake koje obiluju sa dosjetljivim metaforama, sofisticiranim humorom, ironijom i vokalnim ciktovima, kao i snažni gitaristički riffovi, ipak su u studiju izgubili dio svojih draži koje Andrija ima na eksplozivnim nastupima. Također, pjesme su čisto hermetički zarobljene u uske okvire uobičajenog rock formata, te je podosta čudno da band nije posegao za nekim novim aranžmanskim riješenjima budući da je čitav repertoar mnogo puta odsviran unazad protekle 4 godine.

Naredna faza rada, odnosno album "Neumjerenost u iću, piću i krvoproliću" iz 2006. ponovno ponavlja isti produkcijski čist zvuk. Nije to ništa loše, već je previše čist i kristalno jasan zvuk udaljio Andriju od onog alternativnog noise-rock izdanja kakvo je bilo na "Zar i ti sine bildaš". Jer ultimativni hitovi "Drito u stomak" i "Konji" ovdje djeluju mlako, manjka im žestoke energije, prljavog zvuka i ritmičkih udaraca baš upravo kao da je sve skupa producirano za prosječnu mainstream audijenciju premda sve pjesme (njih ukupno 14) imaju svoju težinu i kreativno nadahnuće s temeljima u čvrstom i žestokom indie-rocku. Blagi otklon od suhoparnog produkcijskog 'čistunstva' pokazuje tek skladba "Kad nestane pameti" gdje vokal Sale koristi efektne fragmente nalik na David Yowa (The Jesus Lizard, Qui) sa prekrivenim mikrofonom, te žestoki punk-rock broj "Valja med" ('da sam tužan, bio bih glup') sa sampliranim elektronskim dub vokalom, dok je preostali dio albuma zvučno posve jednoličan i stereotipno uravnoteženo pravocrtno produciran. U ovom trenutku može se razglabati o tome da je Andrija trebao sve ove materijale snimati u onim periodima kada su skladbe nastajale kako bi zadržao izvorni oblik energije i nadahnutog kredibiliteta koji se ovdje zaista izgubio u strci obaveza zvanoj snimanje tri albuma u četiri dana. Također ovdje nisu dozvoljeni nikakvi naknadni zahvati (primjerice nema niti jedne naknadno nadosnimljene dionice gitare), tako da se u principu čitav rad svodi samo na globalni kostur od četiri elementa - gitara, bubnjevi, bas i vokal. Šteta, jer pjesme su odreda sjajne i mogle su u studijskom pogledu biti daleko bolje realizirane, te što je princip prilikom produkcije, dobiti i sasvim nove i dosjetljivije aranžmane.

Zadnja faza rada zabilježena je kao kratki EP "Borba bikova" koji vremenski datira iz sredine 2006. Djelce ima samo 5 skladbi, iznosi svega 9 minuta i sadrži čuvenu frazu 'što se više igram, tim se bolje igram' u uvodnoj temi "To se bolje". Jedina skladba koja je prethodno objavljena je čuvena "Pancirka", no i ona kao i sav cjelokupni materijal također ima boljku prečiste i prejednostavne produkcijske kulise. Na kraju ovog sasvim prosječnog materijala nalazi se satirična zezalica "Gluvo glamočko" koja se svodi na 27 sekundi tišine, da bi čitav rad bio okončan skladbom "Nisam gvožđe".

Čitav opus ovog "Tri albuma" je blago razočaranje spram prvog diskografskog rada "Zar i ti sine bildaš". Doduše, sve pjesme su izrazito kreativne, duhovite, pune sofisticiranog humora i tekstualnih štoseva, glazbeno su vrlo jednostavne (čak jednostavnije nego što se to moglo očekivati), no produkcija je ovdje napravila suviše čist i izbalansiran zvuk kakav Andrija nema i ne prakticira na koncertima. Nema nikakvih eksperimenata, nikakvih naknadno nadosnimljenih dionica, manjka zvučnih eskapada, produkcijskih finesa i izleta u nepoznato. Ovdje je samo vjerna preslika banda Andrija 'uživo iz studija' gdje se ne može osjetiti niti polovina njihove žestoke noise-rock energije i ludila, mada bi podosta domaćih rock bandova poželjelo imati ovakav snimak. Kao da su The Jesus Lizard ili barem Fugazi prepustili zvučnu palicu nekom brit-pop producentu koji ne haje za njihov snažan, moćan i gromoglasan zvuk. Premršavo.

