Wolfgang Flür bio je drugi perkusionist Kraftwerka nakon bubnjara Klausa Dingera (napustio postavu 1971.), a prvi možda u svijetu koji je koristio elektronske udaraljke i programirao ritam mašine. U tome je bio ubjedljivi pionir renesanse pop glazbe radeći s njima sve do 1987. kada se praktički završio onaj glavni opus robota iz Düsseldorfa o kojima nije potrebno previše govoriti jer je njihov učinak i utjecaj na kompletnu elektronsku i techno scenu roditeljski, odnosno nezaobilazan. Nakon odlaska iz Kraftwerka dugo vremena je bio van dometa tek ponešto radeći s Mouse On Mars, Pizziciato Five i Der Plan, a autorski se prvi puta oglasio 1996. kroz kratkotrajni projekt Yamo s kojim je realizirao jedan album i jedan EP. O odlasku iz Kraftwerka je progovorio u autobiografskoj knjizi "Ich war ein Roboter" izdanoj 2000. da je bio zbog privlačnosti i šarmantnosti česta meta ženskih požuda s brojnim seksualnim aferama, jedno vrijeme je radio kao DJ po njemačkim klubovima puštajući tech house i electro, a znao je nastupati i kao elektronski udaraljkaš u njemačkom synth-pop bendu Dyko. Prvi solistički album "Eloquence: Complete Works" pod punim imenom i prezimenom realizirao je 2015. za Cherry Red Records, no prošao je potpuno neprimijećeno. Ovo mu je tek drugi album i evidentno jest da se ogromna ostavština, isklesani zanat, znanje i vještina futurista iz 70-ih godina prošlog stoljeća ne može sakriti. Odnosno, ovih nepunih 50-tak minuta funkcionira kraftwerkovski, ali s one rijetke im pop strane kao što su primjerice bile pjesme "The model", "Computer world", "Computer love" ili "Telephone call", mada se kroz nisku ovih novih kompozicija osjeti gotovo sve ono što je s bendom prolazio još od albuma "Autobahn" (1974.) sve do završnog "Electric Cafe" (1986). Kako nikad nije bio vokalist, ovdje je doveo čitavu seriju poznatih gostiju producirajući njihove vokale poznatim vokoderom i elektronskim sekvencerom, inovacijama koje su sami izrađivali, tako da je u principu težište zvuka i stila fokusirano u vrlo pristupačne pop pjesme kakve nekoć Ralfu Hutteru, a osobito pokojnom Florian Schneideru nisu bile pretjerano po volji.



Također, zna se jako dobro da su Kraftwerk od A do Ž bili konceptualan bend strogo orijentiran u tehnologiju i znanost (u jednom intervjuu je Hutter izjavio 'only science and noise'), no Wolfgang kao vedrija strana tog kvarteta ovdje okreće koncept u popularnu, šaroliku mainstream kulturu vičnu zabavi i neopterećenim društvenim tegobama, tamo na vrlo sličnoj razini kratkotrajnog projekta Electric Music kojeg je sredinom 90-ih vodio njegov kolega Karl Bartos. U tom aspektu se ne trebaju očekivati nekakvi dubinski uroni u sofisticirane futurističke dijapazone jer sam naslov "Magazine" već u tom startu ima neprijepornu stranu razbibrige. Upravo s tom pjesmom i otpočinje album s vokalima Ramóna Amezcue na njemačkom jeziku koji je manje-više domicilan tijekom svih kompozicija. Jasno, naglasci su na Flürovim poznatim plesnim ritmovima uz nijansiranje synthova, nekolicini sampliranih ženskih spoken-word dionica i igrarijama koje su Kraftwerk prvi puta uporabili na tom završnom "Electric Cafe" albumu (sjetite se teme "Boing boom tschak"). S nekoć velebno poznatim eurodance/ techno zvijezdama U96 iz Hamburga, valjda svi pamte onaj hit "Das bot" (1991), napravio je tri različite pjesme koje variraju po kakvoći: "Zukunftsmusik" je linearno prelamanje nalik "Trans-Europe express" u kome se točno može osjetiti što su Depeche Mode drsko prisvojili za svoju fejkersku dark stranu, "Best buy" ima lepršavu konzumerističku zabavu hip-hopa u tech house maniru s pomalo podrugljivim akcentom (odrepano na engleskom s kraćim radio-drama humoreskama), a "Electric sheep" s kolaboracijom čuvenog Carl Coxa upada u letargičnije levitirajući erotikon prožet GPS-om u potrazi za virtualnim o(t)puštanjem robotiziranog seks objekta. Ne zaboravite, "Sex object" je bila pjesma na b-strani albuma "Electric Cafe".





