Polako stiže sve hladnije vrijeme pa je ekipa iz Attacka prošle subote odlučila ponuditi jedan vrući i ljuti sataraš svima onima koji vole omastiti brk žestokim tonovima. Kako i priliči ovom specijalitetu, korišteni su sastojci s kontitnentalnih prostora: iz Zagreba, Šida, Novog Sada i Praga, svaki s vlastitim doprinosom i ulogom u mješavini, za koju ću odmah reći da se pokazala kao pun pogodak. I to ne samo zato jer sam proždrljivac i jer je ovaj gig upao usred mjeseca u kojem se sad već gotovo na dnevnoj bazi događaju zanimljive stvari po gradu, pa je krv uzavrela, nego i stoga što su nastupajući bendovi pokazali zbog čega ljudi vole tu neku tampon-zonu između punka i metala.

Odmah pri dolasku na odredište mogli su se čuti milozvučno zagušljivo lupanje za koje sam prvo mislio da ima veze s koncertom, neka čudna tonska uz otvorena vrata što li već, ali s vremenom sam shvatio da se vjerojatno u Grey Roomu održavao neki dubstep party čiji su basevi doslovce tresli svaki mogući zid u Medici što je mojim ušima, još mamurnima od prošle noći, imalo isti efekt kao da mi netko pokušava napraviti lobotomiju kroz ušne kanale. Ovo najbolje pokazuje u kakvim vremenima živimo, kad jedva čekaš da uđeš na hc punk/thrash/brutal death metal/grind koncert kako bi se sklonio od buke. Kako kaže drevna kineska kletva, "dao bog da živio u zanimljivim vremenima". Slučaj prvi, Accident. Ovo mi je tek drugi put da sam ih uspio uhvatiti uživo, a već nažalost, po svemu sudeći, prekidaju svoje postojanje. Razlog tome su određena neslaganja oko line-upa benda, ali svaki od članova sviraju u drugim bendovima tako da je pitanje vremena kad će se pojaviti neki novi bend koji će zauzeti njihovu poziciju. Pola Peronoisepora, četvrtina Spokoi i četvrtina No More Idols (bar ovom prilikom), Accident bi se mogli opisati kao čistokrvni predstavnik UK82 škole, što će reći red brzine, red singalonga, red poga, red muško-ženskih vokala koji se simetrično smjenjuju. Moram ispuniti pljuvačku kvotu, pa ću reći da ti momci i djevojka ne znaju svirati, prljavi su, smrde i nemaju manire. Bilo bi im bolje da idu na koncerte poput Pianos Become The Teeth i tamo vide kaj je to pravi punk. Da ne budem optužen za subjektivnost i neprofesionalnost, moram sad reći i koju pozitivnu. Dakle, prilično je jasno zašto je omanja ali lojalna grupica nešto mlađih posjetitelja na njima radila jaku šutku, pritom izvikujući lirikse iz sveg glasa. Accident sviraju jezgroviti punk oglodan do kosti, sa sirovom strukturom i jednostavnim ali adrenalinsko-pumpajućim aranžmanima, onakav punk kakav se sve manje i manje svira, bar u smislu novih i lokalnih bendova. Nedavno im je izdan LP "Punk Rock Shock", s kojeg su većina stvari i bile na set-listi: Brza Smrt, Kill Your Boss, Victim, Insane System, ali našlo se je tu i onih koje još nisu, a možda ni neće biti, snimljene. Jedna od takvih je bila neka stvar kojoj ne znam naslov, ali počinje s upadljivim ska ritmom nalik na Restartse. Moj osobni favorit je Moj Zatvor, jer ima jebački rif na gitari i više promjena tempa. Nakon pogaste pjesme Accident uslijedila je stanka s vic bonusom, pa Demant te na kraju poziv na pogo za kraj kojim se ekip dostojno oprostila od benda. Slučaj drugi: Kalo. Mom nekom osobnom