Legende post-punka koje su odgojile cijelu generaciju underground i dobar dio komercijalne rock scene dolaze nam na Rokaj fest. Evo prilike da ih detaljno upoznamo pregledom u njihovu gotovo cjelokupnu diskografiju. WIRE - Pink Flag (1977, Harvest)

U tijeku prvog naleta punka kada su prototip prljavog zvučnog garažnog izraza iskrojili neandertalni i mahniti radovi detroitskih MC 5 i Iggiyevi The Stooges koncem šezdesetih, te nastavili njujorški New York Dolls i Ramones sredinom sedamdesetih, u Britaniji naglo buja nesvakidašnji interes za jednostavni troakordni gitarski rock izraz. Londonska klupska scena sredinom sedamdesetih izbacila je sijaset novih britanskih punk izvođača koji su imali mnoge zajedničke crte, ali i neke osobite različitosti - od čistih punk predstavnika Sex Pistols, The Clash, Damned, Vibrators, Sham 69, UK Subs do zvučno drugačije orijentiranih The Stranglers, Warszaw (rani Joy Division), The Jam, Siouxie And The Banshees, Tom Robinson Band, Mekons, The Helium Kidz (rani XTC) ili sjevernoirskih Undertones i Stiff Little Fingers.
Britanska punk scena je 1976. taman propupala, kad su se četvorica mladića - Colin Newman (vokal i gitara), Bruce Gilbert (gitara i back vokal), Graham Lewis (bas i back vokal), te Robert Gotobed (bubnjevi) upoznali na londonskom Watford Art koledžu i odlučili osnovati vlastiti rock sastav. Već nakon samo nekoliko zajedničkih proba neočekivano su dobili nekoliko ponuda za svirke po malenim klubovima, a nakon vrlo dobrih početnih nastupa ubrzo su proharali londonskim pubovima i znamenitijim klubovima tako da su nakon svega nepune godine iza sebe imali čitav niz odsviranih koncerata. To im je donijelo zavidnu reputaciju vrlo dobrog punk sastava, tako da su se njihove dvije snimke uživo "12 X U" i "Lowdown" koje su sasvim slučajno snimljene tijekom nekog njihovog nastupa pronašle na čuvenoj kompilaciji "Live At The Roxy" gdje su zabilježeni najraniji snimci prvih britanskih punk izvođača iz prve plejade novostasale punk scene. U proljeće 1977., mjeseca travnja objavljuju svoj prvi diskografski projekt, singl "12 X U" / "Maneequin" vrlo brze punk kompozicije koje se odlikuju minimalističkim gitarskim dionicama "pletenja", finih jednostavnih melodija, dvoglasnim pratećim vokalima i energičnim himničnim riffovima. Obje kompozicije su vrlo kratke (oko 2 minute) i odmah su pokupili dobre kritike na račun sjajnih aranžmana i zavidne količine mladenačke energije. Nedugo potom, u studenome 1977. Wire objavljuje svoj debi album "Pink Flag" koji je kritiku iznenadio iznimno neuobičajenim sadržajem koji se podosta razlikovao od tadašnjih kurentnih punk radova. Prije svega, radi se o 21 kompoziciji koje su vrlo kratke u rasponu od svega 28 sekunda (pjesma "Field day for the Sundays") do 2 minute, dok je svega 4-5 kompozicija dulje minutaže (maksimalno do 4 minute). Ovime albumom Wire se predstavio u posve drugačijem svijetlu za razliku od svih tadašnjih punk izvođača koji su mahom gajili retrospektivni izraz temeljen na gitarističkim frazama r'n'r-a pedesetih, šezsesetih i prve polovine sedamdesetih. Album je pokazao iznimnu sposobnost sastava da udahne svježi duh punku zahvaljujući minimalističkim gitarskim dionicama i osobitoj sklonosti za eksperimentiranjem i inovantnim glazbenim riješenjima. Ako su ikakvi mogući utjecaji iskrojili njihov izraz ovog debi albuma, onda su to svakako bili minimalistički obrasci The Velvet Underground i Can, te prljavi zvukovi garažnih gitara MC 5 i The Stooges, što je sve skupa rezultiralo sjajnim osvježavajućim punkerskim zvukom. Osobite kompozicije albuma su uvodna "Reuters", "Three girl rhumba", "Ex lion tamer" (ova je podosta utjecala na Gang Of Four), "Lowdown", krajnje neobična naslovna "Pink Flag" koja završava urnebesnom brzinom isprepletenom s bukom, te "Strange" koje bez problema mogu parirati rock zvuku s početka 21. stoljeća. Tipične brze punk rock kompozicije su "Start to move", "Brazil" (svega 40 sekunda), "It's so obvious" (50 sekunda), brza "Surgeon's girl", zatim "Straight line" (koja je bez sumnje utjecala na masu punk-h/c izvođača), "106 beats that", "Mr. Suit", "Different to me" (43 sekunde) i spomenuti singl "12 X U" s kojim završava album. Kompozicije "Fragile" i "Maneequin" sadrže finu punkersku potku, no odsvirane su bez distorzije tako da su dobivene ukusne pop-rock-punk kompozicije. Reizdanje ovog albuma koje je objavljeno 1994. godine obuhvatilo je i dvije do tada neobjavljene punk kompozicije "Dot dash" i "Options R".
