Pošto sam namjerno preskočio recenzirati prethodni album 2017. imenovan kao i bend jer je drastično podbacio i s kvalitetom, a i s tržišnim učinkom (UK no.86., USA no.27), ovaj šesti po redu je definitivan raspad hardcore/ metalcore baze koja se itekako mogla naslutiti već na proslavljenom "The Black" (2016, UK no.15, USA no.9) gdje se vođa Ben Bruce počeo lakomiti za referencama svojih velikih idola - Van Halen, Avenged Sevenfold, Guns'n'Roses i Slipknot. Stvari su, naime krenule nizbrdo premda se s nekog logički uporedivog stajališta glazbenog urednika prosječne komercijalne rockerski orijentirane radio stanice mogu pričiniti da nose vodu na mlin: svih 15 kompozicija su perfektno producirane i osmišljene kao jasan komercijalni mamac za tinejdžersku publiku, ali imaju suprotan efekt. Dok Bruce i ljepuškasti istetovirani hipster frontmen Danny Worsnop stare, te umjesto da sukladno svojim kasnim 20-im ili ranim 30-im godinama rade zrelu glazbu za vršnjake koji su im i omogućili velebni zvjezdani status, oni demontiraju stil pokušavajući se približiti onoj, dakako najvjernijoj pubertetskoj publici cirka između 13 i 22-23 godine pokazivajući strateške vrline promišljenog engleskog benda što se proslavio modernim metalcoreom u USA evidentno prihvaćenog od tadašnjih adolescenata koji su danas već odrasli i pomalo shvatili da ima boljih i jačih od njih, pa se treba sukladno tome i držati načela povratka ka upravo takvoj mladeži koja pak i nema preveliku potrebu za headbangingom simultano joj referirajući mekani oblik što je na koncu ispao kao mješavina glam/ hard rocka, klasičnog heavyja, prihvatljivo notornog remonta kakvog su upriličili Bring Me The Horizon i himničnog arena rocka.



Puno r'n'b zavijutaka poput distorzijama nafilanih pjesama a'la Britney Spears ili uspjelih stilskih metamorfoza Korn, a naravno i redovitih Linkin Park šablona nose tu magičnu formulu za okupljanje ciljane audijencije, no činjenica jest da se bend stilski iz hardcorea odmetnuo u miran šminkerski, pa čak i sneni bend kome je metal ostao samo odjek na gitarama, a hardcore u povremenoj i to odmjerenoj energiji bubnjara James Cassellsa. Distancirajući se od slavnije, ne tako daleke prošlosti, na red je došlo ono čega su se mnogi raniji fanovi i plašili: nema više eksperimentiranja, a niti energije, ovdje je pozvana čak i tinejdžerska youtube pop zvijezda Grace Grundy, možda buduća Adele za ranjivu baladu "I don't need you" (zasigurno budući hit-stiskavac s najglupljim stihovima 'proći ću kroz ovo i naći svjetlo u tami') odmah u startu odbivši one realno očekivane lirske posjekotine koje, doduše i nisu bile opasne kad ih tumači barem 30-togodišnjak. Album su ponovno isklesali da ima gomilu singlova - otvarači "House on fire" i "They don't want what we want (and they don't care)" su još koliko-toliko pogodni u sferi kombinacije r'n'b-ija/ nu-metala i nu-metalcorea zahvaljujući i jakim riffovima, puno ranije objavljen "The violence" je blues riffovima i eksplozijama zarazan, ali do šugavog tukca prefrigan bedastoćama i mamcima taman tipičnih za novu nagradu Grammy u kategoriji best of metal song (u principu užas), "Antisocialist" se odrazio kao najveći hit (USA mainstream no.6) ponukan očitim referencama albuma "Amo" Bring Me The Horizon, a "Down to hell" je tipičan moderni hard rock/pop/nu-metal kakvog bi mnogi voljeli čuti i od naških ovozemnih bendova (uzmimo, jedna od ponajboljih stvari s elementima polovično urađenog horrora). Između ovih izabranih singlova još se tu i tamo pronađe ponekih starih elemenata zbog kojih su Asking Alexandria bili značajan metalcore bend, ali ovakav remont daleko više pokazuje sve jasniji oportunizam kojeg bi, ovakvog, bez obzira lošeg učinka na top listama (USA no.80, u UK se uopće nisu niti plasirali), kod dezorijentirane, pa čak i indie-rock publike koja traži nešto dovoljno žestoko (one cirka u 30-im godinama), ali da nije previše metal i da je hipsterski moderno upakirano. To je taman to, vrlo bahato od benda koji je povjerenje stekao na sasvim drugačijim relacijama. Nije loše komercijalno, ali je neuvjerljivo. Idući album će biti ko' Gibboni s Divljim Jagodama, samo da se Đibo i Zele uspiju ufurati u Dubiozu Kolektiv spiku s Bullet For My Valentine i Bring Me The Horizon produkcijom, a toga će kod nas sasvim sigurno biti jer smo mi Balkanci poznati po sve većem kašnjenju svjetskih trendova. Možda tamo za jedno 10 godina kad sve ovo prođe...

Naslovi: 1.House on fire, 2.They don't want what we want (and they don't care), 3.Down to hell, 4.Antisocialist, 5.I don't need you (feat. Grace Grundy), 6.All due respect, 7.Take some time, 8.One turns to none, 9.It's not me (it's you), 10.Here's to starting over, 11.What's gonna be, 12.Give you up, 13.In my blood, 14.The violence, 15.Lorazepam

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 11/06/2020