home > mjuzik > From Death To Destiny

kontakt | search |

ASKING ALEXANDRIA: From Death To Destiny (Sumerian Records, 2013)

Engleski metalcore bend iz Yorka s neobičnim imenom vezanim uz islam ima i svoje islamsko porijeklo mada nitko od članova nije musliman. Gitarist i vođa Ben Bruce jedno vrijeme je zbog profesionalnih obaveza živio u Dubaiju (Ujedinjeni Arapski Emirati) gdje je pokrenuo bend koji se prvo zvao Asking Alexandria From Dubai, te snimio album "The Irony Of Your Perfection". Kako zbog raznoraznih okolnosti bend nije odsvirao niti jedan koncert, a Bruce se koncem 2008. vratio u Englesku, ponovno je pokrenuo bend skrativši mu ime samo na Asking Alexandria, dakako s posve novom postavom. Prvo je objavljen bezimeni demo EP u d.i.y. izdanju (2008), a onda je nakon dvije personalne izmjene oformljena postava koja neprekidno funkcionira od početka 2009: Danny Worsnop (vokal, klavijature, programi), Ben Bruce (gitara, programi, prateći vokal), Cameron Liddell (gitara), James Cassells (bubnjevi) i Sam Bettley (bas).

Debi album "Stand Up And Scream" objavljen je ujesen 2009. za Sumerian Records, a snimljen je u Connersvilleu (Indiana, USA), te se bend prilično napumpano i pretenciozno fokusirao isključivo na osvajanje američkog tržišta. Taj prvijenac nije loše prošao (USA no.170) s obzirom da se za gomile mladih i novih bendova sazna tek nakon nekoliko godina, ponekad čak i nakon decenije teškog i ustrajnog rada. Na račun stalnih turneja koje su zajednički organizirane sa Enter Shikari, Alesana, Attack! Attack!, Bury Tomorrow, We Came As Romans, From First To Last i Of Mice & Man, isplivali su iznenađujuće vrlo brzo u sam gornji dom novije metalcore scene. Drugi album "Reckless & Relentless" (2011) bio je prvorazredno iznenađenje osvojivši USA no.9, a po prvi puta se pojavio i interes Britanaca za njih dosegnuvši tek stidljivo UK no.98. Poseban je kuriozitet njihova komercijalna upornost - s albuma su skinuli čak 6 singlova i snimili su 4 video-spota!

Stil kojeg su Asking Alexandria zajedno s još nekim podosta sličnim britanskim bendovima plasirali u svijet (recimo Attack! Attack!, Capture The Crown ili Enter Shikari) stvorio je koncem prošle dekade poprilično dvojbene stavove s čestim podsmijehom i degradirajućim komentarima kritike. Stalnim izmjenama aranžmana, jednostavnim breakovima, relativno čistim vokalima s obiljem pratećih glasova, melodičnim pjesmama, elektronskim pikanterijama i povremenim trance harmonijama žanr nazvan 'risecore' ili 'crabcore' vrlo brzo je postao popularan kod mladih Amerikanaca zbog svoje zaraznosti i jednostavnosti. Nekima je to bila vrlo plitka, jeftina i nesuvisla glazbena trićarija usporediva s nu-metalom i komercijalnim ogrankom post-grungea ili nekad davno s prvim hard-rock bendovima Deep Purple, Led Zeppelin i Black Sabbath koje se podosta dugo vremena smatralo izrodima koji distorzijama, jednostavnim riffovima i uglavnom mačoidnim tekstovima zataškavaju lirsku i sviračku nezrelost.

No, stilske osobine svakog žanra neminovno su s vremenom prerasle u općeprihvaćenu pojavu s kojom se kritika sve manje koškala, a na koncu je i prihvatila kao elementarni oblik poput punka, hardcorea, metala, noisea ili hip-hopa u kojima se točno precizirano znaju svi osnovni parametri sviđali se kome oni ili ne. Bruce je očito vrlo promišljeno prokljuvio sve mogućnosti ovakvog, uvjetno rečeno novog izraza i krenuo u avanturu koja je ispočetka djelovala veoma prepotentno i arogantno, no na ovome trećem albumu znatno je poboljšao kompozitorske karakteristike ostavši vjeran elektronici, orkestracijama i orijentalističkim melodijskim arabeskama s kojima je i zapoćeo rad prije 5-6 godina.