Prepoznatljive osobine albuma su također i sjajni punk rock vokali, višeglasna pjevanja, neobične minimalističke gitarske solo dionice, različiti pozadinski efekti i vrlo ukusno sređene melodije čime su strahovito mnogo utjecali na znameniti wašingtonski post-h/c band Soulside, te alternativni noise sastav Girls Against Boys koji će se pojaviti desetak godina kasnije. WIRE - Chairs Missing (1978, Harvest)

Sjajne kritike koje su pokupili nakon odličnog debija učvrstile su kreativnu svijest sastava, tako da su snažno zakoračili u poduhvat zvan eksperimentalni rock pristup. Svoj drugi album najavili su odličnim singlom "I am the fly" na kojem se pojavljuje neobičan "elektronski" tretman ritmičke gitare i prateći zvukovi ritam mašine uz uobičajenu postavu (dvije gitare, bubnjevi i bas), a potom je slijedio i album "Chairs Missing" koji je objavljen u listopadu 1978. Album obiluje sa mnoštvom eksperimenata, raznih dosjetki (pozadinski glasovi i žamor u uvodnoj "Practice makes perfect") i odličnom "prostornom" produkcijom, te se po prvi puta u njihovom zvučnom spektru pojavljuju zvukovi klavijatura i sintesajzera kao pozadinski stvaratelj atmosfere ili ponegdje kao minimalistička podloga (u kompozicijama "Marooned" i "Another the letter"). Ovdje se band sasvim udaljuje od prvobitnog punk zvuka, a on je jedino ostao primjetan u brojevima "Sand in my joints" i "Too late" no u tretmanu u kojem se koristi samo brza neurotična punk energija. Daleko više pažnje posvećeno je slojevitoj minimalističkoj akciji repetativnih gitarskih riffova (naslovi "Men 2nd" /koja zvuči kao The Fall sa nekolicine prvih albuma/, "French film blurred", "Being sucked in again", "I feel mysterious today", "From the nursery"), stvaranju minimalističke atmosfere ("Heartbeat", "Used to")), te se po prvi puta pojavljuje kompozicija dulja od 5 minuta (odlična "Mercy"). Atmosfera energije kroz tijek albuma je prilično manjeg energičnog intenziteta od debi albuma jer je većina kompozicija umjerenijih i prigušenijih ritmova. Album sadrži i jednu pop-rock kompoziciju koja ih predstavlja u lepršavom glazbenom izdanju s kojim će zasjati The Smiths pet godina kasnije (naslov "Outdoor miner"). Ista kompozicija je na reizdanju ovog albuma 1994. godine objavljena i u "long" verziji zajedno sa još dvije do tada neobjavljene skladbe - "A question of degree" i sjajna eksperimentalna noise "Former airline" koja djeluje kao spoj ranih Cabaret Voltaire, tada aktualnih inovatora Throbbing Gristle i još nepostojećih Sonic Youth.
Kompozicije "Practice makes perfect" i singl "I am the fly" sa ovog, te "106 beats that" sa debija pojavile su se i u čuvenom John Peel sessionu, tako da su već nakon dvije godine postojanja Wire dobili najveće moguće pohvale i sjajan rejting new wave-post punk inovatora. WIRE - 154 (1979, Harvest)

Dva objavljena albuma i sjajne kritike koje su Wire pokupili omogućilo im je da dobiju neočekivanu priliku za turneju sa Roxy Music po Americi. Turneja je bila više nego uspješna jer su sami Roxy Music tom prilikom konačno pred vrlo konzervativnom američkom publikom nastupali u solidno ispunjenim dvoranama što je Wire uspio vrlo dobro iskoristiti za svoju nenadanu promociju. Iz tog iskustva u pomoć je pozvan producent Mike Thorne koji im je producirao treći album i omogućio im fino sastavljene kolaže sintesajzerskih zvukova.
