Nekada je minimalistički post-punk ovih ekscentrika bio avangarda od koje je zastajao dah, a danas je samo fini indie-pop klišej. Ponovno su se zaustavili i očito ne znaju kamo dalje. Po treći puta.

Prije nego što li se očekivalo, legendarni britanski post-punkeri Wire objavili su novi album u svojem trećem reunionu. Dobra stara tradicija se nastavlja; njihov običaj prilikom svakog reuniona (a i od samih početaka) bio je da prvi, tj. povratnički album naprave s punom kreativnom snagom, a potom da mic po mic nestane i kreacije i snage, te se potom band raziđe na neko izvjesno vrijeme... Okey, vrijeme tri prva albuma je kultna povijest i svoja priča za sebe, ali redovito kada se od njih očekivao pun pogodak, isporučivao se nekako 'mlak' rad, što je slučaj i sa ovim djelom.

Naime, ako je ikada u njihovoj karijeri postojao oportunistički hedonizam, uzmimo primjerice u vrijeme albuma "Drill" (1991) kada su se pokušali utrpati u kolosjek housea i madchester-pop trenda, onda je on najizraženiji upravo na 'crvenom lajavom drvetu'. (Sam naziv je neki od Newmanovih lingvističkih štoseva; 'red bark tree' je naziv za boju kore nekih drveća koje luče tanin). Ovdje Wire po prvi puta u karijeri zvuče i djeluju kao mainstream band koji je zaboravio koliko je prezirao 'srednju struju' i bilo kakvu klasifikaciju sa kurentnim trendovima i komercijalnim šablonima. Povijesno gledano, njihov minimalistički stil je godinama bio alternativa i poligon mnogim naraštajima, te je početkom 21. stoljeća s pojavom post-punk revivala i svjetski megauspješnih više pop, a manje rock bandova poput Coldplay, Interpol i Franz Ferdinand postao 'klasičan' indie-rock obrazac koji se pretvorio gotovo u hibridni izdanak kome prijeti prvo zasićenje, a potom i izumiranje. Wire kao majstori žanra s tridesetogodišnjom trade-mark tradicijom, ovdje su morali odigrati svoju značajnu ulogu kao eksperimentalisti koji će oživjeti stil i dati mu nove smjernice kakve su redovito pokazivali kod svakog reuniona kada su pomno osluškivali gothic i dance-rock (koncem 80-ih) ili techno i elektroniku (početkom 21. stoljeća), ali nažalost, od novog poteza koji se mogao očekivati nakon vrlo dobrog prethodnog albuma "Object 47" (2008) nema ništa osobito. Neumjesno bi od njih bilo očekivati da se upuste u dubstep ili hip-hop koji su već duže vrijeme kurentni svjetski žanrovi s kojima se može svašta postići u eksperimentalnom pogledu, ali mogli su malčice zaglibiti u noise ili počeprkati po nekoj od mnogobrojnih underground voda poput dronea, dooma, neo-folka, industriala...

Evidentno je već sa prvim preslušavanjem da su Wire ovdje samo prišli dotjerivanju nekih svojih prastarih ideja s prilično malaksalom snagom koja bi trebala privući pažnju dugogodišnjih obožavatelja i svih onih koji traže interes u prevrtanju gitarističke kondicije stare škole minimalističkog post-punka. Jest da gitare još uvijek proizvode neku sitnu dozu inovantnosti i da žele prikazivati neobične pejzaže korištenjem intrigantnih boja i zvukova, te da pokušavaju pronaći suptilan i čudan tretman iz svojih žica (na albumu je prisutno vrlo malo klavijatura, samplova i elektronike), ali u mnogim pjesmama to im je rezultiralo s polovičnim i vrlo mlohavim učinkom. Premda se može učiniti da su neke od zvukova adaptirali zahvaljujući elektronskim tretmanima, ne treba zaboraviti da u današnje vrijeme postoji xxx bandova i gitarista koji su kadra sa svojim gitarskim papučicama i distorzijama proizvesti nevjerojatne efekte za koje bi neupućeni teško mogli zaključiti da su djelo gitare. Tako su već u samom startu Wire dobrano 'zaostali' za svojim dvaput-triput mlađim kolegama na žicama mada su vjerojatno željeli napraviti prijatnu pjesmaricu s pop melodijama i eksperimentalnim gitarskim tretmanima. Od punka i rocka ostalo je vrlo malo, tek 3-4 pjesme, dok je najveći dio albuma popisticiranog oblika s ponekad vrlo smješnim stihovima, poput 'A dirty cartoon duck covers the village in shit/ possibly signalling the end of western civilisation' ("Two minutes"). Wire su nas jednostavno naučili na osnovu prva tri legendarna albuma da od njih očekujemo čudesa, pa su tako mnogi dobri albumi i kvalitetne pjesme tokom tri decenije prolazili sporadično baš upravo zahvaljujući tom faktoru očekivanja iznenađenja i inovantnosti koje nisu isporučivali u željenim količinama.

