U ovom paketu izdanja Zdenko je objavio uglavnom underground glazbu iz Turske (cijeli opus banda DDR, jednu kompilaciju i solo projekt Can Batukana iz DDR), te MICRO DEVICES (aka Puzod) iz Bora i još ponajbolji u ovom paketu akustični OLOVNI PLES iz Dugog Sela.
ALPHA 60 - Alpha 60 (2008, Slušaj najglasnije)

Ovo je solo EP projekt Can Batukana, gitariste i jednog od vokala turske post-punk grupe DDR, a ovdje se predstavlja s 5 kompozicija iz opusa samog banda i jednom novom, do sada neobjavljenom skladbom. Prvih 5 skladbi nalazi se raštrkano po opusu DDR od 2002. do 2007., a Can ih je adaptirao u posve novim oblicima kao solo skladbe za električnu gitaru i sitna elektronska pomagala (kompjuter, ritam mašina, sampler i klavijature). Međutim ovdje se ne mogu izreći pretjerani komplimenti zbog činjenice da su sve skladbe instrumentali koji sadrže samo ogoljeni kostur od minimalističkih gitarskih melodija nalik na Joy Division i čini se da autor nije imao nikakvih drugih ideja da još nadosnimi neke sekvence ili ih obogati nekim zvukovima. Jedini trenutak nadahnuća je uvodna "Sorgu odasi" s posve pomaknutim laganim dvodjelnim aranžmanom, ali i to je ispod prosjeka kakav se očekivao od njega. Stoga je posve nejasno čemu se nakon onakvog odličnog albuma DDR koji je snimljen 2005. i doživio uspjeh na američkoj KZSU listi albuma 2007. odlučio na ovakav solo potez. A k tome završna skladba "Dark groove" čak nije niti čitava već je naprasno odrezana u polovici melodije. Valjda to tako treba biti? Nisam u to baš uvjeren...

Ocjena (1-10): 4

DDR - Diskografija

Opa! Ekipa ovog indie-rock kvarteta iz Istanbula se nakon zadivljujućeg uspjeha na američkoj KZSU top-listi 2007. s albumom "DDR" (Slušaj najglasnije, 2006) odlučila da sve svoje materijale prepusti Zdeni na distribuciju.

DDR kako sami tvrde spadaju u post-punk bandove, a nadahnuće su crpili iz širokog opusa utjecaja koji neminovno povezuje mahom sve sukladne izvođače iz takozvanog 'no-wave' kruga. Spominju popriličan broj utjecaja, a valja izdvojiti one koji su najočitiji. Prije svega to su Joy Division, Neu!, Roxy Music, Wire, Velvet Underground, The Fall, Can, P.I.L., Suicide, Pere UBU, A Certain Ratio, Black Flag... kao stare i neizostavne tekovine, a od '80-tih naovamo ta lista je poduža (od Sonic Youth, Wedding Present, Cocteau Twins, My Bloody Valentine, JAMC, Pixies do Nirvane, Mogwai, Wilderness, TV On The Radio...). Svi navedeni izvođači i njih još barem dvaput toliko kreirali su glazbeni profil DDR čije se ime na turskom jeziku kaže Doug Almanya ('demokratska Njemačka'). Također vole izdvojiti da ih je impresioniralo proučavanje socijalističkih spisa Karl Marxa, no koliko to ima utjecaj na njihov svjetonazor ne bih mogao reći jer se u turski jezik kojeg koriste razumijem isto kao i u arapski. Međutim, turski jezik u njihovom kontekstu je vrlo pjevan i zvuči egzotično poput izmišljenog jezika islandskih Sigur Ros. Vrlo fino i u njihovom izrazu nenapadno. Prema njihovim diskografskim radovima koji su svi mahom realizirani kao d.i.y. izdanja može se zaključiti da su počeli s radom negdje početkom 21. stoljeća, trenutno se u postavi nalaze Cihan Cinemre (bas), Can Batukan (gitara, vokal), Deniz (bubnjevi) i Bora (klavijature i her sey), a kroz proteklih 7-8 godina rada u sastavu su bili Murat Babalik (bubnjevi), Uner Altay (bubnjevi, gitara, vokal) i Cem (gitara).
DDR - Post-Technik (2008, Slušaj najglasnije)