afinitetu najbliži bend, makar sam ih prvi put čuo tek par dana prije samog koncerta. Pred njihov nastup dogodilo se nešto što je ionako apokaliptičnu atmosferu te noći dodatno pojačalo. Na nebu se, naime, pojaviše nekakvi svijetleći objekti koju su se polako uzdizali. Kao vječnom pesimistu, naravno da mi je prva asocijacija bila: eto stižu ruske (ili čije god) rakete, svršeno je! Makar nije prvi put da vidim taj fenomen, mislim da je riječ o lampionima s čisto estetskom funkcijom. Ali vratimo se samom koncertu. Kalo dolaze iz Novog Sada i sviraju hardcore punk stare škole, čitaj Negative Approach s primjesama skandinavskog i ex-Yu sirovog punka iz osamdesetih. U stvari, osmadesete se izgleda polako vraćaju u svakom smislu, pogotovo hladnoratovskom, pa tako vedri i radosni naslovi pjesama poput Neizvesnost, Širina Smrti, Svaki Dan Je Tamnica i Uvek Će Biti Najgore ne zvuče uopće pretjerano. Sad, imao sam dosta velika očekivanja od njih, ali moram reći da je sam nastup bio mrvicu razočaravajuć. Bilo da je riječ o pretjeranoj konzumaciji čegagod ili neusviranosti, u nekoliko se navrata nije znalo ko pije a ko plaća, pa su neke stvari trebali svirati ispočetka. Na Bombi je i sam pjevač priznao da ne zna dio teksta, a dobar dio pjesama započinjao je dogovorima oko toga tko treba što svirati. Nastup je ličio na pijanu probu. Ipak, u onim segmentima gdje su se pogodili, a to su stvari koje ne traju više od minute, bilo je kratko ali slatko. Tim je veća šteta što sav set nije odsviran tako. Moram napomenuti i da je pjevač, očigledno sabijen, nedostatak sposobonsti da se kreće i skače nadomještao facijalnom gimnastikom, koju ću ovom prilikom nazvati grimastika, izvodeći sulude grimase držeći jednu ruku u džepu. Sve to nije spriječilo ekipu da se dobro zabavlja i radi šutku. Najveća je bila za vrijeme posljednje stvari, Mentalna Pustinja, inače obrade benda Necrophilia, kada se masovno otimalo za mikrofon i bacalu sa stejdža. Slučaj treći: Atomski Rat. Maloprije spomenuta hladnoratovska tematika prožima se i kroz ovaj bend, što je jasno iz njihovog imena. Kod njih je efekt bio sasvim suprotan nego kod Kala, što će reći: ono što sam čuo na bandcampu me se nije sad neznam kako dojmilo, pošto nisam baš preveliki ljubitelju noisea a i produkcija je dosta loša, ali uživo je bila sasvim druga priča. Opet se pokazalo da je najbolje imati mala očekivanja, jer se onda možeš samo ugodno iznenaditi. Atomski je Rat, ukratko rečeno, uništio Attack. Sve je započelo kako i priliči, prodornim krikom praćenim totalnom bukom kako i piše na banneru iza benda. Šiđani (se tak kaže?) su pogodili točno onaj sweet spot između hardcore punka, thrasha i noisea, ne ostavljajući mjesta za ravnodušnost. Neprestani kaos u zvučnicima i u publici djelovao je kao baražna paljba na svako osjetilo, dajući tako pravo da nose to ime. Atomski Rat je zvučao baš kao atomski rat. Ali od ovog nitko ne umire niti dobiva abominalne disfiguracije po tijelu. U najgorem slučaju koja modrica. Muzički, za svakog se tu našlo ponešto. Na jednoj mi je stvari iz nekog razloga pao na pamet izraz pogo grind, jer je imala baš taj tupa-tupa ritam ali s brutalnijom distorzijom i vokalom. Druga je pak stvar bila čistokrvni Oi!, tako da je ono Oi