home > mjuzik > I Disagree

kontakt | search |

POPPY: I Disagree (Summerian Records, 2020)

Jest, i ovo se kad-tad moralo dogoditi.

Nakon svih onih silnih koketiranja punka, rocka, folka, jazza, indie, alternativnih, eksperimentalnih i inih žanrova kojima se pridodao nazivnik 'pop', došao je red i na metal. Pomalo i neočekivano za najgrublji i najenergičniji izdanak rock kulture kojeg se smatra i posebnom glazbenom vrstom, ali prativši tendencije u svim smjerovima, popularizacija ili barem pokušaji ubadanja u slojevito izgrađene žanrove i podžanrove nikad nisu bili upitni. Nova generacija rođena od cirka 90-ih godina 20. stoljeća naovamo i nema neke osobite potrebe revalorizirati popularnu glazbu svojih roditelja osim u prilikama očitih utjecaja, fučka im se za Led Zeppelin, Hendrixa, Stonese, Nirvanu, Sex Pistols, Joy Division... Njima to ništa ne znači i ne mora im značiti budući da su svoje prve 'slušne' podražaje doživjeli uz sasvim drugačiju sliku na koju su im roditelji mnogo puta i nehajno priuštili pogrešne konotacije pokušavajući im naturati svoje vlastite idole da je 'to' što oni slušaju nešto najbolje na svijetu. A otpor svakog klinca i tinejdžera prema takvom stavu je besprijekorno jasan - glazbu svojih staraca neću slušati iz čistog razloga jer ne razumiju moj veliki svijet. I točka. Tu se nema što diskutirati. Dobro je netko, a ne sjećam se tko, jako davno rekao da se počinje stariti u onome trenutku kad se odbacuje i negira novo.
[  ]

Lijepa blajhana blonda Poppy ili Moriah Rose Pereira (rođena 1.I 1995. u nekom selu blizu Bostona) već je s 22 godine zaintrigirala javnost debi albumom "Poppy.Computer" (2017) zauzevši USA indie no. 33, ali naredni "Am I a Girl?" (2018) nije polučio ama baš nikakav značajniji odjek. Oba albuma su zavijena u starinski synth-pop iz razdoblja plitkih formata kao da su ih radili Tonči Huljić za Magazin i Hari Mata Hari s nešto synthova, ritam mašinica i ponekim gitarističkim devijacijama k metalu i punku težeći ka sveopćoj prihvaćenosti, a da je do toga došlo, svijet bi nam bio više nego jadan. No, ne treba se zavitlavati s ukusom masa kao niti s novim generacijama koje primjerice prate južnokorejski boy band BTS (na youtube imaju 903 milijarde pregleda za hit "DNA" ispjevan na korejskom jeziku!!!) i vjerojatno su u ovome trenutku najpopularniji bend na svijetu, a o tome nitko ne govori jer su idoli naše djece, na mobitelima i tabletima, skrivenim medijima, onakvim kao što smo se mi stidili svojim roditeljima pokazati rock ploče i porno časopise koje smo držali pod krevetom jer smo mislili da nemamo iste svjetonazore. Nonsens. Svi u najboljoj dobi života imaju iste svetonazore: seks, droga, alkohol i odgovarajuća glazba koja sve to prati. To je djetinjstvo i odrastanje, samo roditelji odvajkada pokušavaju krivim putevima fiksirati budućnost svoje djece na osnovi vlastitog iskustva, a tu je velika greška.



Poppy prate dvije lijepe djevojke povremeno izvikujući na japanskom ili korejskom, a možda i kineskom (nisam najsigurniji), a kako im drugi album "Am I a Girl?" nije polučio neki odgovarajući feedback mada je na njemu bilo i solidnih pjesama, ali lirski totalno glupih, njihovi manageri su odlučili zaokrenuti priču okrenuvši se ka najvjernijoj publici - metalcima. Možda bi bilo prije preslušavanja ovog albuma potrebno poslušati prethodna dva i ustanoviti da Moriah Rose Pereira uopće nema vokal za metal; nježan je i barbikast poput Zdenke Vučković (Severinene tetke), ali to i treba za osmišljavanje pop-metala: zavodljiv i nenametljiv, striktan zabavni vokal 'glupe' i lijepe plavuše kakva je nekoć bila, ako se itko sjeća, seks bomba Alma Ekmečić.