S daleko više utjecaja hard-rocka 80-ih (a i 70-ih), osobito bendova poput Aerosmith, Def Leppard, Whitesnake, Motley Crue, pa i Guns'n'Roses, nafilao je headbanging riffova u velikom rasponu kojeg vodi gorda lirika, stih po stih, dovodeći svaku pjesmu do kulminacije nezaboravnih refrena. Druga stvar jest promjena vokalnog stila frontmena Worsnopa. Ranije je bio prilično surov, grub i brutalan, a ovdje je spustio glas na nešto manje agresivniju razinu katkad se poigravši sa senzibilnim, emotivnim i romantičnim arijama zahvaljujući prirodno hrapavom glasu nalik na spoj Bryan Adamsa i Steven Taylora. A treća stvar jest lirika u kojoj ima sve manje mržnje i psovki, a sve više poetike koja na indirektan način upućuje na otprilike sličan scenarij. Svakako, ova sva prikazana zrelost u svim pogledima donosi novu energiju u bend koji je nakon uspješnog prethodnog albuma mogao vrlo brzo biti izgubljen, ispuhan, sasušen i nezanimljiv poput odavno pročitane bajke iz školske lektire za prve razrede osnovne škole.

Upravo poput velikana Deep Purple, glavnu osnovicu albuma čine singlovi i potencijalni hitovi, a oni su baš nanizani jedan za drugim na sam početak albuma. "Don't pray for me", "Killing you", "The death of me" i "Run free" protežiraju već navedene karakteristike - ponekad malo više elektronskog uvoda, samplova, šibajućih metalcore tempova s dvostrukim bas pedaliranjima, orkestracijama, riffoidnim breakovima, usponima i padovima dinamike 'pecaju' ciljanu publiku himničnim stihovima i bolnim generičkim lomovima emocija na rubu živaca.



Neke pjesme pokazuju točno crte klasičnog hard-rocka s djelomičnim otklonom u heavy s blagim elementima djenta (recimo "Break down the walls" i "White line fever"), neke su prilično dobre balade ("Moving on" i akustična "Someone, somewhere"), ali gotovo sav ostatak materijala postaje toliko dosadan, pa čak i zamoran zbog korištenja jednih te istih štoseva gdje se uz raskošne elektronske orkestracije samo čeka na refren. Hoće li on biti upečatljivo jak ili je pjesma sama po sebi tu gdje jeste samo da bi popunila prostor. Također je neshvatljiv potez benda da ugosti Howarda Jonesa, nekadašnjeg člana Killswitch Engage na vokalu u ubjedljivo najlošijoj skladbi "Until the end" gdje je njegov glas i otpjevana dionica posve upropastila ne samo ionako lošu pjesmu, već i sav onaj simpatičan šarm nekih znatno boljih stvari.

Činjenica jest da je Bruce samo zainteresiran za deklarirano zajamčene hitove s refrenima koji sjaje i pale upravo tada kada se to i očekuje, no još uvijek ne pokazuje nikakvu sklonost da ostatak materijala usmjeri na zanimljivije kreacije koje bi dočaravale visoki autorski rukopis. Gotovo svaka pjesma je natrpana trenucima koji ubijaju pretencioznošću u različitim pogledima fokusirajući se samo na podilaženje tržištu bez ikakvih naznaka da postoje šanse za koherentno usmjerenim sadržajem s dozom barem malog umjetničkog stava, eksperimenta, neobičnosti i želje za rapidnim kreativnim pomakom. Unutra se praktički osim vješto izbalansiranih primamljivih mamaca nema što za čuti. Niti novoga, a niti osobito interesantnoga. A i čini se da njihova publika i ne traži ništa više pa uspjeh USA no.5 i UK no.28 uopće ne treba nikoga čuditi. To se traži, to je popularno i to je protureno pod metalcore, najrazvikaniji teški žanr današnjice isto kao što se pred dvadesetak godina pod pojmom alternativni rock gurala kojekakva bižuterija.

Naslovi: 1.Don't pray for me, 2.Killing you, 3.The death of me, 4.Run free, 5.Break down the walls, 6.Poison, 7.Believe, 8.Creature, 9.White line fever, 10.Moving on, 11.The road, 12.Until the end (feat. Howard Jones ex-Killswitch Engage), 13.The death of me (rock mix), 14.Someone, somewhere

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 30/10/2013

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Howl

JOHN FOXX & THE MATHS: Howl (2020)

| 31/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Engele, bengele, banda svira...

PARTLEKI: Engele, bengele, banda svira... (2020)

| 27/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: The Gereg

THE HU: The Gereg (2020)

| 16/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Si kak jen

OGENJ: Si kak jen (2020)

| 10/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: White Lazy Boy, EP

MELVINS & MUDHONEY: White Lazy Boy, EP (2020)

| 06/07/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*