Ovo je prvi zvanični dokument sastava iz 2002. godine gdje se kroz 8 kompozicija u trajanju od svega 21 minute predstavljaju kao demo-band sklon minimalističkim melodijskim potezima u opskurnom, ali upečatljivom stilu. Najuspjelije skladbe su uvodna "A poem (Fiorella)" u ležernom plesnom pop-rock tonu s prelamanjima Sonic Youth, MBV i shoegazer melodičnosti sanjivog vokala, te "Kirimizi" gdje su umjesto bubnjeva koristili ritam mašinu i zvuče kao Beta Band (pjesma ima veoma lijepu indie-rock melodiju). Posebnost plesnijeg tempa predstavlja "Stuka - appears just like anything else" kojoj je očito za glavnu bas dionicu kao nadahnuće poslužio "Isolation" (Joy Division) gdje su se poigrali s lo-fi produkcijom, zamagljenim distorziranim vokalom i kraut-rock ostavštinom na blagi noise način. Jedina je šteta što pjesma traje nešto manje od dvije minute. Ostatak materijala čine vrlo sjetne i elegične, uglavnom kratke instrumentalne skladbe nadahnute ambijentalnom glazbom gdje valja izdvojiti instrumentale "Ronald Reagan" (poput miksa lo-fi Galaxie 500 i Radiohead) i završni "Squier" koji neodoljivo asocira na lagani psycho-space Spacemen 3. Ovako kratki i jednostavni demo rad u Turskoj koja je prebogata zemlja s raznolikim rock izvođačima vjerojatno nitko nije primjetio, ali na njemu se osjetila specifičnost izraza DDR koja će 5 godina kasnije biti prepoznata i u Americi.

Ocjena (1-10): 4
DDR - Fiorella EP (2008, Slušaj najglasnije)

11 minuta ovog EP-ija objavljenog 2003. godine predstavlja DDR u glazbenom nešto čišćem produkcijskom izdanju gdje osim naslovne skladbe "A poem (Fiorella)" s prvog materijala pokazuju svoje čari za ambijent i gothic/dream-pop. Osobito je lijepa "Bad eyes like me" koja je kako mi se čini jedina njihova skladba otpjevana na engleskom jeziku, a glazbeno je negdje u najlaganijim Depeche Mode teritorijima (možda i zbog upotrebe posve laganog zvuka ritam-mašine). Za "Love me or leave me" ne bih mogao garantirati na kojem je jeziku otpjevana jer je vrlo mutna, ali je zato neobična gdje vokal pokazuje vrlo dobru prilagodbu poput Kevina, naravno iz MBV. Skladba je također neobična po aranžmanu (nema niti jednog drugog instrumenta osim električne gitare i vokala) jer sadrži vrlo lijepu početnu melodiju, elegičan blues dio i završno elegično prebiranje po gitari. Bez refrena i lišeno bilo kakvih zakonitosti uobičajenog show-business naklapanja. Fini i smireni EP koji još ništa nije mogao naslutiti da će jednog dana ovaj sastav dosegnuti i američke medije.

Ocjena (1-10): 4
DDR - DDR Present EP (2008, Slušaj najglasnije)

