Mada je od razlaza Pixies prošlo punih 15 godina i s nestrpljenjem se očekivao neki novi pogodak poput sjajnih albuma "Surfer Rosa", "Doolitlle", "Bossanova" i "Tromple Le Monde", publika i kritika je svaki novi rad Franka (a i svih ostalih frakcija ex-Pixies) dočekivala na nož s prilično podijeljenim mišljenjima.

Tako se na oko može dočarati i novi rad Frank Blacka (ili Black Francis), ali to je sasvim pogrešan sud. No, stari debeljko je još uvijek u dobroj formi i napravio je odličan album. Jest da danas njegov stil više nije "in" kao prije 20 godina i da ponavlja stare fraze koje je koristio, no nitko mu ne može osporiti nesaglediv utjecaj kojeg je napravio na Dinosaur Jr., Nirvanu, Teenage Fanclub i mnoge izvođače koji su se pojavili za i nakon vremena grungea i tzv. "postmoderne" rocka u prvoj polovini i sredinom 90-tih. Uostalom, ne treba niti od Bob Dylana, Van Morrissona ili Neil Younga očekivati nekakve nove "revolucionarne" albume. Svi su oni ionako dali mnoštvo ideja za razvoj mnogih glazbenih stilova. Album je pregled Frankovih mnogih osobnih preokupacija koje su mu se taložile odavno, te je vjerojatno mnoge teme o kojima govori imao u svom arsenalu vrlo dugo vremena.



Počinje sa Nirvanoidno/Pixies temom "Treshold apprenhension" koja zvuči kao da je iz vremena "Tromple Le Monde"/ "Nevermind" albuma i jedna je od najenergičnijih skladbi čitavog albuma. Već sljedeća "Test pilot blues" pokazuje Frankov poduzetni interes za blues/cabaret, dok naredna "Lollita" vraća sjećanje na neke stare i nikad dobro primljene i "prožvakane" skladbe Pixies poput "Motorway to Roswell" s dozom sitnog učešća usne harmonike i blagog, zataškanog noise zvuka. Naredna "Tight black rubber" izvlači znamenje Nirvaninog "In Utero" na toliko pristupačan način da niti odlična produkcija Mark Lemhousea ovu skladbu nije mogla "zataškati". Skladba ima sjajan gitaristički solo i bas tretman. Franku se očigledno fućka da mijenja svijet, pa je napravio skladbu "Angels come to comfort you" (koju će nesavjesni obožavatelji Frankovog rada smatrati velikom pjesmom zbog zavodljivih back-vokala). "Your mouth into mine" je fini presjek indie-dance-rocka kome je Frank kumovao nakon raspada Pixies.

Sve su to vrlo lijepe pjesme, drsko i banalno odsvirane i otpjevane na njegov specifičan način kojim još uvijek oduševljava stotine i stotine tisuća ljudi širom svijeta. U jednoj od posljednjih skladbi na albumu "You can't break a heart and have it" zvuči najsvježije poput Sonic Youth sa albuma "Sister" ili "Daydream Nation". Zadnji dio albuma čine kompozicije "She took all the money" koja je tipična Dylanovska akustična plesno-rockerska elegija, dok album završava naslovni blues/country broj "Bluefinger".

Spomenimo da je "She took all for money" u duetu pjevala Violet Clarke, te da su mu na albumu nastupili bubnjar Jason Carter (iz Guards Of Metropolis) i basista Dan Schmid (iz The Visible Man), a album je producirao Mark Lemhouse. Još jedan jako dobar album Black Francisa, nema se što za zamjeriti!

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 27/09/2007