U sjajnoj poziciji koju je sastav stekao, izlazi treći album "154" koji još dublje odvodi Wire u eksperimentalna područja zahvaljujući etici Mike Thornea koji se vrlo dobro snašao prilikom produkcije.
Album sadrži 13 naslova u kojima je potpuno nestala prvobitna punk energija i stvorila se vrlo dobra eksperimentalna post-punk inovantna atmosfera o kojoj najbolje svjedoči uvodna skladba "I should have known better", "The other window" i "Single K.O." koje su u mnogo čemu začele gothic rock styling kojeg će kasnije vrlo komercijalno iskoristiti Siouxie And The Banshees i posebno The Cure. Sjajni tretmani gitara, odlična produkcija i vrlo slojevite kompozicije podigle su sastav do nivoa da mogu konkurirati za najbolji britanski album godine, no taj tron su im uzeli Gang Of Four debijem "Entertainment". Na albumu donose mnogo svježih ideja koje će kasnije koristiti mnogi znameniti i manje zanamenitiji britanski izvođači (Bauhaus, Spandau Ballet, Cocteau Twins, The Cure, Jesus And Mary Chain, My Bloody Valentine...) što se najbolje ocrtava u sjajnoj psihodeličnoj laganoj kompoziciji "A touching display" koja traje sedam i pol minuta, te također laganoj šestominutnoj "A mutual friend" i odličnim laganim "Indirect enquiries" i "40 versions". Interesantno, ove dvije posljednje skladbe su snimljene bez bubnjeva.
Ovdje se s vremena na vrijeme pojavljuju i new wave nabijene kompozicije (poput "Two people in a room" i "On returning", eksperimentalno nabijena "Once is enough", te vrlo fina "Map ref. 41' north 93' west") i fine "roxymusicovske" pop-rock skladbe "The 15th" i "Blessed state". Osim Colin Newmana vokale povremeno preuzima i basista Graham Lewis u spomenutoj "Blessed state", tako da im se i u tom pogledu cjelokupni dojam postavlja na vrlo različite dimenzije.
Ovo je bio sjajan post-punk album pun raznolikih ideja i isto tako različitih kompozicija koje kao i mnoge prije toga u njihovoj karijeri predstavljaju rock avangardu s konca sedamdesetih godina 20. stoljeća i pretvaraju se u nesuđeni komercijalni rock stil s početka 21. stoljeća.
John Peel ih je također redovito pratio emitirajući "A mutual friend", "On returning" i "Indirect enquiries".
Album je predstavljen na sjajnoj turneji gdje su stekli gotovo kultno sljedbeništvo, a napisi govore o sjajnim koncertima koji su se povremeno pretvarali u odlične nastupe koji nalikuju performanceima.
Reizdanje albuma 1994. godine donosi četiri neobjavljene skladbe - "Song 1" (pljunuti Franz Ferdinand u instrumentalnom izdanju), ambijentalno eksperimentalnu "Get down 1+2", ambijentalno laganu nabijenu političkim sarkazmom "Let's panic later" i vrlo čudnu elektronsko eksperimentalnu "Small electric piece" koje se zbog posve drugačijeg, uglavnom eksperimentalnog raspoloženja nisu uklapale u koncept albuma. WIRE - The Ideal Copy (1987, Mute records)

Poslije tri sjajna albuma slijedilo je neočekivano zatišje, svi članovi sastava su u međuvremenu završili koledž, zaposlili se, osnovali porodice i tek se sporadično bavili nekim vlastitim, uglavnom neuspješnim solo projektima. U tijeku 1985. godine pojavilo se nekoliko novinarskih napisa da se sastav ponovno okuplja i nakon višegodišnje pauze ponovno radi na stvaranju albuma, no nisu podigli niti najmanju prašinu koja se događa uslijed nenadane vijesti o okupljanju nekog kultnog sastava. Bilo je to vrijeme kada je Britanija bila previše zaokupljena oko problema navijača (poznati okršaj na belgijskom Hasselu 1985. uoči utakmice Liverpool - Juventus kada je poginulo 42 navijača ili slučaj u Bredfordu gdje je zapaljen stadion), politike Margareth Tatcher, hladnom ratu i političkoj borbi da se komunizam konačno odstrani s lica zemlje kao nepotreban, rudimentarni organ. Naravno, svi komercijalni mediji su bili svijesni situacije, pa su bez obzira na vrlo kvalitetan "povratnički" album Wire gledali kao na nepotrebno glazbeno štivo koje se po nikakvim "nepisanim" konvencijama nije uklapalo u njihove medijske sadržaje.
