Poppy još nije pala s Marsa na Zemlju kao Bowie prije pola stoljeća, no funkcionira na ovome petom studijskom albumu vrlo slično Ziggyju Stardustu. Mijenja image kako joj se prohtije, čas je plavuša, a čas crno farbane kose. Na omotu je plavojka s mačem u sadističkom performansu pucajući na igru šovinističkim seksizmom što upućuje na adekvatan sadržaj ponovno iznenađujućeg, u ovome slučaju ženskog alfa - kameleona. Hard rock, punk i metal ovaj puta je zamijenjen elektronskim pasažom iranskog producenta, multiinstrumentalista i DJ-a Ali Payamija s boravištem u Švedskoj. Usput, lik je između ostalog zaslužan za sve one silne hitove Taylor Swift, Katy Perry, The Weeknd, Demi Lovato, Kidz Bop, a bome, uposlio ga je i sam Ryan Adams na albumu "1989" (2016., USA no.7, UK no. 19). Druga, takoreći stalna suradnica je kanadska Simon Wilcox koja također ima brdo učešća svojim što vokalnim, a što lirskim doprinosom kod primjerice Demi Lovato, Serene Ryder, Enrique Iglesiasa, Carly Rae Jepsen, Scott Helmana, Rita Ore, Blink-182, Britney Spears, Sleeping With Sirens, Petule Clark (da, još uvijek je živa!), ti majke, surađivala je i s Paris Hilton na pjesmi "Paris for president" 2008., ma da ne povjeruješ. Praktički samo s ova dva vitalna suradnika, Poppy je napravila novi atak na mainstream mediokritete koji joj stalno spočitavaju šarže benavosti, ali, ne da se ona. Metalci i punkeri su joj prigovarali zbog cyber-pop furki, electro/ techno kompanija da nije dorasla žanru, ah što će tek sad konvencionalni malograđani utopljeni u electro-trap rogoboriti, tja, koliko me zanima taj feedback istovremeno mi se i fučka za njega jer unaprijed znam kako će ponovno biti degradirana, a nema dugo, ne zaboravimo, prethodna dva albuma "I Disagree" (2020) i "Flux" (2021) dospjela su među najprodavanije u Britaniji, ovaj prospomenuti je bio no. 1.



Glazba ovdje ima i daškove industrial/ dark-wave-a, napravila je čak 40 novih pjesama od kojih je za ovu priliku izabrala samo 11. Mnogi će reći da je ovo elektronski bućkuriš stilova skoro bez gitare u limenoj produkciji uključujući distancirano programirane bubnjeve i sintetičke klavijature koje drže podalje sve ono što smo do sada znali i imali prilike čuti u njenom čudnovatom svijetu razjebanih emocija. Druga stvar su grube priče o nemilosrdnom show-bizu koji se doima kao čisto pozerstvo, primjerice 'život je reklama za smrt/ bijes je nešto na čemu radim manifestaciju' (prvi pumpajući bas polu-techno/ trance singl "Church outfit" od nepune 2 minute) ili 'biti ću šofer vlastitog života, ali ne možeš me stjerati s ceste' (gothic-pop "Flicker" s violončelom). Treća stvar jest da je lirika puna pobune i žive opozicije kojoj samo malo fali da ne dođu do eksplicitno političkih konotacija, evo "What it becomes", također s violončelom u chamber-pop r'n'b mraku je ljuti poljubac mrskom neprijatelju s podsmjehom vitlajući nožem po zraku, nije zajebancija.



