Zabočki .upset nisu najstariji hrvatski hardcore bend, ali su jedni od rijetkih dan danas aktivnih koji slijede tendencije klasične njujorške škole iz 90-ih. Iz te generacije domaćih bendova Pure Steams Pack se tek povremeno pojave na nekom koncertu, King Ubu nakon xy godina pripremaju povratnički rad, a jedini koji uz .upset koliko-toliko održavaju djelovanje, doduše s ponekad prevelikim vremenskim hiatusima su Motus i Deafness By Noise koji opet imaju svoju sasvim drugačiju priču. S povremenim bljeskovima i kratkotrajnim fitiljom bilo je tokom prošle dekade još sijaset sličnih bendova s kojima su ovi Zabočani dijelili iste demo pozicije, no koliko mi je poznato manje-više su svi oni što mi padaju na pamet isčezli ili se poput svojevremeno obećavajućih Mental Harakiri transformirali u nekim sasvim drugačijim relacijama (Biciklić, Kevlar Bikini). .upsetu prije svega kapa dolje na ustrajnosti. 13-14 godina održavati bend iziskuje mnogo toga u mozaiku egzistencijalne biografije, a tokom karijere su uspjeli izrasti u ubjedljiv kolektiv koji zna pretvoriti sve one početne ideje inficirane Sick Of It All, Biohazard, Hatebreed, Madball, Terror i inih im uzora u snažnu reminiscenciju s lokalno-patriotskim karakterom i nezaobilaznim angažiranim stavom. Nakon dva vrlo dobra albuma "Opiate For The Masses (2010) i "Slaves Of The New Eorld" (2014) na kojima su dosegli kulminaciju energije uspjevši je prenesti s pozornice u studio, fokusirali su se na aktualne teme jezgrovito obuhvativši osim lokalnih i one opće, svjetske boli ne prolongirajući bahatu prgavost, banalnost i vulgarizaciju leksika. Tako se s novih 7 pjesama kreću po sveopćoj kronici nezadovoljstava uzrokovanih lošom društvenom, socijalnom i političkom klimom; uvodna "Stand up" poput budnice šamara pojedinca da je vrijeme individualnog otriježnjenja, "Backdown" pruža dodatnu injekciju koja često uzmanjka u naumu da nikad ne treba odustati od vlastite borbe za pozitivniju i svijetliju budućnost, a završna "Call for justice" kratkim pljuskama argumentira lihvarski kapitalistički neoliberalizam koji upravo pojednicu ne dozvoljava neku optimalno normalnu životnu funkcionalnost. Ima tu još sitnih tekstualnih uboda, a svi su oni mahom navijači ponižene i obespravljene jedinke ("Live your life") ili se kao u primjeru jedine 'emotivne' pjesme "Forgive me" posvećuju individualnoj melodramatici oko prekida jedne veze u kojoj uvijek jedna strana izražava kajanje priznajući vlastite greške.



Lokalnih tema se dodiruju u "Zabok hardcore" i "Dark times" zaokružujući ovaj vrlo kratki uradak od svega 18 minuta što proleti takoreći u petoj brzini kao da startaju barem u trećoj, a rikverc nemaju upečatljivo i himnično izvikujući gorde parole frenetičnog frontmena Petra Štokana koje bi, da je onoga što našoj hc sceni manjka, više naklonosti auditorija, čist komotno mogle iznjedriti poučne slogane upravo poput velikana iz NY. Produkcijski, tehnički i tonski posao je sasvim korektan, no ima jedna boljka benda koja se već dulje vrijeme provlači kroz njihov kompozitorski rad - glazbena nekompaktnost i linearnost koja možda fanovima i nije toliko bitna. Naime, sav ovaj materijal djeluje kao da su u funkciji samo dva instrumenta - gitara Dražena Završkija i bubanj Marka Tršinskog. Zasnovani na riffovima i tempovima, druga gitara (Ivan Ćefko) i bas linije (Marko Plečko) ne pokazuju ama baš nikakav odmak od tih riffičnih gabarita, svi su utopljeni u tu jednu pravocrtnu liniju ne dajući nimalo prostora nekoj solaži ili nekim efektnijim egzibicijama stvarajući monolitnu kompresiju, međutim dovitljivo korištenje vokalnih arija i pratećih zborsko-grlenih intonacija (koji puta i u vrsno kanaliziranim produkcijskim potezima) uspjeva obogatiti vrlo jednostavno iskrojenu infrastrukturu u kojoj bi se još štošta toga moglo nadograditi dosjetljivijim sviračkim kreacijama.

Naslovi: 1.Stand up, 2.Zabok hardcore, 3.Dark times, 4.Backdown, 5.Live your life, 6.Forgive me, 7.Call for justice

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 07/08/2016