Za to vrijeme veliki dio kolača su ugrabili Wire sljedbenici - Siouxie And The Banshees, Echo And the Bunnymen, Cocteau Twins, The Smiths, a najviše The Cure čija se popularnost provukla i na američki kontinent. Malo koji kritičar je u to vrijeme spominjao važnost i značaj Wire na scenu gothic-rocka jer su svi smatrali da taj "samodestruktivni" poriv došao od nihilista poput tada popularnih Cabaret Voltaire, kultnih Caveovih The Bad Seeds, Joy Division, Bauhaus ili novog revivala pod nazivom The Sisters Of Mercy.
Bez ikakve medijske pompe, Wire su potpisali kratkoročni ugovor sa tada već prilično etabliranom diskografskom etiketom Mute records i objavili prvo 1985. odličan, ali i posve neprimjećeni EP "Snakedrill" s odličnom electro-rock kompozicijom "Drill" koja je prava prethodnica techno beatova koji će se pojaviti desetak godina kasnije (posebice zbog načina vokalnih intervencija koji su očiti u kasnijim radovima Underworld i posebice Green Velvet), a dvije godine kasnije, 1987. četvrti album "The Ideal Copy". Album sadrži 13 naslova koji pokazuju vrlo dobru prilagodbu sastava za tada kurentne trendove gothic rocka, britanske indie pop-rock sene i tadašnjih plesnih pop stilizacija kojima su i sami kumovali. Primjeri gothic zvuka očitavaju se u uvodnom komadu "The point of collapse", zatim u "Ambitious", "Over theirs", "Feed me" (zvuči kao da su je otpjevali Iggy Pop i David Bowie) sa sjajnom ritmičkom podlogom i prošaranim neobičnim zvukovima gitara, klavijatura i sintesajzera kojih su se prihvatili Newman, Gilbert i Lewis. "Ahead" (dvije su verzije, plesna i laganija), te "A serious of snakes" su prototip budućeg rock-pop zvuka New Order posebice na albumima "Republic" (1993.) i "Get Ready" (2001.), "Madman's honey" je plesni poluelektronski synth-pop, "Cheeking tongues" plesni dance-rock, dok su jedine laganije kompozicije "Still shows" i završna "Up to the sun". Album je obuhvatio i sjajne "Drill"i "Advantage in height" s kojima su Wire ušli u novi teritorij plesnog i tada još uvijek neobičnog izraza koji će kasnije biti prepoznat kao techno.
S neuobičajeno vjernom publikom koja ih je cijelo vrijeme čekala, album je ostvario vrlo dobar komercijalni učinak pojavivši se i na oficijelnoj britanskoj listi najprodavanijih albuma. WIRE - A Bell Is Cup... Until It Struck (1988, Mute)

Premda ne više tako uzbudljivi kao prije desetak godina, ovaj album je prošao prilično blijedo i nezapaženo kao da se radi tek o sastavu koji spaja poveznice između New Order i Echo And The Bunnymen. O tome najbolje svjedoči uvodna skladba "Silk skin paws", a i dance-rock pjesme "The finest drops", "The queen of Ur an the king of U", "Free falling divisions", "It's a boy" koje zvuče kao malo bolje varijante Comsat Angels koji su tih godina bili prilično komercijalan indie-pop/rock sastav. Jedine kompozicije koje odskaču od ostatka prilično blijedog materijala su solidna kraut-rock "Boiling boy" s obiljem synth zvukova kao da su spoj David Sylviana i nježnih gitarskih minijatura poput Roxy Music sa njihovog posljednjeg albuma "Avalon", te 7 minuta dugačka "Pieta" u isprekidanim i neobičnim ritmičkim taktovima za njih kao da su je napravili pod utjecajima elektronskog rada Japan i Tuxedo Moon. Vokali Newmana i Gilberta čak pokušavaju dočarati artificijelnost Sylviana i Steven Browna, te su u glazbenom pogledu puno pažnje posvetili značaju praznine i njezinom odnosu ka kombinaciji sa odmjerenim zvučnim efektima syntha. Negdje oko polovice pa do kraja albuma uglavnom ponavljaju sve fraze kao da su samo preslikali par ideja u nekoliko sitnih poteza. Boljka albuma je upotreba sterilne ritam mašine koju su nekako uspjeli ukrotiti, no gotovo cijeli materijal zvuči samo kao tek puke varijacije istih zvukova na nekoliko zanimljivih lirskih tema. Svoje nekadašnje gitarističke eksperimentalne eskapade zamijenili su zvukovima synthesizera, a o nemoći kompozitorske sprege dovoljno govori i podatak da gotovo svih 14 skladbi završava fade-outom. Da su kojim slučajem od ovih 56 minuta napravili mini album ili EP sa 5-6 skladbi, dojam bi bio daleko bolji.
