Mogao bi ponosno reći 'znao sam' da će kad-tad Poppy dobiti potvrdu i od tvrdokornije glazbene kritike koja je po gotovo svim relevantnim magazinima za ovaj album dobila visoke ocjene, a po nekim se našla i na top-10 najboljih albuma 2024. Mali je 'zez' što je album objavljen koncem godine, ja sam ga tek jednom poslušao baš kad je izašao, a nakon duljeg vremena sjedoh da napišem ovu recenziju. Oni koji ju prate, stubokom su pretpostavljali da će nakon hvaljenog prethodnika "Zig" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=32703 (2023) uslijediti 'Zag', ali ne. Dovitljiva je, spretna, inteligentna, pronicljiva i kreativna da lukavo izbjegava zamke klišeja, a ovaj puta je prateći bend stavila u koštac produkcije Jordana Fisha, glavnog meštra velecjenjenih Bring Me The Horizon, a onda je valjda svim nevjernim Tomama jasno o čemu se radi. Čak 15 pjesama doima se previše s obzirom na prethodnih 5 albuma (najdulji je bio drugi "Am I a Girl?", 2018. sa 14 pjesama u trajanju od 40 minuta), a ovdje su pjesme dobile na račun Fisha i dodatne 'extended overtime' produžetke od skoro 45 minuta. Izbor Jordana Fisha za producenta je ogroman zalogaj: u zvuk je donio mnoštvo začkoljica s kojima ionako njen bend vješto barata što dokazuje na nastupima uživo gdje su kompletan metalcore performans koji se jako dobro vidi u prvom singlu "New way out" (zanimljivo, nalazi se na kraju albuma), a nikako ne treba smetnuti s uma da Poppy neprestano mijenja image: ovaj puta ima crnu dugu kosu i sve bolje se snalazi u zgusnutim kombinacijama slatkastih i grčevitih growl vokala za koje su mnogi svašta trabunjali, ne zaboravimo da se prvo smatralo kako je ona samo virtualni hologram igrom prilika stavljen u teritorij digitalnog pop-metala.

New way out, live:



Ona je svjesna tereta nadolazeće slave koja je još nije pomazila poput recimo Lady Ga Ge s kojom je često uspoređivana, ili, daleko relevantnijim David Bowiem jer nije dostatno prihvaćena kao zločesta i opaka kučka u preopterećenom digitalnom pop kaosu. Baš sam neki dan o njoj pričao s mojom novom, dobrom susjedom Kikom koja ne zna za nju, ali je odma' od prve kliknula na nju kada je čula nekoliko ovih pjesama. Jer, ovdje je dinamika i stilizacija međusobno isprepletena tijekom čitavog albuma u različite sukuse koji daju prednost oštrini hiperpopa oblikujući zvučne i poetske pejzaže s usmjerenim karakteristikama i kadencama drskosti, uobrazilje, protesta, te onog obaveznog 'srednjeg prsta' i zakucavanja glavom o pod bez ikakvih trikova.



Ostavimo to što su joj spočitavali da je neusredotočena i nasumično kaotična, ovdje su prve tri uvodne pjesme nemilosrdne bujice dance-metal industriala ("Have you had enough?"), gothic metalcorea (treći singl "The cost of giving up") i brutalnosti drugog singla "They're all around us" kojeg komotno može potpisati i Otep Shamaya urlikajućim sekvencama, ali Poppy je uzdrmava tim nježnim, visokim sopranom kojeg neprestano kombinira. Ak' netko kaže da ovo nije umjetnost, poserem mu se u usta: probaj ovako pjevati u nekoliko oktava, za 5 minuta ćeš izgubiti glas. Jedno od iznenađenja je "Crystallized", iznimno plesan i energičan EBM/ synth-pop, čak i dark-techno komad koji je opravdano izabran za singl, te sam siguran da ima potrošnju za plesne podije na neograničeno vrijeme, možda i u radio eteru, ali to je uvijek jako teško procijeniti.







Ne, to nije sve. Album fino klizi kroz plesni alternativni rock "Vital", psihodelični pop-metalcore/techno "Push go" upravo u onome energičnom i sadržajnom obliku koji odavno manjka The Prodigy, Mobyju, a i The Chemical Brothers. Ima snagu Primal Scream s "Exterminator" albuma (2000), a iskreno govoreći, nisam uopće očekivao da će itko u 3 minute i 33 sekunde bar na kratko povući paralele s tim fantastičnim albumom koji mi stoji kao jedan među najboljima u 21. stoljeću, odnosno, bio je najbolji psihodelično razbijen i plesan uvod u ovo prokleto stoljeće ispunjeno lažima uronivši u najdrskiji Otep hc "The center's falling out" pun kontraverzi, a i nježnih zajebancija (skit "Hey there") preko naslovne post-grunge rokačine "Negative spaces" (Pixes + Nirvana) i još nekoliko odličnih stvari, a završna "Halo" u tipičnoj indie-rock baladi otvara, kao Bowie onu metaforu 'drugog, manje poznatog svijeta'. Poppy možda po mnogim kriterijima subjektivnog promatrača nije niti najljepša, a niti najbolja alternativna rockerica i metalka, ali otpočetka ima vraški šarmantan i primamljiv stav kameleonke sklone eksperimentima i stalnim promjenama. Ovakva vizura zvuka i stila joj fantastično dobro stoji, a 'negativan prostor' o kome zbori je ustvari privlačan dekor psihičkog odrastanja u nemilosrdnom svijetu što ima sve manje i manje osjećaja empatije. Pa, premda je široki auditorij još uvijek nije prepoznao i prihvatio, jedino je samo pitanje vremena kada će se to dogoditi.

Naslovi. 1.Have you had enough?, 2.The cost of giving up, 3.They're all around us, 4.Yesterday, 5.Crystallized, 6.Vital, 7.Push go, 8.Nothing, 9.The center's falling out, 10.Hey there, 11.Negative spaces, 12.Surviving on defiance, 13.New way out, 14.Tomorrow, 15.Halo

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 03/02/2025