Wolfgang Flür se vrlo brzo nakon prethodnog, odličnog, tek drugog solističkog albuma "Magazine 1" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=31253 (2022) oglasio s ovim trećim, vrlo finim plesnim techno-pop albumom koji može pomiriti neke stare nerazmirice njegovih kolega iz najznačajnije postave Kraftwerk koji već više od 20 godina nisu objavili ama baš ništa. Istina, ljubitelji electro i techno scene niti malo ne šmirglaju ove istinske legende smatrajući ih otrcanim proto-digitalnim, pomalo glumpavim zasićenjem, a da se ne govori o milijunskim masama i hordama razvikanih techno-partyja koji niti pojma nemaju o čuvenim robotima iz Düsseldorfa koji su ustvari izmislili čitav žanr i utjecali na još najmanje dvadesetak, pa i više stilskih electro/ techno relacija. Ovdje na čak 70 minuta autorskog materijala Flür, očito je, ima neke drugačije ideje. Sam je opisao stav bivšeg benda kao 'minimalističku hladnoću bez emocija' koja ustvari nije nimalo bila loša, a budući da je uz Ralfa Huttera i Karla Bartosa još jedini živući, ajde, rečemo originalni član elektrane, te živi u Düsseldorfu, dao si je dovoljno umjetničkog prostora da opiše kurentni duh velebnog grada odakle je sve počelo okupivši impozantnu ergelu glazbenika od primjerice njemačkog techno dueta U96, Borisa Blanka iz Yello, detroitskog techno pionira Juana Atkinsa, nekadašnjeg suradnika Kraftwerk Emila Schulta (radio na dizajnu, omotima, a i napisao neke pjesme, između ostalog liriku megahita "The model"), a ovdje je bome i čuveni Peter Hook (Joy Division, New Order)! Zapravo, ovdje se ogradio od one poznate Kraftwerk konciznosti da svaki ton mora imati svoje točno određeno mjesto, funkciju i zadatak odlepršavši u prijatan pop bez nekih pretjeranih produkcijskih kerefeka, eh, opet bi se pomislilo da nije razmatrao savršenost produkcije. Daleko od toga. Sastavio je prijatnu kolekciju novih autorskih pjesama s fokusom na potrošačko društvo u koje uvodi tema "Posh" upravo s Juan Atkinsom kroz lakovjerni i proziran štos trendova prilikom kupovine da je najbolja roba koja je skupa, a Düsseldorf ima obilje trgovačkih lanaca 'ne može se ignorirati sadržaj izloga' aludirajući na spomenuti "The model" i lutke po izložbenim prostorima davši moralističku notu bešćutnom konzumerizmu s praznim srcem i sebično tupom potrošačkom strategijom.



Druga tema "Planet in fever" s U96 i Emilom Schultom vraća onaj period kada su Kraftwerk imali "Computer World" album 1981., a mogli su ga proširiti i na ovakvu pop fluidnost sa ženskim pratećim vokalom, doduše s pretjeranim vokoder efektima, no, to je bilo takvo vrijeme, pa Bože moj i Laurie Anderson je koristila vokoder, a Cabaret Voltaire su tada svašta eksperimentirali. Tko tada nije slušao "Computer World" zaostao je do dana današnjeg, a kroz čitav ovaj materijal niže se čitavo čudo vrlo sličnih konstelacija. No, "Cinema (feat. Fabrice Lig)" je nešto sasvim drugačije - plesni disco-funk naglašenog 4/4 tempa senzualnih new-wave/ soul manira s ponešto lirike na francuskom jer su Kraftwerk svojevremeno bili najpopularniji bend kod trikolora, osobito u vrijeme singla "Tour de France", 1983., a ovu pjesmu se svakako ne može staviti u tu kategoriju, no zove u kino dvorane koje danas zjape prazne. Kroz pjesme se proteže i dosta (previše) spoken-worda ("Far away") u kojima ona konceptualna Kraftwerk strogost nikada nije nalazila toleranciju 'previše teksta', a to ustvari i čini jednu od vitalnih fascinacija Flürove slobode. Osim toga, ovdje svaka pjesma ima daleko gušću i slojevitiju strukturu, te puno mekši, sintetički pristup synth melodijama i opuštenost svirke, primjerice u "Future (feat. NEWMAN)" kao da je isplivala iz futurističkog italo-disca/ cold-wavea.