Samo dokument na stare faze rada i ništa više. Uz to, omot albuma je satira na tamburaške i zabavnjačke dizajne 'zlatnih kolekcija'...

Naslovi: album "Grdna rano" 1.Dinarid, 2.Kurvina, 3.Bulja, 4.Drlja, 5.Cirkuska, 6.Mal, običan, Albert, 7.Parkiran, usidren (t-t-tas-tas), 8.Instrumentalinho, 9.Rojem čela, 10.Faca, 11.Soli na rep, 12.Pjesma za ubit se pištoljem, 13.S rogatim se bodem, 14.Smrdim i sušim se, 15.Gad, 16.A capella

Album "Neumjerenost u iću, piću i krvoproliću" 1.Klin, 2.Drito u stomak, 3.Zubalo, 4.Konji, 5.D.Ž., 6.Njušim mrak, 7.Miševi kolo vode, 8.Kad nestane pameti, 9.Maraka, 10.Valja med, 11.Kroz kanjon bure, 12.Car je gol, 13.Dođi na selo, 14.Bombe

Album "Borba bikova" 1.To se bolje, 2.Kući, 3.Pancirka, 4.Gluvo glamočko, 5.Nisam gvožđe

Ocjena (1-10): 7
D POLIKKIA - Inner Space (2009, Slušaj najglasnije)

Čekalo se pune tri godine da ovaj čudak ponovno objavi novi dugosvirajući rad. I odmah je izbacio dva albuma.

Antonije Klitoris - Klit (pravim imenom Dražen Karakaš) je čuveni stihoklepac, no nažalost, znan je tek u okvirima zagrebačkih klubova na potezu Krivi put - Spunk - Route 66 - Močvara već više od desetak godina. Još koncem '90-tih godina krenuo je sa elektronskim comedy projektom DKK s kojim je objavio dva albuma (oba za Slušaj najglasnije), da bi se bacio na klasičan rock band. Uz Klita koji je pjevač i gitarist, ovdje su Siniša Krneta (gitara), Goran Đermanović (bas) i Mario Peretić Zoid (bubnjevi). Band se ne može pohvaliti sa većom cifrom nastupa, ali zato na ovome albumu svira čvrsti, britki i jednostavan rock koji je mjestimično prošaran punkom (uvodna "Crni vitez"), surfom ("OK - organizirani kriminal"), indie-rockom ("Zagreb Dinamo", "Ponoćni vlakovi"), ska ritmom ("Sljedeći mjesec"), čvrstim hard-rock ZZ Top boogie bluesom ("Nedodirljivi", "Sendi"). Skladbe su već otprije poznate sa DKK albuma "Pusti me da blanjam" (2006, Slušaj najglasnije), a ovdje su adaptirane u rock verzijama, dok od novih brojeva valja izdvojiti "Enter Karlovac", "Moja mala" (sa tekstom 'prvo ona kleči pred menom, a ponekad ja moram pred njom'), odličan instrumental "Crveni račić" (u stilu plesnih Kiss), zatim rock-blues "Drugi svjetski brat" i posve neobičan, ali vrlo prijatan foxtrot-pop/ kabaret "Šlager" sa skroz šašavim tekstom o stanovitoj Cherry i Hasanu koji su se provodili po BiH festivalima harmonikaša, a na kraju odselili na Grenland gdje uzgajaju zečeve i anakonde (ha-ha-ha). Tekstovi Klita su prava otkačena zafrkancija o svemu i svačemu (od politike i kriminala do emotivnih humoreski, nogometa i pijanki), ali pjevanje mu leži isto kao i Zdeni Franjiću ili Mišo Kovaču koji je četrdesetak godina pokušavao biti ovozemnim Elvis Presleyom... Band svira odlično, bez ikakvih zapreka kombiniraju brda stilova od hard-rocka, preko bluesa, funka, punka do najsuvremenijeg indie-rocka, lirika je sjajna, ponekad nestvarno nadrealistična, te je album ukusno produciran s potrebnom dozom prljavog zvuka u garaži kod lucidnog Nike (Seven That Spells i ex-Tigrova Mast) još tokom 2007. godine. Samo da je još i pjevanje Klita u skladu sa njegovim tekstualnim mogućnostima, bio bi ovo pravi hit album.