Osim discom nadahnutog trećeg singla "Motorbike" o hippy djevojci iz welškog Cardiffa 1968. u razigranom maniru housea 21. stoljeća, ovdje je staložena kolekcija paranoičnih pjesama poput drugog singla "Knockoff" aludirajući na "Psycho killer" Talking Heads iz faze "Stop Making Sense", zatim četvrti singl "Hard" s prstohvatom bijesnog industrial-punka ili zaprepašćuje poetike inače vrlo ljupke akustične pjesme "Linger" s tekstom 'u tvojim bjeloočnicama vidim svoj sljedeći život/ reci mi po čemu ćeš me pamtiti'. Inače, sve pjesme su vrlo kratke i jezgrovite s mnogo aranžmanskih prevrata, nemaju specifičnu logiku pop-formata, a opet, jako dobro meditiraju nepredvidljivošću katarze u kojoj odstupa pošemereni dubstep "1s + 0s" binarnim Kraftwerk metaforama računalnog monitora kao da je ispao s nekog Skrillex remiksa uključujući i nenadmašan ritam pjesme "Sons and facination" kad je bubnjeve lupao veličanstveni Brian McGee potencirajući psihodeličan gitarski krešendo i pomalo neshvatljivi naslovnik "Zig" uvodeći u nabrušeni dance-rock/ industrial a'la novosadski dreDDup samo s blentavom šegačinom 'kad smo ti i ja cik-cak', uh valjda aludira na seks i nerazumijevanje, ovo mora biti neka njena intmna fora i štos. Možda, nisam siguran, ali djeluje jako simpatično i privlačno, pogotovo zbog 'zig-zag' što asocira na Ziggyja. I hokejaše Medveščak.



Pa premda nije ostvarila krucijalno značajan pomak spram nekoliko prethodnih izdanja, Poppy je i dalje čudnovata čigra reminiscencije Bowiea, onog kome su rock-blues/ progressive kritičari tokom 70-ih degradirali berlinsku trilogiju jer je nisu razumijeli koliko je bila moderna i avangardna, tako istom mjerom ovaj album bez obzira na nerazumjevanje današnje kritike koja od Poppy očekuje dašak intenzivnog electro-pop metala, interesantno, oboje su bili u sličnim godinama (28-30) i preokrenuli su anomalije u žanrovima. Poppy to radi na autentičan i lirski senzibilan način s puno instiktivnih senzualnosti praktički do bubble-gum pop raspoloženja zvučnom slatkošću mračne estetike hiperpopa zadihanim punkerskim bijesom jukstapozicije kakvu primjerice Bowiev "Lodger" nije imao, dobro su primjetili neki kritičari da bi taj treći element bio puno bolji da je Bowie bio iskreniji davši slobodan teren novopridošlim new-wave 'romantičarima' Japan, a pogotovo drugom albumu Simple Minds "Reel to Reel (Cacophony)" s kojeg je pjesma, ako niste znali, "Changeling" proglašena jednom od najznačajnijih u opusu benda i cjelokupnog new-wavea.



Ovo nikako nije njen 'pad' zbog razblaženije dark-wave/ electro-pop fuzije. I dalje ima stav i gard čvrstog, nepokolebljivog autora šamarajući metaforama generacije današnjih mladih, zrelih žena prerastavši tjeskobu i bijes kanalizirajući ih u refleksiju pravog praska lukavo složene pop-punk estetike s punoćom osvježavajuće mračnog seksipila. Da je ružna poput Paty Smith, svi bi je prihvatili kao novu generacijsku punk-rock ikonu. Lijepoj ženi ne možeš vjerovati, kažu seljačine i odoše u šumu brati vrganje ispijajući mošt rezač s 'brzim slučajem rijetkih koraka' prije Martinja. Aklimatično, ovo je duboki album koji nadilazi sfere današnje pop-glazbe. A i još jedna stvar: kad bi naši turbo-folk/ trap izvođači radili ovakvu glazbu s ovakvim tekstovima i ovakvim vokalnim stilom, možda bih se zakvačio puno bolje nego na novi, bezidejni album Pipsa.

Naslovi: 1.Church outfit, 2.Knockoff, 2.Hard, 4.What it becomes, 5.Flicker, 6. 1s + 0s, 7.Zig, 8.Linger, 9.The attic, 10.Motorbike, 11.Prove it

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 27/10/2023