Prvi album ovog njemačkog avangardno-elektronskog čudaka pod njegovim poznatim umjetničkim imenom Me Raabenstein je još jedan u nizu neobičnih dugosvirajućih radova gdje je spojio mnoštvo novina sa otprije poznatom stilistikom koja dolazi sa Nonine Recordings. Samo da podsjetimo, Me Raabenstein (pravim imenom Martin Eugen) je vlasnik ove electro etikete iz Berlina koja se svojski zalaže za avangardnu i eksperimentalnu elektronsku glazbu, te je do sada u okviru etikete objavljeno točno 20 albuma. Neke od njih već ste imali prilike upoznati, a mahom je bila riječ o Raabensteinovim kolaboracijama sa drugim glazbenicima poput Harold Nona (album Taub - "Bedtime Stories"), Fredrik Van De Moortel aka Sakuran (Patron & Patron - "Gen"), Major Majorom (sjajni projekt Slowcream - "Wax On Wool")... Me Raabenstein je do sada objavljivao radove pod različitim imenima kao Brad And Janet, Rael, Sqaramouche, Langer & Raabenstein, Marienbad, Dichromatic, Me & Mrs Bee, te spomenuti Patron & Patron, Taub i Slowcream. Svira klavijature i bavi se programiranjem, te mnoštvo zvukova pravi od samplova koje kroz tko zna kakve procese modulira u posve nove i neprepoznatljive oblike.

Tako je ovaj album prvenstveno izgradio na vlastitim idejama i eksperimentalnim zahvatima, no po prvi puta je ugostio i cijeli arsenal gostiju. Najpoznatiji od njih svakako je Thomay Wylder, bubnjar Caveovih The Bad Seeds, a ovdje su još prisutni Shapemod na synthu (iz Terranove), klavijaturist Volker Meitz (iz Sonar Kollektif Orchester), njegov već raniji suradnik Andreas Koslik na gitari (član Sieg Der Liebe), trombonist Uwe Langer (17 Hippies), programerski stručnjak Sebastian Schreiber i spoken-word narator Mark Gisbourne koji poput Major Majora na albumu Slowcream - "Wax On Wool" kazuje tekstove koje je ovaj puta napisao sam Me Raabenstein. Dakle, u suštini album je relevantan nastavak one bizarne spoken-word priče s daleko čudnijom i posve sofisticiranom minimalističkom fabulom s tek nekoliko kratkih tekstova koji se izmjenjuju po sličnom miš-maš sistemu od jedne instrumentalne i jedne vokalne skladbe u nizu. Osim neobičnog naslova albuma koji doslovce može biti šatro izvedenica i skraćenica mnoštva riječi, prikazana tematska fabula prožima se kao ekscentričan splet filmskog soundtracka koji je u press materijalu opisan kao jam-session Pharoah Sandersa i George Duka kojeg je glazbeno aranžirao Steve Reich uz mrzovoljne komentare John Peela na sinoćnje vijesti poput dječjih pjesmica. Uh-oh! Jest, ima mnoštvo istine u tome, dakako, one apstraktne koja ukazuje na vrlo zamršen slijed radnje koja se prvenstveno odvija u autorovoj svijesti i samom procesu izvedbe. Premda ne postoji klasična fabula, već nabacani niz mračnih i ekstremnih lirskih tekstura koje prate glazbeni, u ovome slučaju vrlo pitki, pa čak na momente i plesni tok, Raabenstein je u određenom pogledu sam pružio slušatelju na raščlanjivanje svoj rad time da se slobodno može uključiti u proces formiranja konačnog oblika čitavog albuma i njegovog značenja. U tom slučaju album može biti protumačen na svakojake načine, a i sam navodi da djelo nije definitivno finalizirano upravo zbog samog odnosa sa audijencijom, što ovih punih 57 minuta neprestano može izazvati novo istraživanje, tumačenje, tumbanje, pa možda i čitav preokret u poimanju samog sadržaja. Stoga ovdje nema klasičnih kompozitorskih formacija u kojima bi se moglo jasno utvrditi da je 'pjesnik rekao to i to' premda u glazbenom pogledu većina materijala zamiriši blago slatkasto i minorizirano jer prije svega autor teži ka aktivnom učešću slušatelja prilikom same izvedbe, odnosno reprodukcije.