Pristupivši radu na albumu koji će katalizirati njihovu live izvedbu i momentalnu snagu (prisjetite se nastupa na Rokaj Festu 2008), Wire su sklopili 11 pjesama u kojima klasika stila igra vodeću ulogu. To jest, puno repetativnih tonova, malo melodija, dosta uvrnutih i sofisticiranih tekstova mahom otpjevanih/ recitiranih polumelodičnim šaptavim vokalom Colin Newmana, obilje gitarskih laid-back eksperimenata i jednostavnih 1/1 tempova. Kao i po običaju, ovdje su isporučili nekoliko potencijalnih kandidata za pop hitove, poput uvodne "Please take" s neuobičajenim (pop) stihom 'molim te, izvuci nož iz mojih leđa' koja nalikuje na umjerenu inačicu klasičnog art-rock/popa Roxy Music ili naslovnog dragulja "Red barked tree" koji zatvara album sa psihodelično polirano akustičnom melodijom i dinamičnom atmosferom nalik na epohu The Beatles sa gorkom lirskom ironijom prema bolesti modernog konzumentskog društva. Koliko god to čudno djelovalo, u ovoj potonjoj su prikazali i djelićak progressive/ ambijent tretmana. Ostatak materijala najvećim dijelom je očekivani štimung minimalističkog post-punka u kojem je teško razlučiti da li su M.E.Smith i njegovi The Fall koristili Wire obrasce ili obratno - brze indie-rokačine "Now was" i "A flat tent", umjerenog tempa i neugodno iskrena "Bad worn thing" o pijanstvu, lagane "Adapt" sa klavirskom minijaturom i "Clay" koja se u konceptu cijelog albuma doima posve neprimjetno. Posebniji izuzeci su pjesme "Two minutes" u snažnom punk-noise naboju o postranju broda u oluji (a i tu mnogo toga miriše na obostranu The Fall spregu), vrtložni gitarski noise-rock "Moreover" gdje se Newman vokalno upušta u repanje preko filtriranog mikrofona koji djeluje poput plastične igračke iz supermarketa, te linearni punk pogodak "Smash" koji donosi sirovu garažnu gitarijadu. Album ima i jednu psihodeličnu gothic himnu, "Down to this" o osjećaju kojeg ste možda odavno zaboravili i koji se možda nikad više neće ponoviti.

U globalu se ne može ostati razočaran s ovime albumom na kome su Wire djelomično pokazali zašto su već tri decenije kultni predvodnici minimalističkog post-punka kojem redovito pristupaju s artističkih pozicija, ali imajući na umu da su oni oduvijek bili spremni na radikalnosti, eksperimente, avangardni pristup i inovacije, sve skupa ne donosi posebno uzbuđenje od kojega bi zastajao dah. Bez obzira na čudnovato sklepane stihove koji su od svega prikazanog najneobičniji segment, album pokazuje skoro pa mainstream crtu kakvu zasigurno nitko nije očekivao od ovakvog banda. Ako išta u svemu ovome može dići palac gore, onda su to samo prateći gitarski tretmani. A pjesme ko pjesme. Ovakve stihove s isčašenim pogledom na svijet danas piše gomila indie autora.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 24/01/2011