Novi, ovaj puta mini album Frank Blacka, inspirirao je debeljka irskim mitologijskim junakom Cuchulainnom koji je imao sedam prstiju na svakoj ruci i sedam na svakoj nozi.

O tome govore bizarni tekstovi skladbi "Seven fingers" (u cajun-rockabilly izdanju) i završnoj paranoičnoj country-rock "When they come to murder me" koja je jedan od najboljih pogodaka cijelog albumčića. Sam materijal je vrlo kratak, svega dvadesetak minuta, no pruža visoku kreativnost onog pravog Franka kakav uvijek se priželjkuje. Prva skladba "The sues" je pravo iznenađenje kao da je riječ o nekom nepoznatom snimku The White Strips u umjereno plesnoj blues-rock varijanti gdje se Frank dobro poigrao vokalnim aranžmanima koji su nadosnimljeni u horsko razbacano pjevanje uz sitnu potporu brujave bas gitare, neuhvatljive rastrgane gitarske svirke i usne harmonike na minimalistički način. "Garbage heap" je moguće neki zaostatak iz vremena Pixies albuma "Bossanova" sa jednostavnom melodijom basa, laganim gitarskim riffovima, neopterećenim solo dionicama i vrlo mirnom, gotovo pop harmonijom i ležernim vokalom, dok je "Half man" posezanje u ranu Frankovu fazu nakon razlaza Pixies s malo country melodije, umjerenim plesnim ritmom i visokim, rijetko korištenim vokalom a'la Beach Boys. Da su Pixies i Mark E.Smithovi The Fall imali neku čudnu bliskost potvrđuje skladba "I sent away" upravo na plesni minimalistički rock fazon Velvet Underground u new-wave/punk varijanti gdje je prisutna i solo dionica na usnoj harmoniki. Minimalističku atmosferu albuma donekle razbija dvoslojna "The tale of lonesome fetter" sa čudnovatim rastrganim laganim aranžmanom koji se ponavlja 2 puta u okrilju relativno jednostavne i lepršave indie pop-rock melodije, tako da je čitav album zaokružen finim slojem jednostavne i pristupačne glazbe, te nadasve neobičnim uzvišenim tekstovima. Vilenjak se izgleda probudio i nakon ovoga valja očekivati pravi dugosvirajući album u odličnoj formi.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 10/07/2008