S ovakvim vrlo intrigantnim oblikom kreacije, Raabenstein je ostvario veoma zanimljivo i duhovito djelo koje pršti podjednako starim postulatima, kao i novim glazbenim strukturama. Naoko, uvodni instrumental "Melancholic universe IV" može poslužiti kao idealna odskočna daska za ulazak u avangardni teritorij sa početnim akustično-elektronskim dijelom koji se kasnije pretvara u svojevrsnu sintezu osebujnog i vrlo nemirnog plesnog tech-minimala s nezaobilaznim glitch efektima, neobičnim zvukovima koji su sačinjeni od tko zna čega i harmoničnim pop-art linijama, dok će prvi vokalni komad "Gutterface" odmah ošinuti slušatelja ka aktivnoj analizi samog značenja ove inače vrlo pristupačne i plesne jazzy-trip/ piano-bar pjesme u kojoj se na synthu pojavljuje Shapemod. Kroz raznolike minimalističke glitch eksperimente "Island patois" u kome se osjete i natruhe funka, scratcha, psihodelije, wah-wah, dub i mali milion sitnih efekata koji su nanizani jedan do drugoga u prijatno ekscentričnom acid-jazz/electro okruženju koje neprestano nekuda trčkara od nemila do nedraga u skladu sa naslovom (otočko nariječje), dolazi se do naredne čudnovate spoken-word teme "One for sunken eyes" u letargično nemirnom repetativnom sympho-electro, pomalo humpa-cumpa, chill-out i hip-hop stilu. Ovdje je lebdeću atmosferu vrlo fino ukrasio Volker Meitz na klavijaturama. Jedan od klasičnijih brojeva albuma je instrumental "Holloman air" s jasnom plesnom umjerenom ritmikom i ponovno lebdećom klimom, a kulminacija čitavog albuma doseže se u plesnom, brzom, leteći nafilanom sa zvukovima, najduljem, 7 i pol minuta dugačkom spoken-word naslovu "Carpetbagger part I & II" koji zaista može govoriti o svemu i svačemu - 'obuj cipele, uzmi jaknu/ kapu/ plašt, pomoli se, (sadman comes with members pride), neka ti ne bude žao... i kreni drito u noć/ svijetlo'. Drugi dio kompozicije je gotovo de-kompozicijske strukture s eksperimentalnim psycho apstrakcijama koje su povezane sa mnoštvom vokalnih izrezanih i ubrzanih samplova koji se pretvaraju u simbiozu elektronike i trip-hopa. Upravo dvosmisleni, a posve jednostavni tekstovi koji obilježavaju ovaj album mnogo toga raščlanjivaju prilikom same analize ovog neobičnog lingvističko - glazbenog konglomerata. U vrlo finom, a'la Barry Adamson psycho eksperimentalnom instrumentalu "Chimps in space part I & II", ponovno sa mnogo vokalnih samplova gostuju Thomas Wylder na bubnjevima, Volker Meitz (klavijature) i Andreas Koslik (gitara), dok se u narednom spoken-word "Rain over devon" koji je obavijen mračnom Waits-Tricky eksperimentalnom atmosferom iz dubine na momente prodire sasvim ambijentalni trombon Uwe Langera. U još jednom plesnom instrumentalu "Deep hibernation part I & II" ponovno se naziru mnoge eksperimentalne i psycho electro frakcije, da bi posljednji komadi "Counter esk" bili prava reminiscencija electro-funka '80-tih u posve novom plesnom glitch zvuku 21.stoljeća, odnosno završna "Breed disorder (back home)" sjajan soul-jazz kakvog su mogli praviti Steely Dan da nisu ostali privrženi svojim starim ljubavima iz '50-tih i '60-tih godina. Sve je tu otprilike isto što se tiče melodije, atmosfere i laid-back ambijenta, no način na koji je to Raabenstein izveo je posve novi pristup gdje se jasno uočava nepatvorena težnja ka progresu retro zvuka koji je u posljednjih 15-tak godina obilato preplavio svjetsku popularnu glazbu.

O samom radu etikete Nonine Recordings, kao i Me Raabensteinovim albumima već su uvelike počeli pisati mnogi europski magazini i web-portali, pa se stoga nemojte začuditi ukoliko ovo djelo (a i bilo koje iz Nonine kataloga) uskoro osvane negdje gdje se najmanje možete nadati.

Samo zbog očiglednog avangardnog pristupa koji će dugi niz godina (a možda i koje desetljeće) biti nejasan prosječnom ljubitelju moderne elektronske-pop glazbe, ovaj album će morati prevaliti ogroman put sve dok ne pronađe svoje pravo mjesto pod suncem. Avangardno i prilično hrabro djelo prije no što pop glazba to očekuje.

Me Raabenstein bez ikakvih problema korača kao velika ikona na otvorenom pop tržištu...

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 12/06/2009