u "total nOise" došlo u prvi plan. Ostatak je seta bio standardni skandinavski sirovi hardcore punk s crossover/thrash twistom. Tematski gledano, njihovi projektili imaju politički naboj, ali ne toliko u moralizatorsko/aktivističkom smislu, nego više prema nihilizmu i posvemašnjom očaju. Svirali su dosta dugo, i to ne kažem zato jer je bilo dosadno nego su imali još bar četiri-pet obrada na bisu, sve redom finska/švedska škola, dakle Mob 47, Terveet Kädet, Kaaos itd. Na kraju njihovog nastupa čitav je klub izgledao otprilike kao ove kreature na njihovim coverima. To je znak da je ovaj bend bio pun pogodak i izgledno je da neće proći dugo kad će opet stići u svima omiljenu jazbinu pod Westinom. Slučaj četvrti: Poppy Seed Grinder. Pošto se ne krećem baš po grinderskim i metalskim krugovima moram priznati da prije ovog koncerta nisam nikad čuo za ove Čehe, ali te su noći oni bili headlineri. Line-up bendova tako se može gledati i kao postupan prijelaz s hc punka prema death metalu, što se bogami moglo vidjeti i po mijenama u subkulturalnoj strukturi publike. Na PSG-u (nije igrao Ibrahimović) se, u stvari, publika potpuno izmjenila i, od prisutnih tridesetak ljudi, što je prilično malo za headlinere, nije bilo skoro nikog tko je bio na prijašnja tri benda. Svejedno, prisutnima to nije predstavljao problem. Početak nastupa označio je upad pjevača s gas maskom, iza kojeg na pojačalu pisaše "brutal death is what you deserve". Baš vam hvala, momci, ljudi su platili kartu a vi ih tako dočekujete. Riječ je inače o bendu koji postoji još od 1997. godine i ovaj im je natup u sklopu balkanske turneje. Također, makar znam da ovo "poppy" u imenu znači mak, moram reći da daje baš lijepu ironičnu crtu, pošto je poppy riječ koja zadnja pada na pamet pri opisu njihovog zvuka. Pola brutal death metal a pola grind, što ja osobno kao laik, moram priznati, razlikujem samo po tome growla li pjevač ili rokće. A ovdje je bilo i jednog i drugog. Bubnjevi su se sastojali od jedno desetak činela, raznih veličina i funkcija. Što se tiče basa i gitare, meni naviknutom na nezahtjevne punk standarde, točnost i uštimanost kojom se ovi Pražani mogu pohvaliti izgledaju naprosto nevjerojatno. Uhvatih naslov jedne pjesmice, Concrete World se zove. Još jedna je Fear na kojoj je započelo grind roktanje. Sljedeća je stvar bila posvećena ekološkim katastrofama, koju bi, uzgred budi rečeno, trebalo puštati klincima u vrtiću umjesto standardnih "više cvijeća - manje smeća" pjesmuljaka. Tako bi se tek donekle mogli predočiti razmjeri i težina ekocida. Kao što rekoh, publike je bilo malo, ali je sudjelovala. U jednom trenutku je bilo čak i stejdždajvanja u kojem je sudjelovali svi aktivni sudionici šutke. Svih osam njih.

Nakon PSG-a nastavljeno je druženje na afteru gdje je DJ Bokte uveseljavao prisutne ćušpajzom od hitova, od Abbe do Zoundsa najavljujući treće izdanje Kliberlanda sljedeće subote. U zaključku mogu reći samo da svi koji su ovo propustili nisu kušali jedan pravo ljuti sataraš i može im biti žao. Po mom skromnom mišljenju, Atomski Rat je bio vrhunac ne samo večeri nego možda i mjeseca, ako ne i duljeg vremenskog intervala, ali ni ostali bendovi nisu mnogo zaostajali. Eto toliko. Jedite sataraš.

joks // 20/10/2015