Pornhouse je solo projekt momka iz Niša koji je u underground krugovima znan kao dio noise banda Embrio Shpayza i odlučio je nakon gomile dnevno utrošenih sati na kompjuteru krenuti u vlastiti rad. Iz jednog interwieva koji je objavljen u Helly-Cherry webzinu broj 73 (5.IX 2008.) može se saznati da je sklon eksperimentima, acidu i stapanju različitih glazbenih stilova, te da podjednako prati zbivanja na ex-Yu sceni koliko i u svjetskim okvirima undergrounda elektronike, metala, industriala, noisea, pa čak i hip-hopa. Sve to skupa znači da je riječ o poprilično naslušanom glazbeniku koji je neke od ideja uspio realizirati na prvom solo albumu "Znnoy".

Album traje pristojnih 38 minuta (niti premalo, niti predugo) i na njemu se uočavaju sve bitne karakteristike i stremljenja autora u kojem pravcu se kreće. Isključivo i prvenstveno radi sa kompjuterskim programima mada teži ka što većoj koncentraciji analognih zvukova tako da dobar dio proizvodi pomoću gitarskih pedala (distorzija, reverb, delay...). Njegova glazba je plesna i ritmična s puno harmonija i raznih dosjetljivih efekata tako da ima svoju glavu, truplo i rep, odnosno nije dosadna, mada je u nekim trenucima predvidljiva čisto zbog minimalističkog pristupa i ograničenih mogućnosti same matematičke strukture kompjuterskih programa kada se radi sa repeticijama. Kompozicije su uglavnom instrumentalnog karaktera uz tek tu i tamo prisutan vokal kojeg koristi kao element loop nadogradnje, a neke od njih asociraju na dio stvaralaštva The Chemical Brothers koji su vokale koristili u vrlo bliskoj primjeni. Ipak, kako god da se uzme, sa živim bandom koji ima gitaru, bas, bubanj i klavijature glazba zvuči daleko bolje jer nije ograničena sa točnim kronometarskim taktovima i 'lijepljenima' zvuk uz zvuk, te se aranžmanski može razviti po slobodnoj volji troje-četvoro glazbenika. No, daleko od toga da Pornhouse nije napravio solidan electro-industrial album. Glavna odlika su snažni gitarski noise riffovi koji se neprestano smjenjuju sa tišim dionicama poput kontrasta svijetla i mraka. Od uvodne "Kaam ya" gdje se već naziru kamen-temeljci osnove Nine Inch Nails do posljednje "Loop-A.M." ne jenjavaju odnosi izmjene minimalističkih industrial repeticija sa zvukovljem metala i post-industrial ambijenata u različitim varijacijama. Tako skladba "Reject" ima zavodljiv gitarski riff i plesni ritam koji nije daleko od čuvenog "Block rockin' beats" (zna se, The Chemical Brothers), ali se razbija učestalim tišim dionicama i vokalnim samplovima jedno 3-4 puta što ne dozvoljava kompoziciji da se razmaše do kulminacije. Odnosno, sve gitarske dionice se ponavljaju, a to, ruku na srce, nije nikakvo kompozitorsko dostignuće. Tek se u "Sick kid" može nazrijeti dio autorovog 'dobrog' kreativnog doprinosa; kroz cijelu pjesmu se provlače monotona tri tona klavira uz 2-3 gitarske žestoke repeticije (uz minimalan tekst 'feel mother sucker') koje su tek u drugom ponavljanju dozvolile autoru da se razmaše odvevši ga u slobodnu gitarsku formaciju. Ipak, najoriginalnija i najbolja kompozicija albuma gdje je autor uspio sve konce složiti na jedno mjesto bez gubitka dinamike je snažna "That-there" koja uz isprekidane metal-electro glasno/tiho dionice donosi prljavi zvuk industrial-metala, mada mene osobno podsjeća na lucidne godine znamenitih Butthole Surfers. Skladba ima melodiju, naboj i sa učestalim elektronskim prekidima nije ništa izgubila u svojoj harmoniji kao što je to slučaj s ostatkom materijala koji nakon prve-druge repeticije gubi snagu. Snažni gitarski distorzirani noise riffovi i zakukuljeni nerazumljivi 'crust' distorzirani vokal u kombinaciji sa hipnotičkim elektronskim melodijicama su za ovaj album odlični. E, onda ponovno slijedi uobičajena priča - prvo laganiji i pritajeni dark-electro uvod u skladbu "Cum (in pornhouse)", a onda jedno dvadesetak sekundi žestoko ofrljene distorzirane gitarske riff-ačine, pa opet nekih 45 sekundi vox-electro poziva 'come, enyoj in pornouse' (naravno sa modeliranim vokalom koji zvuči prilično djetinjasto i bolesno pedofilski), da bi nakon toga ponovno uslijedila repeticija snažnog 'muškog' gitarskog riffa kao da je riječ o osobi rascijepljenog morala koji je u jednom trenutku normalan muškarac, a u drugom krajnje perverzna osoba koja je u stanju spolno općiti sa djecom, pa čak i sa životinjama. Stvar "Stop the light" sasvim sigurno nije slučajno stavljena u koncept albuma, jer nakon prethodne stvari zaista treba 'sredstvo za opuštanje' u obliku neopterećene industrial glazbe koja u svojem segmentu ima i elemente melodičnog popa koji čak na momente ima i prijatnu radiofoničnu crtu, te ponovno oslobađanje stereotipne i vrlo hladne proračunate matematičke kompjuterske kibernetike. Kao oslobađanje od svih već odrađenih plesno/tihih ideja dolazi odličan i eksperimentalan komad "Listen" koji je posve kontradiktoran cijelom albumu; u njemu autor barata jedino sa vokalom i vokalnim samplovima koje vrti unatraške. Posljednja dva broja, instrumentali "Ungrateful humans" i "Loop-A.M." po običaju imaju početnih zanimljivih minutu-dvije, ali se nakon toga ponovno pojavljuje repeticija koja nikome ne služi osim da je podloga za neki solidan hip-hop (a i metal) na kojeg se mogu nabrajati rime po vlastitom nahođenju.

Sve zajedno, ovo je album koji ima zaista zanimljive zvukove i plesna riješenja do 1/3 pjesme, no kada treba očekivati zaplet i finalizaciju pokazuje se kao posve nejasan, odnosno bez ideja. Zvukovi su odlični, izbor boja stoji na mjestu, ali boljka mu je što ne govori o ničem konkretnom. Maglovito, nejasno i nedorečeno.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 10/02/2009