Kao bonus skladbe na re-izdanju pronašle su se snimke uživo "Over theirs" i "Drill" s albuma "The Ideal Copy". Ovu prvu su izveli uz pratnju ritam mašine, dok je druga fantastičan i jedini vrijedan snimak koji se nalazi u sklopu ovog izdanja. WIRE - Drill (1991, Mute)

Nakon povratničkog albuma "The Ideal Copy" i slabašnog "A Bell Is Cup... Until It Struck", Wire objavljuje još jedan polovičan "Manscape" (1990.), no oni kao band više nisu bili toliko zanimljivi i inovantni kao s konca sedamdesetih godina jer su suviše "zaglibili" u teritorij tadašnjeg britanskog independent trenda iz kojeg se očito nisu uspjeli izvući na najbolji način. Također objavljuju i svoj prvi koncertni album "It's Beginning To Back Again" (1989.), te kompilaciju "On Returning 1977-1979" (1989.) kao podsjetnik na svoje najkreativnije razdoblje.
Novi album kojim se očekivalo da će Wire ponovno pronaći svoju staru formu došao je u tijeku strahovite popularnosti madchester popa (Happy Mondays, The Stone Roses, The Charlatans, Inspiral Carpets, The Soup Dragons...) i iznenadio je prvenstveno njihovu vjernu publiku i kritiku svojim neprikosnovenim osnovama da ostanu dosljedni samima sebi. No, već tada su počela mnoga previranja u sastavu, bubnjar Robert Gotobed je već nekoliko puta izrazio želju da napusti sastav od kojeg nema prevelike koristi, dok se vodeći dvojac Newman - Gilbert neprestano gložio oko načina rada na koji treba funkcionirati sastav. U takvoj situaciji kada niti tri povratnička albuma, koncertni zapis i kompilacija nisu previše zagrebali po površini top-ljestvica, sastav izbacuje svoj neobičan album "Drill" koji je zbog učestalih nesuglasica obuhvatio čak 7 naslova s albuma "Manscape" jer nisu imali dovoljno novog materijala za album. Sve te kompozicije napravljene su kao studijski remiksevi za nosače zvuka u formatu od 12'' singlova jer su vjerojatno očekivali da će ih konačno prihvatiti i publika sklona disco i house zvuku u alternativnijoj varijanti. No, album je pokazao da Wire bez obzira na okolnosti razmišljaju i dalje o budućnosti svojeg minimalističkog stila tako da su gotovo sve kompozicije urađene po principu - puno tonova, malo melodije, dosta ponavljanja jednog te istog teksta i hipnotičkog ritma. To je bio njihov pravi techno album gdje su gotovo izbacili gitare iz upotrebe i skoro cijeli album skrojili na sintesajzere, ritam mašine i minimalnu pomoć bubnjeva zbog Gotobedovog pokušaja da napusti sastav. Ipak, u takvoj ne baš perspektivnoj situaciji izašla je vrlo dobra plesna elektronska kompozicija, uvodna "In every city" sa uspjelim kombinacijama sintesajzerskih zvukova i filanih gitara uz veliku psihodeličnu pozadinu, te tribalna, gotovo world-music "What's your desire" sa Gabrielovskim zvukovima albuma "3", "4" i "So", dok su vlastiti standard iz druge faze karijere "Drill" ovdje prikazali kroz dvije varijante - ritmičko plesnu "(A Berlin) drill" i sjajnu, Can-ovski 12 minuta dugačku "(A Chicago) drill" snimljenu uživo prilikom njihove ne osobito uspješne turneje kada su promovirali jedan od prethodnih albuma. Kompozicije poput "Do you drive", "Jumping mint", "Arriving staying going", "Did you dugga" i "Where are you now" su samo prilagođene kompozicije sa "Manscape" albuma u novijem izdanju.