Godina je 2004. Sljedeći rad kojeg su napravili bilo je daleko bolje produkcijsko ostvarenje. Čisti zvuk kojem su pribjegli vjerojatno je izašao iz njihove sobe (ili garaže) u neki studio na daleko bolju tehniku tako da ovdje isporučuju 13 i pol minuta daleko dotjeranije svirke pod klasičnim utjecajima njemačkih Can i Neu!. Ovdje su vjerojatno promijenili i postavu (došao je pravi bubnjar), a skladbe su im postale glazbeno jezgrovitije, plesnije, slušljivije, čak i radiofonične, mada sumnjam da su u Turskoj imali neki osobiti uspjeh u rangu demo-banda. Na EP su uvrstili samo 4 pjesme od čega je najupečatljivija "Kirimizi" s njihovog debija u daleko boljoj produkcijskoj i sviračkoj varijanti. Ovdje je to odličan post-punk s prelamanjima gitarskih melodija i pozadinskih psycho efekata (također na gitari), a umjesto ritam mašine čitav EP je ozvučen pravim akustičnim bubnjevima. Stvar zvuči odlično, nema šta i publika sklona izvođačima poput Nežni Dalibor, Infra-Red, Placebo može u ovoj varijanti očekivati nekog novog indie-idola, još na nježniji način. Prva skladba "Son" je posve neobična u njihovom dotadašnjem izrazu; gitarist i basist koriste glazbeni leksik koji do tada nije bio prisutan u njihovim radovima. Nešto između Captain Beefhearta, naših Mamojebac i Gori Ussi Winnetou u umjerenom izdanju, a vokal je skoro pa čista preslika Damo Suzukija (ex-Can). Vrlo znamenita stvar u njihom radu koja je naznačila promijene slikovito se naziru kroz ovaj EP su akcenti na plesnoj ritmici, solidnim aranžmanima i brojnim melodijskim riješenjima. Osobito je zanimljiv tekst "Data" gdje se spominje 'teknik, korpus, Kristus, kamera, motor, komanda...' Posljednji "Nasihayat" je simpatičan tango rock-pop pjesmuljak.

Ocjena (1-10): 6
DDR - DDR (2006, Slušaj najglasnije)

Ova recenzija već je bila objavljena prije dvije godine, no u ovoj prilici valja je ponoviti uz nekoliko tek sitnih izmjena jer je bio njihov prvi objavljeni album i o njima nisam znao gotovo ništa. Ovdje je prije svega riječ o njihovom najcijelovitijem i najbolje produciranom radu, odnosno s pravom su ga objavili kao prvijenac jer su u svim pogledima definitivno sazreli za zalogaj koji se zove 50-tak minuta materijala. Album je snimljen 2005., godinu kasnije objavio ga je Zdenko, a 2007. je doživio svojih 5 minuta slave na američkoj KZSU ljestvici albuma.

Sasvim iznenađujući album skupine DDR dolazi iz Turske i opčinjava svojom modernom izvedbom na pragovima kraut-rocka, post-punka i new wavea. Tekstovi su na turskom jeziku i zvuče odlično uklopljeni u njihovu glazbenu koegzistenciju. Sastav DDR su četiri momka Uner Altay (gitare i vokali), Cihan Cinemre (bas gitara), Can Batukan (gitare i vokali) i Murat Babalik (bubnjevi) i sviraju odlično, te pojam Balkana i zapadne Azije sasvim približavaju najmodernijim svjetskim rock tokovima. Zdenko Franjić je tada rekao da je i on sam ostao iznenađen velikim bogatstvom turske rock scene koja ima strahovito veliki broj rock izvođača što se s glazbom bave još od ranih šezdesetih godina, te da će povremeno objavljivati neka zanimljivija i interesantnija imena s tog nama posve nepoznatog područja. Svaka čast!

Album otvara sasvim jednostavna skladba "Sputnik", a nastavlja ga Magazine kraut-rock pjesma "Kilbane". "Burgu", "Yarim Yanki", "Soz konusu gece" i završna "Pejmurde" su pak skladbe koje najviše mirišu na mix Joy Division - Interpol - Beta Band, dok njih nekoliko ima dosta čvrsto korijenje u Can izrazu - pjesme "K.", te instrumentali "Mukavemet" i "Titus Bramble", dok će neobičan indie-rock prikazan u šašavom naslovu "Pli Pli" podsjetiti na Pixies.

Znamenitost DDR su dugačke i minimalističke gitarske improvizacije, te prostorni melodičan bas a'la Joy Division i vokal koji umnogome podsjeća na Ian Curtisa sa izletima u Damo Suzukijevski kreštavi glas. Jedina nepoznanica su tekstovi, pa dok se ne javi stručnjak za turski jezik, ovaj dio njihovog izraza će ostati zavijen u misterij.

Sudeći po ovome albumu, slobodno se može primjetiti kako su nas Turci posve pregazili jer mi na ovim prostorima nemamo niti jedan sličan sastav, te da je turska scena strahovito bogatija od ove naše domaće sirotinje koja zbog popularnosti masturbira na pozornici.

Ovdje treba dodati da su DDR po prvi puta uložili i duh kreacije na sam omot koji prikazuje idilu sretne radničke socijalističke obitelji iz '50-tih godina prošlog stoljeća. Upravo za promociju 'blagostanja i socijalističkog napretka'. Vrlo sarkastično...

