Mnogo puta mi je došlo nakon prva tri, osrednja od deset loših albuma ovih najkomercijalnijih kalifornijskih punkera da išamaram Bryan 'Dexter' Hollanda jer se drsko i bezobrazno poput mnogih hrvatskih, ex-Yu, a i mnogih razvikanih svjetskih zvjezda upleo u krađe i prerade najljigavijih rock hitova stvorivši groteskni punkerski brend koji uz to, s onim iskonskim punkom nema niti 3 čiste. To je biznis koji se lijepo pokazuje - s takvim šablonom su utezgarili 34 milijunčića prodanih albuma i fučkaš punk poetiku koja se tek tu i tamo nazire kroz ispeglani image, striktno ciljani prstohvat zajebancije, ponešto blijede muzičice u kojoj je silovana agresija prikazana kroz brojne mainstream štoseve pop-punka i one stare, jako dobre izjave Vlatka Stefanovskog iz 80-ih 'mogu si misliti kako će rock bendovi izgledati kojima su uzor Plavi Orkestar'. Danas imamo brojne bendove kojima su The Offspring uzor, a to nije daleko od Plavog Orkestra. Jako dugo bez albuma (čak punih 9 godina), poželio sam se pozabaviti ovim povratkom komercijalnih velikana jer su jedni od prvih iz elitne branže koji su se u nepovoljno vrijeme kada nema koncerta odlučili za objavljivanje albuma. Inače, da je mirnodobsko stanje, vjerojatno ga ne bih uzeo na tapetu i tu se odmah dešavaju bedastoće: materijal su radili jako dugo, skoro 8 godina, baktali se s producentom Bob Rockom (najznačajniji po radu s Metallicom na megamilijunskom "Black" albumu i uspjesima Bon Jovija) i na kraju napravili smandrljotak kakav je i, manje-više očekivan. Stavimo li na stranu da je prvi, užasno loš najavni glam-rock/ huma-cumpa singl "Coming for you" objavljen još 2015., te što se bend namjeravao razići s obzirom na nesigurnost rada u odnosu na etikete i bio osuđen na propast, ali dakako vrlo ugodnu, ovaj 'povratnički' album kanalizira sav onaj poznati deponij parasiranja povezan s humorom i degutantnom američkom lirikom znanom iz mnogobrojnih hollywoodskih filmova puštajući bezazlene poruke.

Tears for fears "Mad world":



Istina, uvodna "This is not utopia" je moćan komad poput klasičnih Bad Religion, a naslovna "Let the bad times roll" razdragano vraća u bolje dane benda s humorom o vješalima, no nadalje se ne dešava ništa osobito izuzev ponekog a'la Dead Kennedys uboda "Army of one" i "Breaking these bones", te trećeg singla "We never have sex anymore" koji žive veze s punkom nema uvijen u duhačku sekciju s pratnjom zabavnjačkog rock benda nalik na nekadašnje 7 mladih i Nove Fosile. Pitanje je što im znači kratki jednominutni instrumental "In the hall of the mountain king" koji se s naših balkanskih i srednjeeuropskih folk temelja može tumačiti kao čardaš-polka-drmeš-kazačok... Tek još jedan koliko-toliko simpatičan brzi komad "Hassan chop" (ajde, može se reći donekle i hardcore) apsolutno nije dovoljan za prolaznu ocjenu ovog očekivano plitkog, ali daleko boljeg albuma od svih Green Day. I da se ne zaboravi, tu je stara pjesma "Gone away" iz 1997. izvedena na klaviru, ma s Tears For Fears insinuacijama na melodiju hita "Mad World". Jel' to punk? Pokojni Joe Strummer se okreće u grobu kako se na račun punka može okretati lova...

Gone away 1997:



Jebeš ovakav punk s kopijama poznatih stvari. To može raditi i Tonči Huljić, kad bi htio navući prozirni punkerski image i interpretirati malo The Clash, malo The Beatles i pevaljku koja bi vrištala poput Johnny Rottena na balkanski način 'ja nisam kraljica i svetica, možete me jebati samo preko mojih suita, u njima će te vidjeti snagu druga Tita'. Živa fantazija. Nove generacije trebaju baš to tražeći pravi komercijalni odgovor na bogatu pošlost punka o kojoj ništa ili malo toga znaju. A stari mulac Holland i dalje glumata degutantog pametnjakovića u okršaju s novim milijunskim tiražom, ajoj, starac, pa gdje ti je mladost... Kak je Dudek iskreno rekao 'želim svima puno sreće i zdravlja, a za pamet je već kesno'.

Naslovi: 1.This is not utopia, 2.Let the bad times roll, 3.Behind your walls, 4.Army of one, 5.Breaking these bones, 6.Coming for you, 7.We never have sex anymore, 8.In the hall of the mountain king (instrumental), 9.The opioid diaries, 10.Hassan chop, 11.Gone away requiem (piano version of original 1997 single), 12.Lullaby

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 17/04/2021