Jedno od najneobičnijih gostovanja je čuveni Mr.X Ultravox Midge Ure u laganoj "Das beat" upravo asocirajući na romantična vremena kada su rockeri i nekadašnji punkeri tražili nove izraze kroz elektroniku, a Midgeov vokal je jako dobro prepoznati unatoč vokoderu. Također od iznenađenja su učešća Claudije Brücken iz nekoć jako popularne Propagande u duetu sa, malo je teže za povjerovati, Peter Hookom iz Joy Division; pjesma "Birmingham" donosi nježan, ali i mračan dekor refleksije post-new romanticsa u 21. stoljeću kroz zaboravljenu sentimentalnost dočaravajući da u današnje vrijeme ljubav i emocije nemaju nikakvu osobitu vrijednost. Ujedno je ovo jedina pjesma gdje vodeći vokal nije provučen kroz vokoder i auto-tune efekte centrirajući Claudijin senzibilan glas kroz kristalno nježne dionice. Možda je pjesma bezecirana za potencijalan hit, ali, to je teško za očekivati s obzirom da se malo tko sjeti ovog ledeno-poetičnog ženskog pandama David Sylvianu i Bryan Ferryju. Jedina nepoznanica je Anushka (nemojte je brkati s Anoushkom Shankar) za koju do sada barem ja nisam čuo, no radi se o relativno mlađoj pjevačici iz Brightona pred kojom je karijera. Ima izrazito baršunast Bjorkovski vokal, a dramatična pjesma "Night drive" može djelomice podsjetiti na onaj stari The Horrorist hit "One night in New York City" Oliver Cheslera iz 2001., ako ga se još itko sjeća jer njegovog hardcore techno gabbera, EBM-a, industriala i electropunka nema već poprilično dugo. Zbilja, što je s njim, a imao je no.1 hit u Njemačkoj? Tu je još i Juan Atkins, originalni crni pionir Detroit techna u zaraznoj kataklizmi "Billionaire (Symphony of might)" popraćenoj ženskim vokalima i vodećim spoken-word naracijama o novcu proširivši onaj segment Kraftwerka "Computer world" 'Interpol and Deutschland Bank, FBI and Scottland Yard/ …time, money, communication' na grabež u želji za materijalnim i financijskim prestižima današnjeg svijeta. Najdulja i zadnja je "Say No!" s MAPS, mnogima manje znanog engleskog autora i producenta pravim imenom James Kenneth Chapman (postao šire poznat nakon turneje s M83 2016., ima 4 odlična albuma) razvučena je na čak 8 minuta govornog epiloga uz drajverski odjek, ha, čega drugog, nego spomenutog "Trance-Europe express" u finom i ležernom maniru.



Kad ovakva legenda od majstora Flüra koji 2022. ima 74 godine (rođen 17.07.1947. u Frankfurtu) napravi istinski moderan elektronski pop album, zabavan i sadržajan s bogatim koloritom kojeg možemo zvati i post-techno, indietronica, kako god, ujedno svima može biti i otac i djed, a još se uvijek kreativno jako dobro drži, možda vozi i bicikl kao što su svaki dan Kraftwerk prije probe odvaljali 60-70 km oko Düsseldorfa da bi imali čiste misli i punu kondiciju, daleko prije svih zdravih i osviještenih pop-rock zvijezda razvaljenih po teretanama izbjegavajući poroke, ovo je veliki rad najiskusnijeg, ajde, jednog od najiskusnijih inovatora pop glazbe bez kojeg elektronska i mnoga sukladna plesna scena ne bi izgledala ovako kako izgleda. On je jedan od stvoritelja upravo takve glazbe 21. stoljeća, a u svojim penzionerskim godinama nevjerojatno mladoliko funkcionira kao da ima tek nekih 20-30. Majstore, svaka čast!

Naslovi: 1.Magazine (feat. Ramón Amezcua), 2.Zukunftsmusik (feat. U96), 3.Best buy (feat. U96), 4.Das beat (feat. Midge Ure), 5.Birmingham (feat. Claudia Brücken & Peter Hook), 6.Night drive (feat. Anushka), 7.Electric sheep (feat. U96 & Carl Cox), 8.Billionaire (Symphony of might) (feat. Juan Atkins), 9.Say No! (feat. MAPS)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 11/03/2022