Naslovi: 1.Crni vitez, 2.OK, 3.Zagreb Dinamo, 4.Sljedeći mjesec, 5.Enter Karlovac, 6.Moja mala, 7.Nedodirljivi, 8.Sendi, 9.Crveni račić, 10.Šlager, 11.Drugi svjetski brat, 12.Semafori, autoceste, 13.Ponoćni vlakovi

Ocjena (1-10): 7

Web: www.dpolikkia.info
D POLIKKIA - Reuma Dance (2009, Slušaj najglasnije)

Nakon vrlo dobrog i žestokog rock albuma "Inner Space", D Polikkia su iste godine, 2007. počeli raditi na novim materijalima bez bubnjara pa su kao alternativnu opciju ponovo iskoristili programe za ritmove (kao i u slučaju DKK albuma). Rezultat toga je daleko mekši album koji je u osnovi građen na rock temeljima, ali pokazuje i stanovite otklone u country, tex-mex i blues. Kao što se navodi na omotu, smišljen je, snimljen, programiran i 'zmiksan' u Dead In Siget studiju 2007/ 2008 s malom posvetom vinogradarima đakovštine i njihovoj graševini (što se posebno osjeti u predposljednjoj skladbi na albumu). Uz standardnu postavu s prethodnog albuma bez bubnjara Zoida koji je u međuvremenu napustio ekipu, ovdje su kao gosti Tanja Karakaš (usna harmonika), Nenad Kurčubić (bendžo) i Hrvoje Štefotić (klavijature)

Sam uvod je posve uvrnuta humoristična groteska u obliku improviziranog zvučnog performancea "Nedjeljom poslije mise svi na kupanac" koji se održava u duševnoj klinici u Popovači. Prvo Klit počinje riječima 'hu-hu! Dobro jutro! Prvo da se predstavimo ja i moji kolege. Mi smo glazbeni sastav Stari Kužijaneri i došli smo danas biti vaši gosti na glazbenoj terapiji u ovom vašem institutu u Popovači. Ovo su naši instrumenti - bubanj, klavijature, gitara, drombulja i već bumo upoznali kak sve ide, ne... Sad bu vam vaš doktor nekaj povel...' Onda doktor kaže: 'mi bi htjeli da vi ovako polukružno stanete i plješćete u ritmu, a ne da se vrtite u krug. Dal zna netko možda svirat nešto?' Nakon kraće pauze netko progovori 'znam ja benđo svirat'. 'Hajde', kaže doktor, 'dođi ti ćeš benđo svirat... i nemoj se vrtit u krug, plješći' (ha-ha-ha)! I onda počinje ritmično pljeskanje na koje su prošarane fine instrumentalne blues-pop laid-back dionice melodičnog basa, minijature na bendžu i klavijaturama. Prva pjevana skladba "Vani ide grde" je u ležernom šlageraškom blues-pop/ kabaretskom izdanju uz neizostavni Klitov specifičan nemuzikalni vokal, ali i zafrkantski tekst pun humora kojem se može nasmijati do mile volje, a govori o vječitim problemima oko prevoznog vozila, u ovom slučaju naumu da se kupi golf, stari dizelaš. "Teniski lakat" je solidan plesni instrumental, dok je "100 cc (greda)" svojevrsni tex-mex. A onda Klit posve ležerno uz pratnju soft jazz-blues/popa uvodi u svoj nepredvidljivi spoken-word ekscentrizam pjesmom "Amarcord" koja govori o ničemu i svačemu kroz nadrealističnu humoresku o stanovitom Giovanniju kojeg je sreo jedne lijepe sunčane srijede na zagrebačkom Cvjetnom trgu. Giovanni je na leđima nosio vreću sa oko 60 kila šljunka i rekao da ga podsjeća na njegovu domovinu, te je zapjevao pri čemu nije Klitu dozvolio da pjeva sa njime jer je to bio dan kada samo on pjeva. No, Klit nije mogao izdržati, pa je zapjevao jednu pjesmu koju je naučio sa RTL i NovaTV nakon čega je Giovanni oduševljeno bacio vreću šljunka koji se prosuo posred Cvijetnog trga, a građani su se smješkali, bili su zadovoljni sa šljunkom, jer se 'napokon nešto konkretno desilo za popodne'. Bio je to jedan od takvih dana, kaže Klit (a da, takvi dani su česti, ha-ha-ha). Sljedeće iznenađenje je broj "Kina i Afrika", pravi pravcati world-music sa afro-pop potkom i minimalističkim tekstom gdje se ponavlja samo 'jarane, jarane, jarane, jarane, jarane', te se album privodi lagano završetku sa pijanom surf bećarijadom "Gemištacije" gdje Klit konačno pronalazi odgovarajući izraz za svoj hrapavi, promukli i nemuzikalan vokal kroz imitaciju oporog Tom Waitsa. 'Ide jarak nosi me... Kaj je ovo Zagorje? Pa sad sam bil u Dubravi! Ko vozi ove vlakove? Vozi me do birtije, previše birokracije, izić van bez stanice... Kaj su svi u belom? Ne trebam ja injekcije! Zakaj vidim šišmiše? Sam si malo popijem, zaspal bum od infuzije, ja sam mudar bez tebe, ajd u kurac doktore!' Posljednja "Sajko Safet" je svakako najbolesniji, a i najšašaviji komad albuma gdje kroz efektima uvrnuti vokal Klit narativno priča storiju o 'sajko Safetu' koji se u teškoj tjeskobi bez ljekova nakon nekih četiri dana budi vezan, a do prve javne kuće ima nekih 500 km. Baš odgovarajuće za sam početak albuma koji je stacioniran u duševnoj instituciji u Popovači.