Ocjena (1-10): 8
DDR - Yeninden uretim EP (2008, Slušaj najglasnije)

EP sa 4 pjesme kojeg su za svoje prijatelje i promociju objavili odmah netom nakon izlaska odličnog albuma "DDR" je u stvari zbir njihovih najuspjelijih skladbi s istog materijala u nešto drugačijim verzijama. "Sputnik" je produkcijski dosta prljavije izvedena s naglašenim noise-rock sintagmama gitara i naglašenog basa, a "Yarim yanki" je nešto melodičnija i daleko razgovjetnije otpjevana s pratećim harmonijama klavijatura koje pred sam kraj kompozicije igraju zapaženu psycho atmosferu. Čini mi se da se vokal promijenio, no ne bih sa sigurnošću mogao tvrditi tko je od dvojice pjevača preuzeo tu ulogu. Uner Altay ili Can Batukan? Ali vokal ovdje djeluje poprilično mrko i mračno poput Ian Curtisa tako da skladba "Burgu" u novoj varijanti dobiva sasvim drugačiji 'gothic' rock prizvuk. Instrumental "Mukavement" je dobio neznatno više solističkog prostora za gitarske melodijske međuigre i traje nekih 30-tak sekunda dulje. Produkcija cijelog materijala u trajanju od 19 minuta je daleko zaglušenija, mutnija i prljavija, te band prikazuje u lo-fi demo varijanti. No, zato je omot vrlo dobro osmišljen s prednjom fotografijom koja prikazuje serijsku proizvodnju tenkova, na unutarnjem se nalazi neka granata (ili raketa, nemam pojma), a na stražnjem tenk u akciji. Da je produkcija čišća, ovo bi bila vrlo visoka ocijena.

Ocjena (1-10): 6
DDR - Alan Arastirmasi EP (2008, Slušaj najglasnije)

Ovdje se nešto očigledno dogodilo s postavom banda jer je zvučno otišao u istraživanje psihodeličnih motiva kraut-rocka i post-punka, te zvuči kao sasvim drugačiji sastav spram onog odličnog albuma "DDR". Na ovom EP-iju nalaze se dva instrumentala i jedna pjevana skladba koje su snimljene 2007. Prva stvar je "Alan Arastirmasi", vrlo loš lo-fi zapis, no radi se o vrlo dobrom psihodeličnom plesnom instrumentalu, otprilike negdje na paralelama bliskim našim izvođačima poput Tene Novak ili Zemlje broj 9. "Siligler" je pjevana kompozicija i prikazuje potpuno novo lice sastava koji odlazi u letargičnu brit-pop psihodeliju s repetativnim gitarskim koračnica melodijama blisko neo-folku i brojnim pozadinskim eksperimentalnim zvukovima syntha, a mora se priznati da je malčice i dosadnjikava. Instrumental "Kar skintisi" je kraut-rock/ Joy Division umjerenog tempa sa solidnim bubnjarskim dub ritmovima i stepenastim zvukovima psihodeličnih klavijatura i minimalističkim melodijama u sprezi gitare i basa. Dosta je čudno da je naslovna skladba vrlo mutna i loše snimljena, dok su preostale dvije vrsni produkcijski potezi.

Ocjena (1-10): 7
DDR - Meinhof EP (2008, Slušaj najglasnije)

Iste godine, 2007. DDR objavljuje još jedan EP, ovaj puta s 4 nove kompozicije od kojih je samo jedna pjevana, naravno na turskom jeziku. O čemu naslovna skladba "Meinhof" govori ne bih znao, ali u tekstu se spominje svega nekoliko riječi vjerojatno na turskom jeziku i nalikuje poput neke brojalice. Inače ovih 14 minuta materijala prikazuje sastav u vrlo dobrom izdanju s neujednačeno produciranim oscilacijama, melodičnim i plesnim skladbama gdje je puno pozornosti posvećeno gitarskim improvizacijama, harmonijama klavijatura, atmosferičnosti i aranžmanima. DDR u jednom posve drugačijem izdanju, ali zbog ne osobite produkcije uvelike zaostaje za sjajnim albumom "DDR".

