Vozite noću pustim ulicama grada uz glasan zvuk s vašeg sterea. Dok se svjetlo izmjenjuje s polumrakom, a rijetke noćne ptice zamiču za mračne uglove ili posrću pod lošom rasvjetom, vaše srce prati ritam, a noga nesvjesno pritišće gas. Gotovo klizite prljavim ulicama, a zvuk sintetičke elektronike ispunjava plavičastim svjetlom obojan mrak, kao u filmovima Michael Manna. Gutate neon i prijeteću ulceroznu bol, koja kvrči želudac, a farovi razgrću rijetku maglu. Ritam postaje ugodno repetitivan, ženski vokal oh tako zavodljiv, pa načas umireni otpuštate gas i uočavate prijateljice noći dok svojim napadno nervoznim kretnjama nastoje privući još jednu nesuđenu mušteriju koja samo pojuri u noć.
Od prve scene u kojoj Ryan Gosling monologom, gotovo mehanički uvježbanim uslijed čestog ponavljanja, objašnjava budućim korisnicima njegovih usluga uvjete i način na koji radi, a u pozadini se kroz nabijanje elektroničkog basa probija kroz vokoder provučen muški vokal, shvatio sam da će ovo biti jedna takva vožnja. Već dugo nisam vidio takvu sinergiju slike i zvuka kakva se od samog početka razvijala u filmu Drive. Nicolas Winding Refn ponovno se pokazao kao vunderkind režije i stvorio film naglašeno umjetničkog ugođaja, a koji istovremeno ima dovoljno elemenata da prikuje uz ekran i manje zahtjevnog gledatelja. Osjećate se pomalo mazohistički dok s užitkom pratite noir priču o "lošem momku koji vozi jako dobro" i žuri prema nesretnom završetku.
Glumačka postava je savršena. Iako su dijalozi rijetki i upoznajemo ih većinom kroz neverbalne situacije, Ryan Goslling i Carey Mulligan izražajnošću glume i facijalne ekspresije dočaravaju sve što je potrebno znati o tim likovima. Nema tu velike dubine, ali u ovako naglašeno atmosferičnom i stiliziranom filmu ona nije ni potrebna da bi se dočarale emotivne situacije. Ryanova sociopatska hladnoća, dodatno istaknuta bezimenošću njegovog lika, kojom samo prolazi kroz život, u pravoj mjeri je otupljena jedva primjetnim mekšanjem njegovog lica kad je u društvu Irene i njenog sina. U njemu iščitavate sve - osjećaj pripadnosti i zadovoljstvo zbog istog, nježnost i želju za pružanjem zaštite i sigurnosti dvjema dragim osobama koje su slučajno ušle u njegov samotan život i svijest o nemogućnosti zajedničkog suživota. Ovim iščitavanjem neverbalnog povjerujemo u iskrenost i altruističnost njegovih postupaka kad se odluči umiješati u nijemu agoniju njihovog življenja. Bezimeni antiheroj postaje heroj odlukom da pomogne svojoj susjedi i nesuđenoj ljubavnici da se izvuče iz zatočeništva krivog odabira i bezizglednog braka. Dok ga Irene posljednji put ispraća, samo pogledi govore da su oboje svjesni kako ona zaslužuje bolje od svega što joj on može ponuditi. Careyna je gluma također sva u držanju i govori sve - radost zbog pronalaska zaštite i ljubavne veze na pomolu, bol na licu kojom nijemo promatra vlastito zatočeništvo, te bolni užas kad shvaća nasilnu i nepremostivu udaljenost između nje i bezimenog. U tom trenutku njen ranjivi pogled odaje da, unatoč svoj boli, rastanak ipak dolazi kao utjeha. Tako film koji počinje kao posveta žanru hard boiled krimića, s jurnjavom po gradskim ulicama, postaje priča o stvaranju drugih šansi u životu.
Kontrapunkt nijemoj međuigri glavih protagonista daju izrazito verbalizirani sporedni likovi i negativci. Od Ireninog muža, bivšeg robijaša koji ne zna ušutjeti, preko Ryanovog šefa i automehaničarskog mentora u vječitoj potrazi za materijalnom neovisnošću, do Alberta Brooksa kao nevoljkog i sućutnog, ali sadistički preciznog mafijaškog krvnika, svi su verbalno i glumački vrlo ekspresivni i razigrani.
Pri spominjanju likova, nepravedno bi bilo ne spomenuti glazbenu kulisu koja se provlači kroz film i od prve scene usijeca vam se u mozak. Iako je autor glavnog dijela muzike Cliff Martinez, kompozitor filmske glazbe i bivši bubnjar (nekad je bio član Captain Beefheart i Red Hot Chili Peppers), i sve ostale autorske (Kavinsky, College, Chromatics) stvari naglašeno zazivaju retro atmosferu, te su pomno odabrane. Ovakav elektronički i italo disco soundtrack, napadno inspiriran osamdesetima, živi je organizam i aktivni tvorac atmosfere, ključan sudionik radnje primjeren pojedinim trenucima dok udahnjuje život noćnim prizorima, pojačava sugestivnost likova u njihovoj šutnji ili oduzima dah u nasilnim scenama.
Ovo nije film za gledatelje slabog želuca i ne ustručava se surovog realizma u svojim najšokantnijim scenama, ali sve ostale nagrađuje i vizualno i auditivno.
Gledati najglasnije.
ocjena filma [1-10]: 10
bir // 05/10/2011