Ono što vjerojatno mnoge zanima jest suradnja s Peter Hookom, a on je prisutan na dvije stvari: "Über_all", zajedno s Thomas Vangarde-om (ex-Daft Punk) je posve netipična kolaboracija za koju ama baš nikad ne bi ste rekli da je kombinacija ove tri legende. Stvar je najmoderniji IDM kakvog su i Orbital zaboravili raditi, a uistinu je teško prepoznati što je tko od njih ovdje napravio, a druga je završna "Monday to the moon" u vrlo sličnom izrazu, no nema ničega od očekivanih Hookovih bas gitara, već obilje plesne acid atmosfere prošarne synthovima i vokoderima. Mora biti da su se vraški 'sintetizirali' ili barem utopili u nekom najboljem njemačkom pivu odvalivši 7 minuta šarene dizertacije. Samo šteta, završava u fade-outu, eh, da li s naznakama "Blue Monday" depresije ili čiste zafrkancije, probajte sami zaključiti, ali kako god, jako je zanimljivo.





Ako ovdje postoji boljka na albumu, to su pretjerani vokoder efekti gotovo u svakoj pjesmi koji s vremenom ubijaju čitavu draž, no možda Flür baš upravo i puca na to poput metal vokalista u grčevitom growlu davši snažnu opoziciju koja bi mogla postati trend. Kad se sluša album, pjesma "Property" prva zazvuči kao da je na basu Hook jer odgovara stilu New Order i dance-rock/ cold-wave imageu s The Human League/ A Certain Ratio referencama, no melodije syntha je nemoguće promašiti - upravo su onakve kao na "Trans-Europe Express" (1977), naravno čuvenom albumu Kraftwerk. Jedna od rijetkih bez tih vokodera je lagana, baladična naslovnjača "Times" s podosta insinuacija na Pet Shop Boys u muško-ženskim duetima, a ovdje se čak čuje i gitarski funk chug s finim melodičnim pop štimungom, a to Kraftwerk ili Depeche Mode ama baš nikad ne bi dopustili. Visage, Ultravox, Duran Duran i gomila new-romatics izvođača su baš imali takav nježan, prozračan ambijent.



Pred kraj dolazi "Global youth" s Boris Blankom iz Yello, najduža stvar u dinamički plesnom techno-pop maniru s dozom vijugave trance progresije, a što je Blank ovdje napravio, jako dobro se osjeti zašavši u duboku psihodeliju punu efekata što čini kompletan album uzbuđenjem nakrcanim adrenalinom punim komplesnih prevrata, čak i zbora djece pred sam kraj šetajući kroz chill-out/ dream-pop sfere za opuštanje kakve nisu imali niti nekadašnji electro takmaci Tangerine Dream u najslavnijim danima. Ova pjesma je electro/ techno Pink Floyd i valja se vraćati na nju. Jedna od kraćih "Sexersizer (feat. U96)" očito je napenalena za hit-singl korištenjem nekih poznatih Kraftwerk stilizacija, posebno s albuma "Electric Cafe" (1986), zadnjeg na kome je Flür sudjelovao: kombiniraju se elementi nedovoljno eksponiranih tema "Sex object" i "The Telephone call", te je najbliža starom bendu, a koriste se elementi i poznatog punjenja kompjutera s albuma "Computer World" kada su predvidjeli čitavu budućnost rada i druženja s ljubljenim data betom tražeći randevu istom onoliko koliko danas ljudi vjeruju vlastitom mobitelu.



Još na koncu, dođe techno "Hildebrandlied (feat. U96)" u dinamički minimalističnom Detroit tempu promjenjivih varijacija nadahnuta njemačkom herojskom legendom. Ionako je s krucijalno važnim bendom utjecao na sve navedeno, a na koncu, mada se ovdje u globalu, izuzev hrabrog koncepta albuma s ponekim vrlo drskim i optimističnim stihovima nazire odvažnost starog električara koji, usput nije napisao niti jednu stvar Kraftwerk, ovdje nepogrešivo radi ono što su Kraftwerk morali ponekad napraviti s postavljanjem zvučne pop scenografije u ambijentalnom i atmosferskom aspektu bez obzira koliko su imali neograničene mašte, vibre i prirodnog senzibiliteta za privlačenje pozornosti, gotovo jedinstvene u 70-im i 80-im godinama prošlog stoljeća. Starac, od 78 godina je napravio ovakav album, ej, svaka čast. Probaj to napraviti kad imaš 18 ili barem 22. Nećeš.

Naslovi: 1.Posh (feat. Juan Atkins), 2.Planet in fever (feat. U96 & Emil Schult), 3.Cinema (feat. Fabrice Lig), 4.Far away, 5.Future (feat. NEWMEN), 6.Über_all (feat. Peter Hook & Thomas Vangarde), 7.Magazine (feat. Imppu Rework), 8.Property (feat. Anthony Rother), 9.Times, 10.Global Youth (feat. Boris Blank & Emil Schult), 11.Sexersizer (feat. U96), 12.Hildebrandlied (feat. U96), 13.Monday to the moon (feat. Peter Hook & Thomas Vangarde)

Ocjena (1-10): 8,5

horvi // 10/04/2025