Kao veliki fan Fugazi ne mogu sakriti osmjeh s lica: konačno sam dobio album koji se nastavlja na najžešću fazu "In On The Killtaker" (1993) nakon koje su McKaye & co razmekšali zvuk eksperimentirajući svako malo i mic po mic otišli u indie-rock. Kada su se 2012. ove istinske zvijezde post-hardcorea, At The Drive-In iz teksaškog El Pasa okupili za nastup na Lollapaloozi, sumnjam da je ikome palo na pamet da bi išta mogli snimiti bez obzira na punokrvnu koncertnu energiju. Razloga za to ne treba niti navoditi. Jedva su se skupili, dosta godina nisu bili u baš najboljim odnosima, mučila ih je kreativna nesuglasica, ovisnost o teškim drogama, a frakcijski bendovi Mars Volta i Sparta su imali zavidne komercijalne uspjehe od kojih se itekako može lagodno živjeti. Sam At The Drive-In je, zna se jako dobro, polučio izniman uspjeh posljednjim albumom "Relationship of Command" (2000, USA no.133, UK no.33) kojim su zasjenili i svoje same uzore Fugazi dospjevši singlovima "One armed scissor", "Rolodex propaganda" i "Invalid litter dept." čak i na britansku listu singlova gdje izuzev slučaja Rollins Banda niti jedan pravi hardcore izvođač nije kročio tako visoko (do no.50), ako se tu ne računaju uspjesi Limp Bizkit, Bring Me The Horizon, Enter Shikari i My Chemical Romanc čije su korijenske predispozicije odreda u metalu. Taman kad im je krenulo u poslovnom pogledu raskrstili su s druženjem na račun iscrpljujućih turneja i ovisništva rasipavši se u još nekoliko off-projekata (De Facto, Zavalaz, Bosnian Rainbows, Antemasque…). Ok. Sad su svi oni ovdje izuzev gitariste James David Warda kojeg mijenja Keeley Davis iz Engine Down, a upravo je i s Wardom svirao u Sparti. No, to ništa ne mijenja bitno na stvari u pogledu zvuka, jačine, energije i eksplozije koju su sabili na ovih dobrodošlih povratničkih 40 minuta s kojima su kročili u svoje 40-te godine života. Cedric Bixler - Zavala i dalje šiba svojim frcavo-krvavim vokalom vriskajući tekstove naplavljene seksualnim frustracijama, bračnim kompromisima, hiperfilozofijom, političkim angažmanom, a i zagonetnim fikcijama o njihalu zavijenom u seljačku odoru ("Pendulum in a peasant dress") ili o bujici konfuzije ("Torrentially cutshaw"), a Omar Rodriguez-López svojim neuhvatljim gitarskim egzibicijama šara tehnikom od koje se jednostavno iz početnog hardcore riffa baca u math/metalcore i vraća poput uragana u artističke dizajne virtuoza neprekidno balansirajući na nekoliko frontova gdje pojmovi žanrovskih okvira ne predstavljaju nikakvu globalnu vrijednost poput Kurt Baloua iz Converge. A tu je i konstantno neuhvatljiva ritmika bubnjara Tony Hajjara koji svojom strategijom rastrganih prelaza kolaborira između 3/4 i 2/4 ritma ostajući barem psihološki u 4/4, ali mu se gotovo nikad ne uvije pod opskurno dosadan i predvidljiv hardcore/blastbeat obrazac. Pjesame su ponovno kao i na sjajnom prethodniku od prije 17 godina i dalje vrlo složene s hrabro lucidnim aranžmanima što ispunjavaju prostor nokautiranjem standarda proširivši opseg na elipsaste devijacije s vrelim, gotovo sumanutim ludilom na pragu općeg kaosa. Već od samog uvodnika "No wolf like the present" daje se do znanja da neće biti mnogo milosti: mlati se 'vučje krvožedno gladan' tempo pun žestine s tim isprekidanim Hajjarovim udarcima gdje se ne zna baš najtočnije kad će kresnuti doboš, no nikad ne ispadne iz takta. Tek malčice laganiji odušak dolazi na početku druge "Continuum" kao i u nekolicini njih gdje su im početci pjesama oivičeni u 'mirnije' gitarijade ("Tilting at the undivendor" čak ima i melodične intervale), a tri vrlo lukavo izabrana singla "Governed by contagions", "Incurabily innocent" i na samom kraju albuma "Hostage stamps" (s nekoliko sampliranih orkestracija) točno nastavljaju Fugazi manire najačih im pjesama poput "Public witness program", "Smallpox champion" ili "Bed for scrapping" s kratko odrezanim punk/post-punk riffovima, melodijama, škripovima, breakovima i podizanjima dinamike iz sekunde u sekundu tek s vremena na vrijeme oslobodivši poneki trenutak mirnijeg tempa kojeg u drugonavedenom singlu "Incurabily innocent" Cedric koristi za kraće repanje. Čitav album je ispresjecan kraćim eksperimentalnim skit-uvodnicima od po 20-30 sekundi, baš upravo kao što su to i Fugazi radili u drugom dijelu karijere počevši od albuma "Red Medicine" (1995), a kada sam prvi put preslušavao "In•ter a•li•a" vozeći se na biciklu do jutarnjeg posla, taman sam došao do devete pjesme "Torrentially cutshaw" i zgasio mp3 player. Nakon nekih pola sata sam ponovno stavio slušalice, uključio album i počelo nešto što sam mislio da je već nešto sasvim drugo, samo se nisam mogao sjetiti što sam još nasnimio na player. Ah, riječ je o pjesmi koja se u ovu fantaziju nikako ne uklapa - "Ghost-tape no.9" za koju sam mislio da mi se odnekud prošvercao neki smandrljotak od zadnjih radova britanskih indie bendića poput Arctic Monkeys ili Kasabian. E??? Tromi disco-tempo s plačljivim Cedricovim vokalom koji prije odgovara Bee Geesima i Scissor Sisters, ali valjda tako treba biti. Možda je to tajni hit koji čeka iz prikrajka za radio emitiranje kao što je bio "Invalid litter dept." koji je neupućene zavarao da je riječ o nekom bendiću što se fura na Radiohead i brit-pop…

