Ah jungle ili drum'n'bass, ovdje gdje ja živim to je prežestoko za lokalnu ekipu. "Ali Marko, mi volimo house glazbu jer ne iziskuje moždanu aktivnost i kao takva je idealna za naše ceremonijalno ispunjavanje percipiranih društvenih uloga, Mi se nismo došli zabaviti nego to samo zovemo party, ali je u stvari večernja kavica"- bi vjerojatno bio odgovor kada ne bih bio svjestan da živim u pripizdini gdje osim hdz/hsp majmuna (lakše ih je tako grupirat, ne želim previše srati po radničkoj klasi, ali tako su nastrojeni)- ostaju samo mentalno komatozni malograđani. Znači u dolini Neretve imate ili taj house uz koji bi vam idealna droga bila heroin; ne da biste uživali u muzici, nego da biste uživali u heroinu. Ljeti još imate opciju hard techna gdje možete gledati znojne tinejđere na testosteronu i lako moguće kristalnom metamfetaminu (katolički popovi- pravac ušće Neretve, bit će sexa, doduše koju su godinu stariji od onog što vi preferirate, ali barem se ujutro neće ničega sjećati).
I sad upalim browser, odo da vidim šta ima nova, kad iskoči mi neki oglas za turneju, pustim play i ostanem zatečen- industrial metal koji doduše nema neke poveznice sa starijim Bong-Ra stilom, ako isključimo 'Full metal racket' album, ili neke natruhe ovoga koje su se mogle čuti na 'Antediluvian' albumu, ali sada više naginje Godfleshu nego bilo čemu drugom. Ad hoc recenzija jer imam toliko toga već u redu za obraditi da mi je pravo neugodno. Album otvara 'Dystopic' koja odmah slušatelju prezentira industrial metal kakav u zadnje vrijeme dobiva sve više na značaju, ali uz dodatke tih ukusno uklopljenih elemenata elektronske glazbe lijepo balansirajući između industriala, elektronike i, na momente noise uleta prije nego stvar krene u blast beat. "Tose nisam nado", kako bi rekli na mreži koja se nekad zvala Twitter. Lagani prekid i pauza prije nego stvar još više zakorači u Godflesh vode. Sve ovo uvjetno rečeno jer nije u pitanju kopija niti homage, jednostavno sličan stil.



'Death #2' počinje zlokobnim uvodom, pa onda dolaze gitare, bilo bi zanimljivo čuti kako ta dva segmenta funkcioniraju zajedno, ali stvar je teški, sirovi i vrsno skrojeni industrial metal. Kao stvoren za benganje glavom, prije nego uleti čista grandioznost svojstvena sympho black metal bendovima (ako zamislite uvodni riff 'Angel of wrath' od Samaela ne biste bili previše u krivu). Poslije bridgea u vidu ponavljajućih gitarskih akorda praćenih vokalima na delayu vraćamo se nazad na noseći dio pjesme, prije negoli repetativnim elektronskim dijelom krene u fade out i tako završava stvar.

'Nothing virus' opet sa tim, malo modificiranim godflesh stilom, iako malo više naginje na electro stranu. Opet teško, opet trulo i još sporije nego dosad. Definitivno ide među albume godine. Izmjenjuju se tako electro sekvence i dijelovi praćeni gitarama, koje sada zvuče kao uvod u neku modernu meal stvar. Opet šteta što taj segment nije ukomponiran u dio koji slijedi jer bi sa ovako distorziranim basom bio bolji nego što jest.
'Useless eaters' počinje clipovima Charlesa Mansona (čovjeka koji je za života skupio više apostola od navodnog Isusa, just sayin'), da bi nakon toga krenuo hard techno beat, ali pjesma koja slijedi je spora i teška industrial metal stvar koja sa početkom od prije nema nikakve veze. Ovaj album bi članovima Pitchshiftera trebao poslužiti kao povod za kolektivno samoubojstvo s obzirom da su od vrhunskog benda postali tek loša kopija Prodigya ili ako već hoćete- stotina electrometal bendova od prvog Zeromancera, Orgya, Deathstars, Powerman 5000 i sličnih smijurija koje su se pojavile tokom desetljeća kad god bi neki bend odlučio zaradit malo "ozbiljne" love (o pravim metal bendovima što su krenuli tom putanjom neću niti pričat). Jebote ako izuzmemo 'Filth pig' i 'Psalm 69', ni Ministry nije zvučao ovako dobro (doduše remixi njihovih thrash metal albuma su ok). Pjesma je instrumental pa nemam više što reći.



'Black rainbow' otvara beat praćen blagom industrial škripom prije nego i ona krene u taj mid-tempo industrial metal. Malo repetativna i ne bi joj škodio još jedan kanal gitare da povremeno upotpuni doživljaj ali i ovako stvar odrađuje više nego solidan posao. Nešto poput onog o čemu sam maloprije pisao dolazi sada, ali i dalje fali ta druga gitara. Nije prevelika zamjerka, ali prekidanje toka pjesme naglim krajem jest. Da je ubačena još jedna gitara stvar je mogla biti i do dvije minute dulja i štajaznam- potpuna? Ali dobro, ako nastavi ovim stilom siguran sam da će sve doći na svoje.

'Bloodclot' počinje prigušenim beatom i lagano se uspinje u electro industrial te je bliže klasičnoj industriali. Pjesma je još jedan instrumental i služi kao intermezzo. 'Ruins' se zato vraća na ovu uvrnutu kombinaciju elektronskog izvođača koji se vraški umiješno dohvatio industrial metala i to odrađuje ne solidno, nego odlično. Najveća mana albumu su nagli prekidi i to što autor ne dozvoljava da se različiti segmenti razviju kroz varijacije do punog potencijala. Taj dio nakon prekida traje do kraja pjesme.

'Parasites' nastavlja ovaj niz dobrih, iako mrvicu nedovršenih industrial metal pjesama, bez prevelikih izleta, a i gitare u pozadini ostavljaju odličan dojam. Nakon toga dolazimo do više kaotičnog dijela ali ovo se sve radi o nijansama i kad kažem kaotično, mislim da ima koji segment više nego dio koji mu je prethodio. Kraj je rezerviran 'Blissful ignorance' koja više vuče na Jesu, ali uz dodatak jednog doom metal sentimenta i figura kao jedna od boljih na albumu.

Nema ništa bolje nego otkriti odličan album nakon popodnevne sieste. Svake pohvale, uz eto tih par sitnih zamjerki u vidu naglih prelaza, ne dozvoljavanja segmentima da se razviju, ali ako bi autor odlučio nastaviti ovim stiom vjerojatno bi pokopao pola scene, doduše teško da bi ovakav stil ikad bio previše popularan ili donio planetarnu slavu, ali osobno ne bih imao ništa protiv.

Tracklista: 1.Dystopic, 2.Death#2, 3.Nothing Virus, 4.Useless Eaters, 5.Black Rainbow, 6.Bloodclot, 7.Ruins, 8.Parasites, 9.Blissful Ignorance

ocjena albuma [1-10]: 8

marko šiljeg // 02/04/2025