Na ovih 35 minuta albuma metala se dobije onoliko koliko to gitarističko-elektronske devijacije prateće joj studijske ekipe dopuštaju. U nekolicini pjesama se provlače nu-metal/heavy/industrial figure zajedno s pop i r'n'b elementima kao da su se spojili Limp Bizkit, Linkin Park, Marylin Manson, Britney Spears, Maroon 5 i Beyonce, a to je formula koja itekako 'pali' što se odmah u staru i prepoznalo: album je netom zasjeo na UK no.1 na rock & metal listi, na independent no.11, a na oficijelnoj je došao do no.37, dok je u USA stigao do no.130, no pretpostavka je da je ovo samo početak budući da je ovo miš-maš glazba za tinejdžere kojima ne treba nikakva angažirana i dubokoumna sofistikacija i ne treba je zbog toga omalovažavati. Prve 3 pjesme su upravo tako koncipirane - "Concrete", naslovna "I disagree" i "Bloodmoney", dok se "Anything like me" obrušava na komercijalan efekt industrial-rocka/metala a'la spomenuti Marylin Manson, pa čak i 'šuseva' poput The Young Gods. Sve tu stoji: gitarski riffovi, solaže, pa slojevi ambijentalnog popa, elem, kompleksan stilski izraz s laganijim dionicama i 'stiskavcima' (osobito u zadnje navedenoj, te u snažnom nu-metalu "Bite your teeth"), a ima i čistih electro/synth-pop skladbi s ponekom eskapadom u EBM/aggrotech/industrial poput "Fill the crown", "Sit/ stay", pa emotivnih laganica u stilu Marriah Carey ("Nothing I need"), Phil Collinsa ("Sick of the sun"), čak i Radiohead + Queen (zadnja "Don't go outside").
[  ]

Evo, da sam tinejdžer, radije bih slušao Poppy nego li Thompsona, Matu Bulića, Severinu, Rozgu, Dire Straits, Ed Sheerana, Lidiju Bačić i narodnjake. Ovo barem ima štimung nekog mlađahnog prkosa i inata, dovoljno je seksi s nevinim fantazijama i otprilike se kreće u onim relacijama koliko su primjerice nekoć INXS bili pop bend s rock konotacijama. Poppy je pop s metal prizvukom i sasvim sigurno je pronašla dobru formulu za okupiti ciljani auditorij premda ima preslatkasti ciktavi glasić koji čak ne umije niti zagrowlati. Ovakvo nešto se ne treba otpisati, a niti zaobići. Zanimljivi su aranžmani, kompleksno poredani i uređeni, te se ne može u tom aspektu negirati kreativna sprega glazbenika i producenata Chris Greattija i Zakk Cervinija koji su očigledno uložili veliki trud odfučkavši čak 12 tehničara s kojima su radili prethodni, apsolutno neuspješan i skroz površan album "Am I girl?". Ovo je napredak. Možda će od Poppy nešto i biti u budućnosti...

Naslovi: 1.Concrete, 2.I disagree, 3.Bloodmoney, 4.Anything like me, 5.Fill the crown, 6.Nothing I need, 7.Sit/ stay, 8.Bite your teeth, 9.Sick of the sun, 10.Don't go outside

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 31/01/2020

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: The Night Chancers

BAXTER DURY: The Night Chancers (2020)

| 08/04/2020 | pedja |

>> opširnije


cover: Titans of Creation

TESTAMENT: Titans of Creation (2020)

| 05/04/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Eros

DEFTONES: Eros (2020)

| 04/04/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Na ulici, u prolazu

BABILONCI: Na ulici, u prolazu (2020)

| 03/04/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Tell Me When the Party's Over

YURODIVY: Tell Me When the Party's Over (2020)

| 02/04/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*