Ako još ima onih koji smatraju da je Poppy glumatajuća lutkica glupača što stalno mjenja boju kose i image, evo već po sedmi-osmi puta, sada je crne kose i razgolišavila se na omotu, varaju se. Novi, šesti EP, inače kratka joj izdanja kojima je do sada radila adekvatan break i novi skok, pokazuje zrelo lice i čvrst autorski pijedestal za nešto puno drugačije od dosadašnjih radova. To se malčice i ne osjeti toliko u zvuku i stilu: i dalje je to kombinacija punka, alternativnog rocka, metala, elektronike i popa gdje se neprestano traže neke nove sheme i rješenja što svakim novim izdanjem pokazuju napredak suradnje s ekipom u kojoj su Chris Greatti, Simon Wilcox i Meldal-Johnsen kao vitalne autorske osovine, dok joj bend čine Ted Gowans (klavijature), Nicolas Perez (gitara), Matt McJunkins (bas) i Ralph Alexander (bubnjevi). Boreći se kroz karijeru izbacivši čak tridesetak singlova od kojih je samo obrada ruskih t.A.T.u. "All the thing she said" uspjela početkom 2020. zagolicati radijski eter, činjenica jest da je samo zbog imagea glupe ljepotice barbike degradirana, ali ovdje se to znatno pretvara u nešto sasvim konkretnije, izravnije i osobnije nego li ranije kada se stavljala u poziciju misterioznih likova, mogućih androida i virtualnih internet trikova.





Glavni singl s ovog EP-ija "FYB", dakako 'fuck your boyfriend' opasno napada ratničkim urlikom na bivšeg ljubavnika koji ju je prevario: 'skužila sam te, znam o čemu se radi, izvlačiš se, dakle tvoj kurac je u njenim ustima' i to u svega minutu i 46 sekundi čvrste komplementarne miš-maš svirke hardcore punka, popa, elektronike i metala. Nastavlja zlobnim lirskim dnevnikom 'rekao si da je svetogrđe ako budem povrijeđena, ali to te nije spriječilo, sada na kraju' u eksplodirajućoj punk rock himni "Pocket" što izranja iz perkusivnog darkwave/ synth-popa i eruptira nakon prve minute kompleksnim zavijutcima i vrištanjem nalik na Otep Shamayu, dok je treća "Shapes" časni ulazak u zrelost i modernu punk rokačinu raspredajući da je 'posao u toku, ostajem na zemlji bez obzira što me zoveš kučkom' davši do znanja da će od sada biti samo onako kako ona želi i nikako drugačije, a čini se da to podjednako povezuje njen stav, glazbu i osobni život.



Ovih nešto manje od 12 minuta materijala završava naslovna "Stagger", jedina u umjerenom tempu synth trip-hopa 90-ih nudeći raskošan ambijentalni dekor nalik na prva dva albuma Bjork komentirajući introspektivno 'kriza bez uzroka/ vjera u lažnog Boga/ pogrešan korak emocija/ samo pokušavam stići kamo idem' ne obazirući se na prethodni bijes vjerojatno nudeći letimičan konglomerat narednih ideja pripremajući nove materijale. Usput, pripadajući video donosi i dašak baletnog performensa Kate Bush "Running up that hill". Elem, ovdje nema ama baš niti jedne loše točke, slabe kreativne sprege ili bezglavog eksperimentalnog švrljanja, pa se stoga u ovakvoj situaciji prikazuje kao samouvjerena i poprilično nepredvidljiva poput mlađahnog Bowiea što je dostojan znak da izrasta u mogućeg velikog autora.

Naslovi: 1.FYB, 2.Pocket, 3.Shapes, 4.Stagger

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 21/10/2022