Klit je ponovno pokazao svoj nenadmašni lirski talent i sjajan senzibilitet za stvaranje potpuno pomjerenog, ali i prijatno lucidnog humora karikiranog uglavnom sa šašavim crticama.

Prijatno i šašavo ludilo...

Naslovi: 1.Nedjeljom poslije mise svi na kupanac, 2.Vani ide grde, 3.Teniski lakat, 4.100 cc (greda), 5.Amarcord, 6.Kina i Afrika, 7.Gemištacije, 8.Sajko Safet

Ocijena (1-10): 7
MRŠAVI PAS & HOR VOLUHARICA - Vkdlk (2009, Slušaj najglasnije)

Za razliku od dva prva elektronska, treći album Mršavog Psa je lo-fi akustično djelo gdje su u prvom planu kompozicije skladane na akustičnoj/ električnoj gitari. Na samom omotu albuma ponovno nema nikakvih podataka o autoru, njegova myspace stranica također ništa bitno ne govori o njemu, a po riječima Zdene koji je početkom 2009. s njime održao kraću turneju po Sloveniji, radi se o čudnovatom egzibicionistu iz Subotice koji gitaru svira naopačke. Naime bas žice mu se nalaze na dnu vrata, a one visoke na vrhu jer kada je počeo da uči gitaru (naravno bez ičije pomoći), mislio je da tako gitara treba da se drži u rukama... Ajme talenta!!! I što je zadivljujuće, svirka sasvim solidno djeluje, ali je ponekad uvrnuta do daske. A ono u nastavku naslova (Hor Voluharica) izgleda nema nikakve veze, dok se 'vkdlk' (vukodlak) spominje tek u završnoj skladbi "Vukodlaci sa severa".

Album traje 45 minuta i ponovno je zbirka šašavih, otkačenih i zvrzlanih pjesmuljaka kojih ovaj puta nema toliko kao primjerice na prvom albumu "Elektronska muzika za decu" (2007, Slušaj najglasnije) gdje ih je bilo čak 37. Međutim, kao i na prethodnim radovima, i ovdje je prisutan skroz otkačeni ekscentrizam sa pjesmama i tekstovima koji govore o svemu, svačemu i ničemu, a najviše preko improvizacija koje vjerojatno nastaju u datom trenutku kada su odsvirane. U nekim trenucima inspiracija za groteske i humoreske o 'svemu, svačemu i ničemu' ponovno imaju dodirnih točaka sa Klitom (DKK i D Polikkia), tako da su tekstovi samo u principu kratke crtice o naoko šašavim preokupacijama koje sežu od najbanalnijih dječjih igrica ("Ivo Ivo" sa 'ći-hu-ćihu-ćihu-hu'), preko povijesnih značenja morala i grijeha ("Greh savremeniks"), šaljivih kritičkih razmatranja pjesničkih monologa ("Nema izvini") i emotivnih zafrkancija ("Biberu", "Ti ženo ta"). Album ima samo jedan značajan iskorak u elektroniku na predposljednjoj pjesmi "Vi-aj pi" gdje je glavni protagonist zaista 'very important person' u komičnom smislu (predstavnik mađarsko-vojvođanskog paorskog puka) i priča nesuvislu i nepovezanu apstraktnu radnju s nabacanim prizorima ('jesi nekad jeo pekmez kad si bio mlad, nema veze, ja sam uvek u čizmama... leti avioni u vazduhu' i nabacana priča bla-bla-bla, ha-ha-ha...). Oh, majko mila, ovome čovjek ne može ništa drugo nego da se samo smije.

