Kersten udajom za djevojku iz bogate obitelji polako, ali sigurno, ulazi u visoki svijet poslovnog Kopenhagena. No, jedan telefonski poziv u kojemu mu javljaju da mu je umro otac, mijenja sve. Jer niti oca, a niti zaostalog brata o kojemu se sada netko treba brinuti, nije spomenuo svojoj ženi, niti novoj obitelji. Vraća se na farmu u danskoj vukojebini na kojoj nije bio dugo godina, i priča može krenuti…

Ne znam da li zato što je to jedan od prvih filmova Dogme (a koju još tada kada sam za nju prvi put čuo nisam u potpunosti razumio, pa sam smatrao da su filmovi poput Von Trierovog "Breaking the waves" Dogma) ili zato jer sam pod utjecajem dva Von Trierova filma (spomenuti "Breaking the waves" te "Selmasongs") podsvjesno zaključio da svaki film koji dolazi iz te države treba biti drama o velikim moralnim problemima likova, ali i prema filmu "Mifune" sam imao takva nekakva očekivanja. No, kako se radnja počela razvijati (ma šta pričam "razvijati"; još prva scena upečatljive konzumacije braka u prvoj bračnoj noći mi je trebala ukazati da imam posla s nečim drugačijim, malo pomaknutim…) i kako su pojavljivali likovi i "likovi", moja očekivanja su sve više nestajala, a budila se za ekran priljepljena lagana nevjerica. Osim toga, u tri scene sam se, što bi se ono reklo, stvarno od srca nasmijao (to uključuje početno iznenađenje, smijeh te premotavanje i ponovno smijanje). Osobno, imam neke probleme s Dogmom koji se prvenstveno tiču kamere i glazbe. Strašno me smeta kamera bez stativa koja daje ili osjećaj nemira likova ili građenje napetosti (kada se to stvarno želi postići, ok, ali kada ne, uh! popizdim!). Ne znam točno ime serije jer ju ne pratim (mislim da je "nypd" ili neka od tih američkih policijskih serija), a postoji nekoliko sličnih (ljubiteljima tih serija se odmah unapred ispričavam), ali moj prvi susret s njom je izgledao ovako: policijski ured, par službenika, razgovaraju o slučaju na kojem rade, kamera se trese, nije duže od par sekundi u istom položaju, a zbog svojeg prijašnjeg filmskog iskustva, osjećaj mi govori da kamera gradi napetost i da će sada netko uletiti i početi pucati po svima i da će biti sranja. No, razgovor završava ili se prekida i naši junaci detektivi u autu već pričaju o nečem desetom, ali, naravno, kamera i dalje brije 100 na sat kao da je u rukama nekog starca koji pati od Parkinsove bolesti i ne može držati ruke na miru, a malo je i senilan pa je zaboravio da postoji nešto što se zove stativ. Uglavnom, što želim time reći? Jednostavno, nemojte mi tom "brzom handy MTV" kamerom graditi osjećaj nečega čega uopće nema. Unutrašnje rastrojstvo lika, npr., se prikazuje na taj način, a ne dilema o vrsti krafni koje će naši junaci detektivi jesti ovo jutro (doduše, mogu zamisliti da i taj problem može ponekad biti dosta stresan za naše junake detektive).
Što se pak glazbe tiče, ona po meni može strašno pomoći (ili odmoći, naravno) stvaranju željene atmosfere kod gledatelja, pa njeno automatsko isključivanje smatram velikim gubitkom i ograničenjem. No, "Mifune" se i ovdje pokazuje kao pravi junak, jerbo očito je Soeren Kragh-Jacobsen imao snažnog mladog kamermana kojemu nije bilo problem držati kameru mirno, a i nedostatak atmosferične glazbe se uopće ne primjećuje. Doduše, to ni nije krimić ili triler gdje bi se nekakva atmosfera trebala raditi, no zato je scena pred kraj filma s orkestrom u sobi (!!!) legendarna! Što se "tehničke" strane filma tiče, (odlična) gluma je naravno u prvom planu. Kažem naravno, jer je upravo izdizanje glume i likova iznad svega ostalog (dakle, interijera, ekterijera, tehničkih aspekata filma i sl.) bila jedna od osnovnih ideja za stvaranje Dogme95. Anders W. Berthelsen je odličan kao Kresten (i taj jebač glumi svećenika u "Talijanskom za početnike"!), a Jesper Asholt koji glumi njegovog zaostalog brata Ruda je primjer kako glumiti zaostalu osobu bez prenemaganja i bez osnovne ideje da je "upravo to uloga koja će mi donijeti Oscara", a to, i to dobro znamo, Amerikanci vole raditi. I što je najgore, uspijeva ima, i najčešće time pokupe željeni kipić. A Iben Hjejle i njen prekrasan smijeh već znate (Laura iz Hi-Fi).

Uglavnom, da ne pričam više puno, moje apsulutne preporuke!

ocjena filma [1-10]: 8

sale // 01/07/2001