Peterac iz juga Francuske (Nimes) u sastavu Mike (vokal), Romain (bas), Soon (bubnjevi), te Silver i Fabrice (gitara) rade od 2011. godine i kao što samo ime benda kaže mrze sve dogme. Sviraju, kako tvrde metal/hardcore, a u principu je metalcore u onom izvornom obliku, imaju dva albuma i jedan EP, a mogu se sasvim komotno pronaći na velikoj underground karti žanra kao bend koji spaja mnoštvo starih ostavština od ranog thrasha Metallice, klasičnog hardcorea Biohazard do gitarskih djent tehnikalija Meshuggah. Moderna nota stila postoji, a kako im je ovo drugi album, još su uvijek u traženju adekvatnog zvuka budući da im produkcijska strana posla baš i nije naklonjena.

Zvuk albuma je hermetički kompresiran gotovo do razine demo benda koji se uspio kompjuterskom tehnologijom pročistiti i balansirati da izdvoji ono osnovno. Globalno gledajući, odlični su muzičari, ali album nema šus koji je u metalcoreu potreban. Sve su tu dobro odsvirane dionice pedala, odličnih gitara, razgovjetnih gnijevnih vokala, ali manjka širina zvuka koja je gotovo 'mono' ko' da izlazi iz nekakve kutije cirka modnog krika prve stereo tehnike 1967. godine. Nešto tu ne štima po pitanju one osnovne snage 'volume'.



Ipak, pjesme imaju naglašenu melodičnost, moćne mračne riffove i briljiraju po pitanju nabrušenih konfiguracija u kojima gitare i bubnjevi igraju najvažniju ulogu. Gotovo da je nevjerojatna ta sprega kao da je Soona na bubnjevima mijenjala ritam mašina, osobito ona za bas pedalu; najizraženija je u cijelom rakursu zvuka i čini se da bez nje cijeli ovaj zvuk ne bi imao smisla. I ne treba smetnuti s uma da nisu samo katalizatori stila već ga razgrađuju kompleksnijim dionicama s primijetnim koracima u progressive gdje neke pjesme imaju i slobodnije, lakše dionice s tremolima i pratećim vokalima.

Prvi album "Back To Reality" (2012) bio je priča o osobi koja daje svoje mišljenje o svijetu, dok je ovaj fokusiran na izolaciju, onog čovjeka koji je zbog svega što se dešava namjerno odbacio svijet i aktualnosti. Ne zanima ga ništa i prepušta se sudbini perspektive koja isključuje bilo kakvu interakciju s okolinom. Depresivno i turobno filaju se teme podijeljene u nekoliko razina, no glazba osim svojim žestokim križancima i bijesnim vokalom više podcrtava nezadovoljstvo i unutarnji nemir nego li stvarnu sliku lirike koja je daleko dublja naginjujući ka, na žalost, oportunizmu onog tipa osobe koja se praktički predala.

Zato ovdje ne postoji izrazita hit tema kao što bi se očekivalo od metalcorea; sve su pjesme podjednako naštancane sa svim potrebnim medikamentima, a da nema tog 'volume' felera i da se produkciji prišlo drugačije, ovdje se mogao ostvariti puno bolji efekt. Evo samo primjer: jedino je posljednja vrlo kratka laganica "New hope" raširila pun zvučni horizont. Kao da se netko sjedivši za miksetom sjetio da bi ipak trebalo gitarama dati 'vjetar u leđa'.

Naslovi: 1.Asylum, 2.Ten feet tall terror, 3.Human wrath, 4.Outrageous freak, 5.Acid rain, 6.Total eclipse, 7.Crushed to dust, 8.A new breed, 9.Thankskilling, 10.New hope

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 23/06/2014