Uz sav prikazani prijatan i neobičan ekscentrizam (sloganom 'raduj se i umri mlad' u "Muva"), humoreske, kao i skroz šašavu svirku gitare u kojoj ima svega (tango, blues, šansona, reggae, tex-mex, rockabilly, elementi math-rocka...), čitav album na žalost svojim tehničkim i povremenim eksperimentalnim dijelom (s vremena na vreme koristi lucidne kibernetičke efekte) ne zadovoljava nikakav bolji nivo osim vrlo lošeg lo-fi zapisa. Mnogo pjevanih dionica je toliko loše snimljeno da su gotovo nerazumljive, no sudeći prema prethodna dva albuma, izgleda da autor mnogo ne haje za to.

Još jedan šašavi album...

Naslovi: 1.Tango, 2.Biberu, 3.Greh savremeniks, 4.Guaranina piksia, 5.Ivo Ivo, 6.Muva, 7.Na mestu gde si, 8.Nema izvini, 9.Pancho Banilia, 10.Pošteno, 11.Prvi poljubac of Ratko Mladić, 12.Sir, 13.Ti ženo ta, 14.Vi-aj pi, 15.Vukodlaci sa severa

Ocjena (1-10): 6

Web: www.myspace.com/mrsavipas
WOULLAHEE!! - Wuollume 1 (2009, Slušaj najglasnije)

Wuollahee!! su hrvatsko-slovenska underground supergrupa sastavljena od članova Žoambo Žoet Workestrao, KUD Idijoti, Fak Of Bolan, Stabat Mater, Gori Ussi Winnetou, Trio 3, Dark Busters, Merde Sur La Mer, This Kick... Oni su Ivo, Dejo, Šuke i Nadan, a posebno je važno istaknuti da su tokom 2006. snimili 8 albuma u roku od 10 mjeseci čime su djelomično slijedili hiper produktivnu tradiciju Franci Blaškovića i Gori Ussi Winnetou. Ukupno imaju 10 albuma, a ovdje je riječ o njihovom prvom izdanju za Slušaj najglasnije u obliku 'best of' kompilacije. Inače, svi albumi se mogu skidati s njihove web stranice, kako je navedeno 'za kikiriki'.

No, kompilacija je ustvari novi snimak kojeg su napravili u bivšoj kasarni Karlo Rojc u Puli uz neka naknadna nadosnimavanja pod paskom Bjonda. Svih 19 kompozicija su osebujne i često slobodne improvizacije sa preplitanjima gitarskih igara (neke su nadosnimljene), ritmovima koji se kreću od početnih urnebesnih hardcore taktova, sve do minimalističkih insinuacija na sirovi punk-rock i razne post-punk/ new wave i apstraktne stilizacije. Posvemašna free-rock orijentirana glazbena sprega uobličila je ovo obimno zvučno djelo kroz punih 80 minuta sa najrazličitijim eskapadama u svim segmentima; od lucidnog vrištajućeg vokala, preko nevjerojatnih gitarskih vragolija, rastrganih harmonija basova do raznolikih, ali uglavnom plesnih ritmova i povremenih dionica trube i saksofona djelomice nalik na linije Ted Miltona. Tako se ovdje može pronaći svakojakih elemenata - Minuteman, Nomeansno, The Pop Group, Captain Beefheart & His Magic Group, Blurt, rani Gang Of Four, Šarlo Akrobata, Primus... Prvi dio kompilacije su opako brze hardcore skladbe s 'pletećim' basom i drhtavo-kreštavim vokalom nalik na Jello Biafru (pjesme "San riga u kafani", "Navuk'o sam se", "Favorit", a otprilike slične su još u nastavku "Ki će moju travu/ svi su popi...", "Mama, ne šalji me u školu", "Konjak II", "??" i završna "Sve što želiš to je on"), dok je središnji dio izmješan sa relativno lakšim i umjerenijim tempovima gdje se povremeno protežu i funk linije bas gitare, kao i blage noise sintagme ("Mali kamion", "Ovo, kupite ovo", "Trubontač - trubač Ivo", "Lezi tu, tu/ na mom jastuku", "Ti si meni super", "Ja živim u malom stanu"). Po tempu najlakša je "Uzmi konjak (Regoč song)" u skroz ortodoksnom reggae ritmu s obiljem eksperimenata i improvizacija koja se nastavlja u satirički nazvanu "Pop song", ali ona s pop teritorijem ima jedino ujednačeni plesni manir koji miriše na lucidni kraut-rock bez ikakvih obaveza usko vezanih za uobičajeni pojmovnik popularne glazbene kulise. Eh, kada bi ovako izgledala pop glazba, bila bi to nadasve zanimljiva i zabavna scena...