Interesantno, po prvi puta band pokazuje svoju fotografiju (na unutrašnjem omotu) gdje se vidi da su sve to vrlo mladi momci.

Ocjena (1-10): 6
DDR - Unreleased Songs (2008, Slušaj najglasnije)

Ovo je abecednim redom nabacana kolekcija starih lo-fi snimaka koji datiraju iz nekoliko faza gdje se se osjeti njihov rapidan razvoj od početnih nesuvislih radova poput instrumentala "Destroy us", pjevane "Eve donus" koje su odsvirane samo na električnoj gitari do radnih snimaka solidnih kompozicija "Dink", "Ikiz tepeler", "Kara duzen" i "Pembe mutlu" vjerojatno s probe. Mnoge pjesme su vrlo loši snimci koji su snimani na običan kasetofon i ovom prilikom su ih samo željeli pohraniti na nosač zvuka da ih dokumentiraju kao dio vremena u kome su nastale. "Kisisel" je baš očiti primjer dokumentiranja probe gdje su odvalili u 10 minuta dugačke kraut-rock improvizacije s povremenim prekidima i razgovorom. "Nothing baby" ima melodijsku bas liniju poput skladbe "Monotonija" Pekinške patke iz 1981. u nabrušenoj post-punk varijanti, a ovdje se nalazi i instrumentalna obrada Leonard Cohena "So long Marianne" za koju je nejasno kako se nije pronašla na nekom njihovom prijašnjem radu. Dokument i ništa više.

Ocjena (1-10): 3

Web: www.myspace.com/dougalmanya


MICRO DEVICES - AM5 (2008, Slušaj najglasnije)

I kada se već pomislilo da su iscrpljeni svi frakcijski radovi ekipe iz Goribor, pojavljuje se još jedan snimak nastao u Boru 2004. Akteri su Piti (gitara, vokal) i Peđa (gitara), odnosno dvojac iz Goribor, te njihovi stalni prijatelji Goger (bubnjevi) i Burton (bas). Album su komotno mogli potpisati kao Puzod koji je za Slušaj najglasnije do sada objavio 4 albuma. Ovdje su skupili 5 snimaka niske lo-fi kvalitete na razini ispodprosječnog demo materijala, ali svirka im je odvaljena u blues-rock umjerenog tempa s brojnim solo improvizacijama koje u nekim slučajevima potraju i više od 10 minuta. Sve skladbe su naslovljene kao "Am" od 1 do 5, a jedini izuzetak od ovih dugačkih gitarističkih improvizacija čini posljednji broj "Am5" koji traje svega 3.40. Pjevana skladba je "Am4" (mi smo noćas u kući ljubavi) koja bi daleko bolje funkcionirala u svojem blues izrazu da je kvalitetnije snimljena. Premda je zvučna slika albuma vrlo loše kakvoće, ovdje se uvelike osjeti ona specifičnost i dinamika svirke koju Piti i Peđa kao gitaristi ispoljavaju na koncertima Goribor. Album je prije svega za kolekcionare frakcijskih radova Goribor, poput Puzod, Pt& The Dopes, Pretty Boys, Town...

Ocjena (1-10): 4
OLOVNI PLES - Noć bez jablana (2008, Slušaj najglasnije)

Album pun različitih lirskih opsesija od duboke i sjetne emotivnosti, inteligentnih i promišljeno sofisticiranih tekstova do cinički drskog i jezički sočnog 'lumpen-proleterskog' punkerskog svjetonazora.