Nakon izlaska albuma Gotobed napušta sastav, a ostatak Wire nastavlja pod nazivom Wir objavivši iste godine vrlo blijed album "The First Letter". WIRE - Send (Pink Flag, 2002)

Nakon punih deset godina Wire se u nepromijenjenoj postavi ponovno vraćaju na scenu okupivši se 1999. godine. Razloga za okupljanje je bilo i previše - The Fall je konstantno iz godine u godinu objavljivao sjajne albume, Wire sljedbenici, gotovo nespojivi Girls Against Boys, Ministry i Notwist su bili pred gotovo pragom velikog svjetskog uspjeha, novi punk koji je htio-ili-ne kopirao njihove sjajne radove iz sedamdesetih je ostvario veliki svjetski uspjeh, dok su se počeli rađati sve vrlo dobri sastavi koji su počeli obilato uzimati iz njihove new wave ere - The Strokes, Hot Hot Heat, Yeah Yeah Yeahs, BRMC, Music, The Killers...
Već dovoljno zreli da sami započnu vlastito izdavaštvo i kontroliraju svoje djelovanje, osnivaju nezavisnu tvrtku Pink Flag naslovljenu po nazivu legendarnog prvijenca i objavljuju tri iznenađujuće dobra EP-projekta - "On The Third Way" (2000.), "Read & Burn vol.1" i "Read & Burn vol. 2" (oba 2002.), te objavljuju sjajan album "Send" sa 11 kompozicija. Album obuhvaća 7 već ranije objavljenih kompozicija na spomenutim EP radovima i četiri potpuno nove. Radi se o iznimno kvalitetnom materijalu na kojem je Wire sakupio sve najbolje dijelove iz svoje prilično rastrgane karijere. To je kombinacija punka, new wavea, i elektronike u odličnom izdanju sa vrlo dobrom produkcijom i neobičnim tekstovima. Album počinje sa osvetom ka Girls Against Boys, snažnom i odličnom rock kompozicijom "In the art of stopping", nastavljen u sličnom stilu, podebljan noise varijacijama u skladbi "Mr. Marx's tale" i "Being watched", nakon čega slijedi opaki punk u melodičnoj h/c varijanti sa potpuno razumljivim tekstom, te naslov "Comet" kao odraz prema svemu što su Ministry uzeli od njih, dok je naslov "The Agfers of Kodak" nesumnjivo posvećen njihovoj vječitoj paraleli The Fall (čak su i vokali prigušeno Mark E.Smithovski). Onda slijedi dosta nerazumljiva "Nice secrets above" s kojom su vjerojatno željeli napraviti napredak ka novoj industrial-techno struji izvođača kao što su bili Teenage Riot ili Prodigy (stvarno dobro!!!). Naslov "Spent" ih ponovno prikazuje u osvetničkoj borbi prema Ministry sa čak vrlo sličnim vokalima (da su kojim slučajem Ministry ovo imali na "Psalm 69" - bio bi hit!). Već objavljena "Read and burn" sa šašavim vokalima, odličnim gitarskim dosjetkama i brzom podlogom ritam mašine je njihov odgovor na prohujali electro - body stil, isto kao i "Half eaten". Lagani komadi albuma su darkerska "You can't leave now" i vrlo čudna elektronska minimalistička psihodelija "99.9" koja na sredini kompozicije naglo ubrzava ritam i pretvara se u svojevrsni industrial-electro-rock s kojom album završava.
Album je ponovno odlično produciran sa cijelim nizom dosjetki (razni breakovi, echo, delay efekti) tako da je Wire ponovno zagolicao ne samo kritiku, već i medije što je omogućilo velikom broju nove publike da po prvi puta uopće sazna za njihovo kultno postojanje. Krenula je i promocija albuma na odlično posjećenoj turneji i kada je sve izgledalo da će Wire konačno ostvariti zasluženi uspjeh, sastav se nakon održane turneje ponovno, po treći puta razilazi.
U nekim katalozima i popisima njihove diskografije može se pronaći i nekoliko raritetnih izdanja - "Documents And Eyewitness" sa 22 neobjavljene snimke (dio materijala su i snimci uživo) različite kakvoće iz perioda 1978-1980, zatim čuveni "Wire-John Peel Session" sa 9 kompozicija, te vrlo dobar koncertni bootleg "Wire - Rockpalast" snimljen amaterskom tehnikom vjerojatno negdje nakon trećeg albuma "154", oko 1980. godine.

horvi // 24/06/2008