Čitav album pršti nevjerojatno ekspresivnim, lucidnim i posve slobodnim improvizacijama, relativno ujednačenim tempovima od žestokih hc do posve laganijih i ležernijih ritmova uz obilato naglašenu konciznu svirku koja po svojim ponekad krajnje eksplicitnim zahvatima jednostavno ostavlja bez daha. Naravno, svaki od ove četvorice glazbenika dao je i određeni kreativni doprinos u onim relevantnim sponama koje ih vežu za matične ili bivše sastave u kojima su radili ili još uvijek rade tako da ne izostaje prisustvo punk/hc i noise-rock naboja, ekspresivnih, avangardnih, te apstraktnih stilizacija. Snimak je za ovakvu, ipak neuobičajeno lucidnu rock formu na ovim teritorijima solidan (izuzev namjerno zaglušenog i nerazumljivog vokala na hrvatskom jeziku) i valjalo bi ovo sviračko umijeće provjeriti, poslušati i pogledati uživo. Na ovoj kompilaciji Wuollahee!!, kao što im i samo onomatopeja 'krik' ime zvuči, djeluju direkto na nervni sistem. Ludo.

Naslovi: 1.San riga u kafani, 2.Intro, 3.Navuk'o sam se III, 4.Favorit, 5.Mali kamion, 6.Ovo, kupite ovo, 7.Trubontač - trubač Ivo, 8.Lezi tu, tu (na mom jastuku), 9.Ki će moju travu/ svi su popi..., 10.Ti si meni super, 11.Ja živim u malom stanu, 12.Mama, ne šalji me u školu, 13.Uzmi konjak, 14.Pop intro, 15.Pop song, 16.Konjak II, 17.??, 18.Vidi me ovakvog, 19.Sve što želiš to je on

Ocjena (1-10): 7

Web: http://netlabel.monteparadiso.org

ŽOAMBO ŽOET WORKESTRAO - Kabelski kresovi, reizdanje (2009, Slušaj najglasnije)

Reizdanje prvog albuma kultnih slovenskih Žoambo Žoet Workestrao došao je u pravom trenutku. Nakon punih petnaestak godina od njegovog izdanja, pojavili su se bandovi koji u određenoj mjeri imaju ponešto zajedničko s ovim ekscentricima. Doduše, njihovi sljedbenici, ako ih se tako može nazvati (bolje rečeno izvođači koji su u sličnom fahu), djelovali su ili još uvijek djeluju pod velom debelog undergrounda i ne pokazuju nikakve namjere za širokom eksploatacijom, a mahom su smješteni na relaciji Pula - Rijeka - Zagreb (Wuollahee!!, Trio Tri, Merde Sur La Mer, Peach Pit, Tigrova Mast, Seven That Spells, poneki albumi Gori Ussi Winnetou...).