Drugi album akustičarskog sastava iz Dugog Sela ponovno je inspiriran tekstovima A.G.Matoša kao i na prvijencu "Olovne pjesme za olovni ples" (2007, Slušaj najglasnije), no ovdje su još prisutni i stihovi Tadijanovića, Šenoe, Šimića, Sudete... Također kao i na debi albumu glavni zvučni kolorit Olovnog plesa je akustična session svirka bez bubnjeva u suptilnoj i dorađenoj aranžmanskoj formaciji obogaćena usnom harmonikom (pjesme "Noć bez jablana", "Budi svoj", "Moja preobraženja", "Tuga vidika") i mnogim fingerpicking tehničkim finesama. I ovdje je kao na debiju ponovno prisutna odlična autorska ispovjedna skladba "Iskren do boli", a iz opusa novih skladbi vrlo dobra i turobno emotivna je "Samotna ljubav", te bijesan autorski boogie-blues "Isprat će kiša" gdje vokal (pretpostavljam Stipe Periša) na vrlo agresivan način poput punk-rockera izvaljuje metaforičke frustracije koje se jednim dijelom dodiruju i socio-političke stvarnosti - 'izmet pokraj puta, čađavi zidovi, Hrvatska u VTO, e u NATO, Balkan-kurac-što, eto što, isprat će kiša'. Po prvi puta snimili su svoj standardni koncertni broj "Matošev blues" koji nikog patriota ne bi trebao ostaviti ravnodušnim zbog cinično zajedljivog teksta o demokratskim fićfirićima, trulim demokratima, aristokratima, novinarima..., te također i već prije hvaljenu skladbu "Nevolja koja rađa svjesnost" (Pustite me van) s dobro znanim tekstom 'muka mi je od vas dragi moji prijatelji, kad god vas vidim povraćam, proljev dobivam'. Kroz akustični splet blues, soul, pop, country ritmova i glazbenih obrazaca, ovaj kvintet je ponovno napravio solidan materijal koji najbolje dolazi do izražaja na živim svirkama gdje koriste kompletnu postavu s električnom i akustičnom gitarom, basom i bubnjevima što ih profilira kao žestoki rock band. Umjesto bubnjeva na ovom albumu su se inteligentno poslužili tambourinom i pljeskanjem rukama zaokruživši kompletan unplugged dojam albuma.

Ocjena (1-10): 8

Web: www.myspace.com/olovniples
VARIOUS - Fu Records, Volume 1 (2008, Slušaj najglasnije)

Dvostruka kompilacija turskih izvođača koje je sakupio Can Batukan iz sastava DDR. Ovdje se nalazi 18 izvođača koji su poredani abecednim redom i odskaču po svojim raznolikostima od klasičnog kraut-rocka do eksperimentalne glazbe. Kompilaciju otvara solo projekat samog Cana pod nazivom ALPHA 60 koji je zastupljen s tri instrumentalne kompozicije "Pli pli", "Sorgu odasi" i "Squier" iz opusa DDR u jednostavnim gitarskim, pomalo eksperimentalno-avangardnim aranžmanima. ARAPSACI je svojevrstan autohtoni folk izvođač koji je pjesmu "Def" odsvirao pomoću defa i udaraljki uz potporu šumova (zvuk automobila i ulice). Zanimljiv projekt potpisuje CLOUD STRATEGY koji je prisutan također s jednom atonalnom noise kompozicijom "Clapyouranthands" koja je proizvedena pomoću nekog oscilatora, sekvencera i analognih zvukova. DAK s također jednom kompozicijom "Izzi mizzi" je lucidan electro-acoustic indie-pop u čijem središtu se čuje zujanje muhe (ha-ha-ha!), dok su sami DDR ovdje zastupljeni s dvije skladbe s EP-ija "Alan Arastirmasi" (ona dosadnjikava neo-folk koračnica "Kar sikintisi" i vrlo dobar Joy Division dub gothic "Silgiler"). DEAD RECKONING je čudan lo-fi noise produkt koliko mi je poznato ekipe iz dueta Kim Ki O, a pun je škripe, različitih zvučnih eksperimentalnih oscilacija i ugodnih gitarskih minimalističkih melodijskih sekvenci u skladbi "Debussy". Naredne dvije "Untitled 04" i "Untitled 05" dugačke preko 10 minuta i svode se na eksperimentalno ambijentalno harmonično post-noise industrial istraživanje granica zvuka s analognim sekvencerima (hm, možda theremin?) i prostornim, nemelodičnim gitarskim distorzijama. Solidan dark-wave noise. GARAJDA je šašavi lo-fi band koji ima gitaru, bubnjeve i pjevačicu, a da im svirka polazi za rukom ne bi se baš moglo reći. Pokušali su odsvirati neke melodije, ali sve se svelo na 'pokušaj'. Otprilike sličan projekt je i GIRLS WITH BAD LEGS koji u dvije vrlo kratke pjesme prelamaju lo-fi gitarski noise koji je posve neslušljiv poput uvrnutih eskapada ranih The Residents.

