Mycroft je njegov najnoviji kolaboracijski projekt sa talijanskim eksperimentalistom Andrea Ferrarisom inspiriran serijalom romana o Sherlock Holmesu. Ferraris je dobro znan u underground krugovima; radio je s gomilom umjetnika između kojih valja spomenuti Mike Pattona, John Russella, Foetus, Jarboe, Lydiu Lunch, Cerberus Shoal, Girls Against Boys... Naziv Mycroft je uzet po Sherlockovom mlađem bratu Mycroft Holmesu koji nije bio sposoban obavljati detektivski posao, već je radio za britanske vlasti, uglavnom administrativne i računske poslove koji su bili preteča računala. Radio je na različitim procjenama mogućnosti, binomnim teoremima, a u istraživanju slučaja najvećeg Sherlockovog neprijatelja, profesora Moriartyija, otkrio je tajnovite povezanosti sa Sir Thomas Browneom, izoliranim piscem koji je imao neo-pitagorin poučak o viziji međusobne kohezije umjetnosti, prirode i svemira. Kroz dublja istraživanja otkrio je vrtoglavu povorku vizualnih slika i predmeta koji stalno jačaju zavisno od toga kako Bog geometrizira simbol broja 5 i Quincunx uzorke. Jel' šta jasno?
Teško. Za mozganje. Ali, budući da je ovdje prisutna priča, većinom u instrumentalnoj izvedbi, mnogo toga je još nejasnije. 46 minuta lagane cinematic world glazbe prožeto je piano melodijama, elektronskim ambijentima, povremenim jazzy pasažima duhačkih instrumenata i obaveznim eksperimentalnim konotacijama (gudački instrumentarij) na razmeđi pop i moderne klasične glazbe. Ima i ponešto plesnih ritmova, no oni su tek u službi čistog elementarnog dekora kao fade-in/fade-out detalji primjerice u vokalnim temama "Scruff deuced" (s neimenovanim ženskim vokalom) i završnoj "Bitten by the fox" (s ponešto spoken-worda), potom u prvom singlu, krajnje tromom instrumentalu "Pyramids of tin", finim jazzy komadima "Bog let" i "Education apparatus" kao i u "Bounder reed's sneer" pod primjetnim utjecajima funka. Ove pjesme obuhvaćaju prilično široki segment popa nafilanog utjecajima trip-hopa, dubova i eksperimentalne moderne klasične glazbe.



Najveći dio materijala, bez obzira na navedene plesne ritmove (ili bolje rečeno poluplesne) je ambijentalno-eksperimentalnog karaktera gdje se prije svega istaknuo Ferraris svojim različitim instrumentalističkim zahvatima svirajući duhačke i gudačke instrumente, te piano i klavijature na uglavnom disonantan način. Posebno se izdvaja čudesan, neizvjestan i prilično sumanut 8-minutni komad "Sheppard's gate" koji je očito pristigao iz NY škole avangardne scene 60-ih godina s razlivenom harmonijom elektro-akustike i zavijajuće-noiserskom tretmanu violončela kojeg potkrijepljuje i završna staccato piano melodija, te uvodna tema "Green leaf lettuce".

Projekt najavljuje i rad na idućem albumu što znači da će biti i nastavka.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 12/06/2013