Sam album "Kabelski kresovi" (prvotno objavljen 1994., Založba FV Ljubljana) datira iz vremena kada je debeli očaj u svim pogledima vladao teritorijem bivše Jugoslavije, kada je tisuće ljudi ginulo po frontovima Hrvatske i BiH, te kada nije bilo skoro nikakvih koncerata i svirki izuzev po Sloveniji i zapadnom dijelu Hrvatske. Bilo je to doba kada su se hrvatski mediji posve izolirali zbog sasvim razumljivog ratno-političkog razloga od bilo kakvih ex-Yu sintagmi, pa je i velikim dijelom zabarikadiran i informativno-kulturološki teritorij susjedne Dežele. No, nekako su na kapaljku stizale informacije iz Slovenije i krišom su se nabavljali albumi iz Srbije u strahu da njih ne naleti neki zadrti ekstremist. No, uz stanje kakvo god da jest bilo, dva tada relevantna hrvatska glazbena časopisa ("Herona, nova" i "Metal World") su koliko - toliko uspjela održavati tempo praćenja barem one politički 'dozvoljene' glazbene scene ex-Yu, pa se ponekad moglo nešto pronaći i o ovim otkačenjacima. Ali, uz tada već poprilično hermetički zatvoreni MTV koji je jedino svjetsku alternativnu scenu pokrivao tjedno sa dvije emisije ("120 Minutes" nedjeljom i "Alternative Nations" srijedom navečer), rijetko se moglo vidjeti nešto konkretnije i inovantnije osim tada vrlo popularnih grunge i nadolazećih brit-pop izvođača, te cijele plejade imena koja su se navrat-nanos prikrpala trendu 'alternativnog glazbenog poretka'. Dakle, u takvoj strahovito pomodarnoj situaciji kada su gomile bandova htjeli zvučati poput Nirvane, Soundgarden, Henry Rollinsa, Nick Cavea, Sonic Youth, Pearl Jam, RATM..., pa i scene koja nije željela snimati video-spotove (primjerice Nomeansno ili Fugazi), gotovo niotkuda su se pojavili Žoambo Žoet Workestrao i okrenuli poimanje rocka u onaj pravi iskonski i nepatvoreni svijet koji je u potpunosti bio alternativa svemu što se tada na sceni događalo.

Ova tri momka (Gregor Belušič - vokal, gitara, Erik Mrševič - bubnjevi i Ivo Poderžaj - bas i vokal) koja su radila debi album još u vrijeme kada su bili studenti tih ratnih godina, bili su svjesni istraživači rock zvuka kao netipične forme tražeći svoj izraz u duhovitoj apstrakciji koja je oslobođena tradicionalnih pop načela strofe, kitice, rima i refrena. Takoreći, sami su kreirali svoj teritorij u kome tada nije bilo nikoga sličnog na vidiku. Informacije iz avangardnog svijeta su bile veoma rijetke, do takvih ploča je bilo vrlo teško doći, a o internetu nitko još praktički nije niti sanjao. Stoga je ovaj pionirski rad, koji je nastao gotovo u izolaciji od bilo kakvih avangardnih glazbenih tokova, bez sumnje epohalno važan album i pokazatelj da se najoriginalnija djela mogu roditi i u situaciji (a i u prilici) gdje se to najmanje može očekivati.

Doduše, s odmakom od 15 punih godina ovaj album je tek ponegdje izgubio na svojoj aktualnosti (primjerice u uvodnoj temi "Sporcki predmet" gdje se kroz satiričnu metaforu spominju 'svete tekovine' danas nepostojećeg JUS-a - napredak, budućnost, radnički, rabotnički... kao socijalistička parodija na nogometne, tj.fudbalske klubove), no u cijelini, ovo je još uvijek avangardan album zahvaljujući pronicljivom izboru tema i samom odnosu glazbe. U tom pogledu, ŽŽW su se okrenuli uglavnom vlastitim preokupacijama kroz naoko bezazlene stvari koje su odmah u temelju saželi u dosjetljive humoreske pune ironije i sarkazma bez ikakve patetike. Pri tome su dovitljivo komentirali ne samo sebe, porodicu, društvo i okolinu, već cijelokupni socio-politički svjetonazor isljučivši se iz stereotipnog punkerski angažiranog pristupa. Time su već u startu svoj kredibilitet podigli na razinu istraživača vlastitih kreativnih mogućnosti bez ikakvih insinuacija na postojeći alternativni rock-sistem. Uspoređujući njihov četvrti album "Lahko je s polno ritjo celibati/ Cum rectum plenum celibatare facile est" (2008, Zavod Radio Študent), ovaj debi je daleko rockerskiji i ima temelje u podosta konotacija na dalju prošlost r'n'r-a u ponekim sintagmama (The Pop Group, Šarlo Akrobata, Frank Zappa, Captain Beefheart...). No, tih sintagma tada momci iz ŽŽW još nisu praktički bili niti svjesni...

