Nikakvo čudo ako vam se zavrti u glavi i ako ste zaboravili na Alpha Bubbah, projekt Martin Eugena Raabensteina pokrenut 2012. kao frakcijski ogranak stare suradnje s nekim njemu dragim prijateljima i glazbenicima.

Njegov stil je odavno poznat još iz vremena glitcha i vrlo mirne elektronske glazbe s modernim pop elementima koji daleko više pretendiraju ambijent i atmosferu nego li neku đusku i ples. Alpha Bubbah je shodno tome komotno došao kao još jedan njegov praktički Me Raabenstein (a nekoć i Slowcream, Taub ili Patron & Patron) projekt zavisno s kime je u tom trenutku radio, ali svi ti radovi se u principu svode na gotovo sličnu glazbu u kojoj je nakon skoro desetak godina diskografije vrlo teško prepoznavati album od albuma.

Odnosno, Me Raabenstein je kroz sve te projekte stvorio svoju unikatnu glazbu što mnogo duguje ambijentalnoj i eksperimentalnoj sceni, te dakako elektronici u kojoj je redovito izbjegavao klišejizirane ¼ plesne ritmove gradeći ih na polarizacijama i namjernim opstrukcijama kurentnih trendova, pa tako ovdje uz svu najbolju volju opet nema ama baš niti jedan instrumental za 'razvaliti' plesom i drmačinom premda su neki elementi na pragu dominacije plesnog podija poput techno/tranceom ozarena "Tantrum over". Ovdje mnogo toga djeluje poput eksperimenata Cabaret Voltaire s prelaza 70-ih u 80-te kada su minimalistički figurirali plesne konstrukcije s redovitim posezanjima u što mračnije sfere na račun alternativne artificijelnosti koja im je svojevremeno jako dobro pristajala, no pokazala se preuranjenom i nadsve nedorečenom.

Tako vrlo slično Alpha Bubbah na svome drugom albumu kao oneman projekt ponavlja stare pogreške repeticija u prigušenom, ali istovremeno i finom, gotovo luksuznom modern/alter-pop dizajnu od kojeg nitko neće biti niti pametniji, a niti osobito sretan ukoliko ima uvid u njegov dosadašnji rad. Sa samo 3 stara poznanika - gitaristom Andreas Koslikom (simpatičan psycho solo u "Silent dome"), duhačom Helmut Neugebauerom (jazzy solo za flautu u "Summer breeze" i još ponajbolji sax u "Pink boredom"), te klavijaturistom Volker Meitzom (spomenuta "Tantrum over") pravi u principu nimalo dosadnu, ali plesom zanemarenu glazbu koja se može odvrnuti do daske, a da nikome ne smeta, baš kao da se radi o after-party opuštanju kada nikome na pamet ne padaju napucani ritmovi i zabava, već samo opuštanje uz mirnu kulisu što najbolje predočava završna kompozicija "Moon's face".



Nego, kad se malo bolje razmisli, ovaj čovjek godinama namjerno ne pretendira groove mada bi mu mnogo doprinjeo u komercijalizaciji, već gradi potpuno letargičnu, snenu, psihodeličnu i strogo formatiranu glazbu u obrasce od 4-5-6 minuta stvarajući svoju imaginaciju moderne pop glazbe isključivo za relaksaciju. S tog aspekta je originalan, svaki puta veoma ugodan, nenametljiv i prepoznatljiv, k tome vrlo produktivan pod bilo kojim imenom potpisivao albume tako da mu se nema što zamjeriti na toj razini pristupa koji je u današnjem pomahnitalom svijetu konzumerizacije posve drugačiji, alternativan i da ne kažem, post-avangardan.

Naslovi: 1.Picasso + The Marilyn, 2.Silent dome, 3.Summer breeze, 4.Art school canteen, 5.Night train to Beijing, 6.Tantrum over, 7.Atlantis pride, 8.Pink boredom, 9.Moon's face

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 21/03/2016