Četvrti rad Mrt kolaboracija je sa novim duet-projektom Stežica s kojim su MiKKa i Briggita dosegli apstrakciju akustičnog industriala u ambijentalnom izdanju.

Prvo ovogodišnje izdanje novosadske etikete Dark:Scene Records za 2010. podarilo je četvrto Mrt izdanje. Ovaj frakcijski band počeo je štancati radove brže od uobičajenog tempa. Još se nisu niti stišali dojmovi odličnog prethodnog "Friends" (2009), a ovi su već podarili novo iznenađenje i to ne bilo kakvo. U suradnji sa novim projektom Stežica u kojem su Stevan iz Youth A.D. i Božica, Mrt su uživo snimili album bez ikakvih nadosnimavanja netom nakon Nove godine (2.I 2010) s kojim se mogu pohvaliti da su definitivno okupirali teritorij eksperimentalne i ambijentalne glazbe. Ako ne za stalno, onda barem privremeno.

Oslonivši se na poznati instrumentarij koji podjednako prožima elektroniku i akustiku (bubnjevi, akustična gitara, melodika, frula, synth, klavir, laptop, različite udaraljke, niz samplova, kojekakva škripa...), skovali su sasvim novu pjesmaricu koja ne sadrži, kao što bi se to moglo pretpostaviti, neki live-set kompozicija sa prethodna tri izdanja. Ovdje su prisutni isključivo instrumentali (izuzev nekoliko skladbi gdje se pojavljuju 'nijemi' režavi vokali Briggite, tj. Danice kao stanoviti prateći lajt-motiv) koji su premda eksperimentalnih načela, sadrže sve vitalne osobine nekonvencionalne pop estetike koja je vezana uz njihov rad. Što znači da su kompozicije sadržajno bogate sa glavnim kosturom 'uvod, zaplet, rasplet, finiš' gdje su uz obilje elemenata elektro-akustične prirode nafilali i cijeli niz slobodnih, uhu vrlo ugodnih, tromo ležernih improvizacija, prvenstveno na akustičnoj gitari, synthu i melodici. Produkcija je vrlo čista, po običaju za MiKKu kristalno jasno razdvojena, a opet dovoljno kompaktna i jezgrovita da ne može promašiti cijelu sliku. Melodije koje se naziru u dalekim obrisima kroz vrlo trome ritmove katkad je teško povezati zbog slobodnih improvizacija, no najjasnije su prisutne u predposljednjoj temi "Trofazna čaura" gdje su potisnute duboko u pozadinu slojevite, gradacijski stepenaste i minimalistički ambijentalne synth strukture. Velika većina skladbi građena je na blues ritmovima sa 2-3 vodeća akorda koji mada se vrlo teško raspoznaju, utkani su u osnovu ove vrlo letargične i mračne građe koja ponekad donosi i neo-folk insinuacije. Primjerice u skladbama, poput uvodne "Google translate", vrlo raštelanih "Love me Ba", "Bakin hran" i "Betty" koje donose i stanovitu akustičnu industrial potku, te spomenute "Trofazne čaure" ili odjavne "Vrisnulo" koja je relevantna improvizacija na prethodnu zadanu temu, pojavljuju se ritmički blues elementi. Neke od njih su posve neobičnih ritmičkih kontura koje variraju od aritmičnosti do slobodnih, gotovo eksperimentalnih taktova ("Koko", "Zle bosanske oči", "Nebo nad Gradištem", "Petogodišnji gej"), a nekako najprijemčljivije teme su one uokvirene relativno mirnom ambijentalnom crtom ("Reka u Srbobranu" i nemam pojma zašto nazvana, fina ambijentalka "Govno je super"). Odsustvo koegzistentne melodije kakvu su inače običavali prakticirati na prethodnim izdanjima, osjeti se odmah na prvo slušanje, no nikako ne umanjuje kreativni značaj ovog albuma. Prvenstveno okrenuti ka minimalističkim opsesijama i gradacijama ritmova (bilo oni nazovimo konvencionalni ili posve aritmični), kroz naslage osebujnih improvizacija MiKKe i Stevana, ovaj produkt odiše posve slobodnim melodijskim formatima koji imaju i dašak nu-jazza. Doduše vrlo eksperimentalnog, ali unatoč mračnom zvuku i bogatim psihodeličnim prostornim 'prazninama', između redaka se može osjetiti i mnoštvo sofisticiranog humora, satire i neo-folk ironije osobito u dionicama gdje se pojavljuje frula, melodika ili apstraktni vokalni efekti koji osim uobičajenih 'nijemih' glasova ponekad iz dubine asociraju i na digeridoo. A da je album posve snimljen uživo, svjedoče nakašljavanja, pa čak i zvonjava mobitela koja može biti namještena ili ne, ali u ovome slučaju umnogome doprinosi autentičnosti ove cjelokupne izvedbe. Jedino nije poznato, barem za sada, mogu li se ove kompozicije autentično ponoviti na koncertu, a za to valja pričekati.

Porediti ovaj album sa nečime poznatijim ili ne iz aspekta eksperimentalne elektro-akustične glazbe može povući cijeli konglomerat stare scene još od vremena pionirskih radova John Cagea i Karl-Heinz Stockhausena do mase izvođača poput VxPxC ili primjerice čak i sa Tom Waitsom koji ponekad zna ušićariti ponešto od ovakvog sazvučja sa svojim blues-groteskama. Kako god, Mrt su ovdje izostavili dio svojih prepoznatljivih 'pop' principa, no ponovno su koraknuli naprijed pokazavši da se još uvijek može napraviti dovoljno lucidan i hrabar album koji ima sve njihove vitalne karakteristike, ovaj puta s obiljem eksperimenata i slobodnih improvizacija.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 14/06/2010