Album ima 15 kompozicija koje jednostavno isijavaju svojim kreativnim zahvatima u svim pogledima. Ili da se radi o skroz uvrnutim rock-punkerskim nabijenim tempovima ("Gula puna pape", "Žoambo"), neobičnim smislom za minimalizaciju dinamike ("Smjašne pjage", "Mačka"), de-kompozicijske strukture sa samplovima blejanja ovaca ("Jokla", "Majka"), tada još nepoznatoj terminologiji post i math-rocka ("Doodley-dudly", "Vikla", "Med u čaj", "Valolo-meč'se") ili čistim eksperimentalnim potezima ("Tetla" sa vox-extended efektima, neobičnim samplovima i zvukovima i "Struja"), no u svima njima se provlači snažna idejna potka da se svjesno ide 'grlom u jagode' ka nepoznatom i neistraženom području. Njihov zvuk (producent je legendarni Babo - Babič Bojan) na ovom prvijencu tek neznatno rabi elemente tada vrlo rasprostranjenog noise-rocka što se tiče korištenja distorzije, same tehnike, svirke, izvedbe i u principu ima daleko više veze sa korijenima europske avangardne škole primjerice na način kako su to utjelovili njujorški Sonic Youth na svojim radovima tokom '80-tih godina, ali na daleko sarkastičniji i otkačeniji način koji je daleko od hladnog articizima, a bliži primjerice eksperimentalnim poduhvatima Butthole Surfers, mada niti jedna od ovih tvrdnji nema svoje čvrsto uporište već samo imaginarne konotacije.

Od samog naslova koji parodira TV seriju iz '70-tih ("Kapelski kresovi") kojom su ŽŽW slikovito personificirali tadašnje događaje na području ex-Yu, do same završnice "Morje" s gitarskim melodijama valcera "Stare ljubavi", velikog evergreena Tereze Kesovije s kojim su proročanski rekli 'svega će bit, samo neće biti ljubavi' (skladba koja otvara njihov spomenuti album "Lahko je s polno ritjo celibati/ Cum rectum plenum celibatare facile est"), ovaj album je bez ikakve sumnje pravi skriveni biser koji kada se pronađe ima svoju dugovječnost. I neosporivu vrijednost. Slušati ga danas, otprilike je isto kao i u ono vrijeme kada je objavljen što znači da gotovo ništa nije izgubio od svojeg sjaja.

Za mnoge albume iz onog perioda danas se može naći mnoštvo 'rupa' i rupetina, ali ovaj nema niti jedne stavke koju bi trebalo zakrpati ili popraviti. Produkcija? Tekstovi? Aranžmani? Smisao? Ovo je još uvijek napredak i budućnost (kako oni vole reći lišen želje i Sarajeva). Pravi avangardni rock album čija vrijednost još nije prepoznata jer mu u komercijalnom pogledu nije niti bila namjena. Ovdje nema sistema zgrabi lovu i briši. Da su to htjeli napravili bi album koji je razumljiv za široke pučke mase, sa hitovima, refrenima i kiticama. Za domaćice i mlade punce, nafurane grungere, punkere i noise-rockere..., pa ipak nisu. I preživjeli su u svojem uskom krugu publike koja ih cijeni i pokušava shvatiti njihov neobičan smisao za ekscentrizam. Uspjeli su. Potpuno. Ovaj sjajan prvijenac dokaz je njihove dugovječnosti.

Naslovi: 1.Sporcki predmet, 2.Smjašne pjage, 3.Gula puna pape, 4.Doodley - dudly, 5.Jokla, 6.Vikla, 7.Tetla, 8.Med u čaj, 9.Xhoambo, 10.Struja, 11.Mačka, 12.Majka, 13.Odločni oča, 14.Valolo-meč'se, 15.Morje

Ocjena (1-10): 10

Web: www.myspace.com/zoambo

horvi // 21/04/2009