Drugi CD sadrži 23 kompozicije, a na samom početku ponovno se susreću utjecaji uvrnutih The Residents s ženskim vokalom nalik na Meredith Monk u obliku sastava GOOD HOUSEKEEPING. Ovi su ga kroz 4 pjesme opasno zaglibili u de-kompoziciju s rušenjem uobičajenih standarda, nazovimo pop-melodije gdje je glavna uloga prepuštena kompjuterskoj ozvučenoj tastaturi. Vrlo čudno i poprilično naporno za moždane vijuge, a k tome je i jako loše snimljeno. Nakon ove čudnovate psihodelične eksperimentalne ekspresije slijedi vrlo melodičan i plesan GRANGULEZ s 4 instrumentala u kojima ima svačega; od swinga, math-rocka, brit-popa, surfa, eksperimenata do finih nijansa klavijatura i različitih gitarskih melodija, a sve je upakirano u solidno opremljen zvuk. Posebno valja izdvojiti skladbe "Camera posterior", "Karen" i "You can't escape from". Ovdje su se pronašli i naši stari znanci KIM KI O s poznatom skladbom "Varlar coklar" s albuma "En az iki, en fazla sekiz" (2007, Slušaj najglasnije), ali u neobrađenoj lo-fi demo varijanti. Daleko je zanimljivija verzija na oficijelnom albumu. LU je po svemu sudeći avangardno apstraktan saksofonist i gitarist koji su predstavljeni s dva vrlo kratka instrumentala u okružju koje je blisko NY downtown sceni i onome što je primjerice napravio Jeremiah Cymerman na odličnom albumu "In The Memory Of The Labyrnth System", no u ovom slučaju snimak je vrlo loš i izgleda zapisan na običnu audio kasetu. NOISY SINS OF THE INSECT imaju dvije skladbe koje su lakši oblik melodičnog noise/post-rocka, a pjevač se u pozadini dere, stenje i jeca kao da mu čupate nokte. Snimak je kvalitetan i nazire se kreativnost koju ima band. Što bi trebao predstavljati sastav ROSA LUXEMBURG sa dva instrumentala bez naslova nazvanih "#3" i "#4" dosta je teško zaključiti jer je riječ o dvije posve različite kompozicije. Prva je neka vrsta melodičnog Joy Division post-punka uz ritam mašinu, a druga je kolektivna minimalistička improvizacija na temu harmonične atmosferičnosti i brojnih bubnjarskih prijelaza po tomovima. SIDPA BARDO je još jedan čudan ekspresivan eksperimentalni izvođač koji je uz dva naslova prisutan s vrlo umješnim eksperimentalnim minimalističkim post-industrial naslovom šašavog naziva "Sidpa ve kitchwitch" gdje su prisutni i samplovi (vokal i šumovi). Vrlo fino i obećavajuće počinje klavirska skladba "A love song from maand" artista pod nazivom STOP IT! YOU'RE KILLING ME i taman kada se očekuje neki rasplet događaja uz prisutne vokalne samplove muškarca i žene, kompozicija se naglo prekida. Preostale dvije pjesme su također sličnog temperamenta; klavirska melodija i vokalni samplovi (možda iz nekog filma), te su prekratke (svaka u prosjeku nešto više od 1 minute) tako da se nešto konkretnije o autoru ne može zaključiti. Otprilike nešto slično moglo bi se reći i za THERE IS NO MIRACLE HERE koji je ovdje prisutan s jednim eksperimentalnim post-noise electro-industrial brojem "Charming things" koji je sastavljen od različitih slijepljenih vokalnih izrezaka iz tko zna kakvih izvora (svi su na engleskom jeziku) uz pratnju psycho ambijentalnih harmonija proizvedenih na analognom synthu. Posljednji izvođač na ovoj kompilaciji je band ZAPTURAT koji je predstavnik škole kraut-rocka u solidnom plesnom instrumentalnom izdanju sa skladbama "Afrocholia" i "Enyine".

Sve skupa ovo je samo djelić prikaza turske underground scene i kruga u kome se kreće sakupljač lo-fi zapisa Can Batukan.

Ocjena (1-10): 5

horvi // 30/10/2008