Barb Wire Dolls su punk bend sa Krete, trenutno lociran u Los Angelesu. Osnovan 2010. godine od strane pjevačice Isis Queen i gitarista Pyn Doll. Prvi veći proboj doživjeli su kada im je drugi album Slit producirao Steve Albini što im je automatski donijelo respekt u alternativnoj zajednici. Sljedeći veliki korak u karijeri je nastupio kada ih je pokojni Lemmy Kilmister pogurao i omogućio objavljivanje albuma na njegovoj etiketi Motorhead Music. Nije niti bend bio lijen pa su tako nastupili na glavnim pozornicama festivala kao što su Wacken Open Air, Riot Fest, Rebellion, Mighty Sounds, Fest Pod Parou, Total, i Back To Future uz stotine klupskih nastupa, što kao glavni izvođač, što kao predgrupe. Osim navedenih osnivača, bend se sastoji još od Krash Doll na bubnjevima, Iriel Blaque na basu te Remmingtona na ritam gitari. Zvuk se uglavnom kreće negdje između heavy metala i grunge-a dok specifičan glas Isis Queen koji podsjeća Patti Smith daje tu posebnu punkersku crtu. Album započinje furiozno sa Drown koja ima jedan od onih lako pamtljivih refrena koji ne idu iz glave uz žestoku heavy metal pratnju. Već sljedeća Surreal pokazuje drugu, osjećajniju stranu benda, ponajviše zbog nešto sporijeg ritma i puno angažiranijeg stila pjevanja. Da to nije izorlirani slučaj pokazuje sljedeća Take Me Home koja bi uz minimalne preinake mogla lako biti jedna od pjesama Replacementsa ili njihovih najistaknutijih sljedbenika Dead Sare. Kako su oni ipak punk bend, sljedeća Heart Attack počinje kao tipična punk rasturačina uz gotovo hardcore ritam da bi break u sredini pjesmu gotovo zaustavio pa opet nastavio brzinom kao na početku, ovo će biti ludo čuti uživo. Sljedeća laganica Desperate pokazuje laganu sklonost psihodeliji uz obvezno ubrzanje u sredini. Da je Bruce Springsteen također utjecao na zvuk i estetiku benda pokazuje Blind To Your Misery sa akustičnim početkom, stadionskim refrenom i socijalno osviještenim tekstom. I Will Sail je najmelodičnija pjesma na albumu koja vraća priču na Replacementse. Darby Crash je nabliža prethodnom albumu Split zbog svoje pravocrtne energije. Pretposljednja Problem of the Poet nekako najviše duguje The Cure-u najviše zbog specifične paranoične melodije i teksta o strahovima unutar sebe. Zaključna Rhythm Method je još jedan primjer melodičnog heavy metala sa odličnom melodijom na gitari. Posebno treba pohvaliti producenta Jay-a Baumgardner-a koji je uspio postići savršenu ravnotežu između melodije, žestine i vokala. Uglavnom, radi se o puno zrelijem albumu nego što je Slit, što zbog nešto kompleksnije glazbe, što zbog odraslije tematike koja se više ne bazira samo na hedonizmu već na malo osjetljivijim i osviještenijim temama. Dobar razlog da ih se čuje uživo.

ocjena albuma [1-10]: 7

tomislav // 26/09/2016