Svejedno i bez ovog disco/ indie-rock gotičarskog izleta, At The Drive-In su ponovno napravili vrlo snažno djelo u adekvatnom trenutku kada rock više niti izbliza nije onoliko snažan kao što je bio prije 20 godina. Sada vladaju boy/teen-pop glasići ucviljeno-kilavih hipsterčića na elektronskim laganim beatovima, americani, kvazi-folku i raznim indie inačicama, a ova injekcija punokrvnog, žilavog, moćnog i adrenalinskog obroka istinskog post-hardcorea je još jača nego li je to bio slučaj s njihovim albumima koncem 20. stoljeća. Danas spram "In•ter a•li•a" svi oni albumi Fugazi zvuče klasično, a mnoge njihove pjesme kao indie-rock uvijen u plašt post-punka i noisea bez hardcore predznaka.

Mogu li At The Drive-In ponovno napraviti onoliku revoluciju u undergroundu kojeg su promovirali u mainstream početkom ovog stoljeća? Teško. Drukčije je vrijeme. Rock, a pogotovo alternativni, ovako snažan i parajuće efektan više nema onoliko važan medij poput MTV koji bi plasirao neku novu Nirvanu kao opoziciju komercijalnoj pop glazbi i sve bezazlenijem i razvodnjenijem indie-rocku.

Promotivna turneja je već u toku, a nama će biti najbliže u St. Pöltenu na FM4 Frequency Festivalu što se održava od 15. do 17.VIII 2017.

Naslovi: 1.No wolf like the present, 2.Continuum, 3.Tilting at the undivendor, 4.Governed by contagions, 5.Pendulum in a peasant dress, 6.Incurabily innocent, 7.Call broken arrow, 8.Holtzclaw, 9.Torrentially cutshaw, 10.Ghost-tape no.9, 11.Hostage stamps

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 08/05/2017