U obilatoj diskografskoj ponudi teško da će te se prisjetiti ovog tamnoputog artista s višegodišnjim prebivalištem u Londonu. Naš portal je o njemu pisao prilikom recenzije njegovog kratkog EP-ija "We" objavljenog daleke 2010. godine. To mu je bilo prvo izdanje za berlinsku etiketu Nonine Recordings, a inače mu je bio treći rad i od tada je mirovao u izdavačkom pogledu. Pravim imenom Tshaka Menelik Imhotep Campbell godinama je nastupao uglavnom po USA na različitim, gotovo netipičnim lokacijama kao što su knjižnice, koledži, prodavaonice ili kazališta izbjegavajući zadimljenu, pijanu, drogiranu, ošamućenu i rastresenu klupsku scenu zbog same prirode performansa koji se svodi na slem, odnosno spoken-word poeziju. On je prije svega poeta i govornik u rangu čuvenih proto hip-hopera The Last Poets zagovarajući velike ideje Malcom X-a, Martin Luther Kinga i još nekih crnačkih lidera čiji su ideali još i dan danas prisutni širom destinacija te kulture boreći se protiv rasizma, segregacije, ali i neposredno povezanih neonacističkih, antiseminističkih, separatističkih i sličnih degradacijskih oblika organiziranog životnog svjetonazora koji je tipičnim društveno-političkim i medijskim putevima unesen duboko u pore svih životnih tokova.



Na ovome nešto duljem radu od 25 minuta kojeg mu je zvučno dekorirao vlasnik Nonine Recordings, sam Martin Eugen Raabenstein, satkao je kolekciju od 6 što novijih, a što starijih poema koje sriče narativno u spoken-word izvedbi s mnogo žara, emocija, a katkad i s ljutom gorčinom, pa i opravdanim bijesom na dobro znanoj relaciji tema od svakodnevnog života, društvenih tokova, političkih devijacija, opskurnih ljudskih načela plitkosti, do poražavajućih poniženja i ironičnih samoispovjesti katarzično se obnašajući poput velikog govornika koji je sposoban promijeniti svijet. Dakako da sve ovo nisu nikakve nove revolucionarne ideje, no taj njegov moćni, ali i prirodno distancirani eruptivni akcent iz kojeg izbijaju mnoge poveznice s ovim neurednim metežom, nametnutim blještavilom celebrity života kome zaista teže samo idioti bez imalo osobnosti, pritisci kojima se oblikuju ljudska shvaćanja i općenite tendencije o svemu i svačemu (od porodice i vjere do globalnog zapadnog društva i zasljepljene ekumene) možda mnogima i nisu uobičajene reference s obzirom da je Tshaka crnac i progovara istim intenzitetom i o svojoj vlastitoj rasi koja je zagrezla u oprečnim životnim putešestvijama od gizdavog kicošizma do totalne bijede i sirotinje. No, otprilike sličan kontekst se dešava i s bijelim govornicima i poetama koji opet zagovaraju vrlo slične angažirane stavove često, pa skoro i redovito dolazeći u kontradiktorno opozicijska mišljenja, sukobe i gloženje s protivničkim taborima.

Glazba je ovdje manje bitan faktor i služi samo za pratnju njegovih iznimno dugačkih stihova kao atmosferičan dekor uvijen u ponešto glitcha, sporadičnih beatova, piano dionica i sintetičkih orkestracija, odnosno, tipičan je Raabensteinov neo-classical cinematic pristup s kakvim radi već godinama.

Naslovi: 1.Possesive pronoun, 2.Them, 3.Press on me, 4.Shabazz, 5.Confessions of a pimp, 6.In the beginning

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 18/01/2015