Album koji nije gitaristički nabrušen kao "Send" već se nalazi negdje između njega i plesnih smjernica "The Ideal Copy". Nema eksperimenata kao u najranijoj fazi iz kasnih '70-tih, ali zato ima snažne i duboke lirske metafore uz pratnju profinjene plesne indie-rock glazbe.

Nakon punih 6 godina stiže 10. studijski album (ako se uzme u obzir i "The First Letter" bez bubnjara Robert Gotobeda iz 1991.) naslovljen "Object 47" kojeg su promovirali u Zagrebu na Rokaj Festu 4.VII 2008. pred 6-7 tisuća posjetitelja. Album je objavljen samo tri dana kasnije, tako da je zagrebačka publika imala prilike prisustvovati svjetskoj premjeri koju je doduše ispratila s podosta različitim mišljenjima. Brojka 47 u nazivu albuma označava njihovo 47. izdanje uključujući sve albume, kompilacije, žive snimke, singlove i EP-ije. Slično je prozvan i njihov treći album "154" po broju koncerata koje su do tada održali. U međuvremenu od posljednjeg rockerski snažnog studijskog albuma "Send" (2002.) kojeg su objavili za vlastitu etiketu Pink Flag i održane turneje nakon koje su se razišli po treći puta, ponovno se okupljaju 2006., izdaju koncertni snimak "Live At Roxy, London 1977/ Live At CBGB Theatre, New York 1978" i koncem 2007. godine objavljuju treći nastavak EP-ija "Read & Burn vol.3" najavljujući novi studijski dugosvirajući rad. U krnjoj postavi prvi puta bez gitariste Bruce Gilberta kojeg je zamijenila Margaret Fielder McGinnis, Wire se ponovno hvataju svih svojih poznatih tradicionalnih minimalističkih post-punk opsesija i opskurnih tekstova nadahnutih manje značajnim socio-političkim i društvenim statusom. Onako, 'iz prikrajka' kao što su to uvijek i činili, lirski su i dalje ostali u pravoj alternativnoj sferi dajući si dovoljno prostora da na sofisticirani način govore o svijetu i okolini bez prevelike želje da zadiru u tematske sfere suvremenog oportunističkog bunta (ekologija, Bushova politika, metafizika, religija, terorizam i sl.) o kojima bruje svi angažirani punk, metal, rock, hip-hop i ini izvođači. Kroz 35 minuta albuma Wire doduše nisu ništa novo prikazali, ali su zato napravili solidan koloplet plesnih kompozicija koje karakterizira melodičnost i poziv na ples uz tanani mrtvo hladan glas Colin Newmana koji priča i pjeva tekstove za duboko individualno razmišljanje. Osobitost Newmanove suptilne lirike dolazi do izražaja u najlaganijem gothic obojenom naslovu "Patient flees" gdje tijekom čitave pjesme umjesto refrena samo nabraja 'opomena, inspiracija, opijenost, provokacija, podložnost, diskriminacija, motivacija... uskrsnuće, pobuna, pročišćenje, otuđenje, infekcija, dezinfekcija, povraćanje... uništavanje, zamijena, splasnuće, evolucija, opadanje, inspekcija, prigovor, revizija...'. Tekst je višesmislenog karaktera, najkraće ga je opisati kao proces razvoja bolesti, lječenje, operaciju uz zamijenu organa, sudski proces i reviziju čitavog događaja, ali može se odnositi još i na gomile stvari budući da se smisao lirike krije u mnogim metaforama. Zbog toga je svaka skladba posebna priča za sebe u kojoj je važno tumačenje teksta kojeg Newman daje na slobodno individualno razmatranje u kojem ne upire točno prstom 'to je to i govorim o tome i tome'. Vrlo slične tekstove u nas rade Viva Glorio koji su naoko čudnovati, ali iza svoje skrivene metafore imaju ogromnu dozu sofisticiranosti koja se prepušta samom slušatelju na volju. S druge strane, glazba Wire je prateća plesna podloga za tekstove, pa se tako ovdje nalaze snažni plesni indie-rock brojevi "One of us", "Perspect icon", "All fours", industrial dance-rock "Hard currency", umjerene "Circumspect", "Mekon headmen", "Four long years" i "Are you ready?", te spomenuta posve lagana "Patient flees". Očigledno je da su dugo vremena pripremali svaku skladbu pomno razmišljajući o svakom detalju, efektima, minornoj, ali profinjeno izabranoj boji klavijatura, elektronike i produkciji, te da naredni album neće raditi tako skoro imajući u vidu da su nakon drugog povratka sredinom '80-tih sve više glibili u prosječnost iz koje su se uspjeli podići tek trećim povratkom u vidu albuma "Send" iz 2002.

U svakom slučaju, "Object 47" je solidan album koji ne plijeni na prvo slušanje već mu treba posvetiti duže vrijeme za njegovo usvajanje. Ovdje se može govoriti i o periodu od nekoliko godina jer su po običaju izostali bilo kakvi singlovi koji bi ušli u radijski eter mada glazba ima veliki melodijski i plesni komercijalni potencijal u usporedbi s kurentnim popularnim kopijama poput Interpol, Bloc Party, Futureheads ili najnovijim britanskim iznenađenjem Clinic.

Glazba za noge, tekstovi za glavu.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 14/08/2008