Drugi album solo artista iz Niša kompletiran je koncem 2008. (13.XII), te je zvanično objavljen početkom 2009. Ovdje je bivši ex-Embryo Shpayza sabrao niz svojih ranije realiziranih radova sa prva dva EP-ija ("Rest of Art" i "Genocide"), nekoliko skladbi sa split albuma "Model Citizens" izdanog sa Zero Syndrome, uvrstio je dvije nove kompozicije, te dvije koje su izašle u sklopu kompilacije "Elektronska industrija Niš II".

Za razliku od nedorečenog i repetativno sljepljenog plesnog albuma "Znnoy", ovdje su prisutne staloženije industrial repeticije, no i one pokazuju određene boljke pretjeranih i dugotrajnih minimalizacija. Što se tiče instrumentarija, on je kombiniran s klasičnim electro-industrial elementima, ritmovima koji imaju određene poveznice širokog spektra elektronske glazbe (od electro-popa, preko industriala sve do glitcha i hip-hopa) koji su provučeni kroz različite kompjuterske programe, te je ovdje prisutna i sasvim nova slušna kulisa ambijentalnih i vrlo čudnih zvukova koji su još najoriginalniji dio cijelog kostura.

Album otvara posve obećavajući eksperimentalni komad "Ignorance is grey" (sa kompilacije "EI Niš II"), no onda već u narednom, plesnom melodičnom industrial broju "Nameless grave" ('are you confused?') sa vokalnim samplovima emitiranim unatraške i vrlo dobrim dosjetljivim pozadinskim zvukovima, te u "Violence HC32" čitava jezgra počinje upadati u monotoniju. Naime, kao i na prvom albumu "Znnoy", veliki dio kompozicija pati od vrlo bliskih dječjih bolesti ("Black square", "W.H.I.R.L.", "Here comes the witch"...). Prvi dio, te osnovni kostur kompozicija su uglavnom zgodne samplirane sekvence, ali aranžmani koji su bazirani na neprekidnoj repeticiji jednih te istih dionica u kojima se tek tu i tamo ponešto promijeni donose površni, nedorečeni i nejasni smisao u kome je valjda samo autoru stalo do ovakvih minimalističkih copy/paste igrarija kao da su dio nekakvog mainstream orijentiranog klišeja omotanog pod nazivnik noise-experimental-industrial. Čak niti simpatična sprdačina u "Moderato Cantabile" sa miksom klasične klavirske sonate, nesnosnog noisea i usporenog vokala ne donosi neki bitniji kreativniji pomak na albumu. Donekle, odmak prikazuje solidna industrial-noise kompozicija "Electricity is a fancy thing" sa melodijom violine i eksperimentalno proizvoljnim razlivenim noise harmonijama, te orkestralne insinuacije u ambijentalnim drone/doom komadima "One way (part two)" i "One way (part one)", no i one boluju od pretjeranih repeticija. Kao dokaz ne baš osobito nadahnutih idejnih riješenja, na samom kraju albuma nalazi se 24 minuta dugačak komad "Revolve" koji je izveden kroz gusto monotonu ambijentalnu synth harmoniju (otprilike na relaciji Brian Eno - Tangerine Dream) kojoj treba gotovo punih 15 minuta da se 'zalaufa' i razmaše uz prateći takt electro-pop ritam mašine. Skladba je povremeno isprekidana s namjernim glitch breakovima (bolje rečeno ispadima), a maglovita synth harmonija koja se proteže tokom čitave skladbe je evidentna želja autora da se oproba u instrumentalističkom stilu, no za tako nešto nema dovoljno čvrste kompozitorske argumente osim što donekle umije dočarati mračniji ambijentalni pasaž. U globalu, kompozicija djeluje kao jedan od nikad objavljenih demo snimaka Kraftwerk iz polovine '70-tih kada je na probu došao samo Ralf Hutter, uključio ritam mašinu i iz čiste dosade ispuštao harmonije koje su obojene jednim te istim zvukom kako bi pokušao pronaći inspiraciju. Odnosno, niti sam nije znao šta da radi pa se dosađivao...

Otprilike upravo tako zvuči i cijeli album koji je doduše prošaran sa vrlo dobrim pozadinskim ambijentima, no u pogledu aranžmana je pretjerano suhoparan, predvidljiv i posve neinventivan. Eksperiment radi eksperimenta kao takav, u ovom slučaju je rezultirao šupljim radom koji čak nema niti nekakvu poveznicu u samoj fabuli kojoj u principu kao osnovi rada najčešće prilaze autori skloni industrial-elektronici.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 14/07/2009