Kao planetarno najveći i najznačajniji heavy bend svih vremena, Metallica ima opravdani razlog da i dalje živi u svojem svijetu maštanja o milijunskim tiražima. Neki dan smo kolega i ja razglabali o relativnom pojmu uspjeha: danas je toliko toga dostupno da se naprosto svaka novotarija čini izlizanim trikom, a banalna stupidarija efektnim štosom poput Bon Iver. Nema više onog nestrpljivog iščekivanja da ti omiljeni bend ili pjevač najavljuje novi album izazivajući trnce i kojekakve hipoteze što bi se moglo dobiti, nema više onog stanja 'na iglama' od nestrpljenja, a bome nema niti sentimentalnih poveznica u zakonu show-biza. Jedino ako nisi provjereno dokazani stadionsko-komercijalni brend poput Black Sabbath, Bowiea, Stinga, U2, RHCP, Radiohead, Lady Ga Ga, Madonne, Iron Maiden, AC/DC, svakojakih poluproizvoda ex-Pink Floyd, Queen, Dire Straits ili konkretno Metallice koja je u zadnjih dvadesetak godina svašta drobila nakon enormnog uspjeha multimilijunskog "Black" albuma. Metallice nije bilo na diskografskoj sceni, vjerovali ili ne, čak 5 godina priskrbivši si status art-metalaca zahvaljujući suradnji s pokojnim Lou Reedom na onom užasnom smandrljotku "Lulu" iz 2011. pokušavajući sprati ljagu iste godine EP-ijem "Beyond Magnetic" koji je sadržavao nerealizirane snimke zadnjeg pravog albuma "Death Magnetic" iz 2008. Računajući od tada, Metallica nije uspjela napraviti niti jednu novu pjesmu, a ovakva velika pauza evidentno pokazuje njihov strahoviti kreativni pad, i naravno, pomanjkanje opće ideologije kuda bi se uopće moglo krenuti ako ne na promišljeno zgrtanje novog kapitala, koliko se uspije.



I sada su otvorene sve opcije vrlo pronicljivog štosa: album odvojen na dva CD-a za milijunsku hordu fanova (37 + 40 minuta). Kome što god treba pronaći će na ovome konačno pravom albumu nakon "Death Magnetic". Za istinske fanove najbolje i najkreativnije prve faze iz ranih 80-ih tu su pjesme "Hardwired", "Atlas, rise!" i "Spit out bone" (zadnja na drugom cd-u) u kojima Lars Urlich razara bubnjeve bez blastbeatova, ritam mašina i programiranih sekvenca dokazujujući čisti hardcore temelj nekoć mladih momaka koji su danas prevalili 50-tu godinu života da je taj urnebesan tempo koji ih je proslavio postao temelj za thrash metal ustvari najznačajniji dio njihovih života. Uzmimo za primjer Iggy Popa od kojeg se uvijek očekuje nezaustavljiva divljina, kakva god, nađe se čak i u onim trenucima kad ga je Bowie uspio smiriti pokazavši mu lakši put u mainstream kome je težio. Iggy je Iggy, a Metallica je znala biti i vrlo loša s novotarijama ne raskrčivši put globalnog heavy mainstreama. Dok su svijetom šetali grunge, aternativni metal, screamo, math, post, metalcore, extreme, brutal, avant-garde i još ini žanrovi, oni su se obnašali oportunistički poput U2 i Queen ne donoseći ama baš nikakve nove ideje žanru kojeg su smislili. Dobro, ove navedene 3 pjesme su apsolutni vrhunac thrash metala u njihovom slučaju na ovome albumu, ali su istovremeno jako daleko od onoga što današnji moderni bendovi u tom fahu rade. Sve se čini da su te 3 pjesme napravili samo da zadovolje staru audijenciju, dok je ostatak albuma fiksiran na onaj najkomercijalniji dio karijere s pjesmama koje su se mogle pronaći tamo negdje u fazi "Black" i kasnijih albuma što su iz heavyja prešli u hard rock sa standardnim riffovima i posve jednostavnim melodijama. Ne treba tvrditi da su pjesme umjerenog tempa poput "Now that we're dead", "Dream no more", početnim tango-ritmom nakićene "Confusion" i "Manukind", Black Sabbath-ovske "Here comes revenge" ili 'baladične' laganice "Halo on fire" (s osmominutnom aromom "Nothing else matter"), tromo-teški blueserski psycho-heavy/hard-rock "Am I savage?" i "Murder one" loše, ali daleko više mirišu na hard-rock Led Zeppelin i Black Sabbath (pa i stoner) s učestalim riffovima i karakterističnim Hetfieldovim vokalom koji je spram današnjih heavy/crust/screamo/growl grla toliko zastario kao primjerice doo-woop i bubblegum-pop glasići u odnosu na vriskajuće-hrapave sekvence Steve Winwooda ili Joe Cockera u 60-im godinama prošlog stoljeća. Elem, sve je ovdje standardno posloženo, ukomponirano, snimljeno, popeglano, producirano, dakako i strategijski odsvirano u najjednostavnijim kalupima uvod-stih-refren-solo-finiš da taj element thrasha iz pjesme u pjesmu sve više i više opada ne dozvoljavajući zamah headbangingu (tek u nekim intervalima "Moth into flame") usmjeravajući se daleko više na fokusiranu 'zavodljivost' moći primamljive radiofonične pjesme mada su napravili jedan važan izuzetak: niti jedna nije kraća od 5 i pol minuta (jedino uvodna spomenuta razarača "Hardwired" iznosi samo 3 minute). Sve su nakrcane s dovoljno municije da razorožuraju i najveće skeptike koji bi možda pronalazili neke omaške i moguće propuste. Nema ih, i, to je vrlo dobro za njihov definitivan povratak na scenu. Vidi se da su radili na važnom utisku početka svake pjesme s 'nezaboravnim' riffom, aktualnom tematikom koja prožima socijalne, političke i društvene konotacije podjednako vezane uz vlastite emocije i kritičku demagogiju uvijenu u nezaobilazan paravan religijskog mračnjaštva (spomenuta "Here comes revenge") ne dozvolivši nekim mogućim koincidencijama da aludiraju na ranije tematske preokupacije. Moglo bi se čak reći da su ovim albumom pročišćeni od svakog eksperimenta, poroka i alkohola fiksirajući se samo na što bolje i konkretnije srednjestrujaške pjesme koje im neće oduzimati mnogo energije za izvođenje uživo, a opet imaju mnogo šarma da privuku željene milionske kupce u trgovine nosača zvuka. Ipak su oni najveće ime heavy scene i kao takav "Hardwired... to Self-Destruct" im sasvim dobro pristaje u ovim godinama kad im onaj urnebesan thrash/hardcore galop od prije tridesetak godina ionako ide na živce. Kak' su dobro rekli naše gore listovi u Švedskoj The Urko's: 'sve je lakše kad si star'.

Naslovi CD1: 1.Hardwired, 2.Atlas, rise!, 3.Now that we're dead, 4.Moth into flame, 5.Dream no more, 6.Halo on fire

CD2: 1.Confusion, 2.Manukind, 3.Here comes revenge, 4.Am I savage?, 5.Murder one, 6.Spit out bone

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 21/11/2016