Skoro istovremeno izašli su novi i treći albumi nastavljaču i nasljednicima Pink Floyda. David Gilmouru prvi nakon 22 godine i vrlo dobrog "About Face" a Machinesima nakon 2 godine i više nego odličnog "Now Here is Nowhere". Gilmour u svojih deset pjesama koje je napisao zajedno sa svojom suprugom i na kojem su mu pomogli eminentni gosti kao Phil Manzanera, Rick Wright, David Crosby, Graham Nash i mnogi drugi, uspijeva dobiti vrlo opuštenu "laid back" i reklo bi se pravu englesku atmosferu. Album je vrlo ugodno slušati u cjelini ali ako baš hoćemo od pjesama treba izdvojiti naslovnu, pa "the blue", "smile" i jedinu nešto žešću "take a breath". Da je sve vrhunski odsvirano i isproducirano ne treba posebno spominjati. U svakom slučaju je ovaj album svakako bolji od zadnjih uradaka Pink Floyda iz post-Watersovske ere što pokazuju i prva mjesta na top-listama čemu je dobrano kumovao i senzacionalni prošlogodišnji reunion Floyda na Live 8 koncertu i stalna nagađanja o ponovnom okupljanju za neki novi album ili turneju. A puno bolja od posljednjih albuma Floyda su posljednja 2 albuma The Secret Machines. Ovako bi vjerojatno zvučali Floydi iz Animals / Wish You were here faze da djeluju u današnje vrijeme. "Ten Silver Drops" ne ulazi baš na prvo slušanje kao "Now here is Nowhere", ali kad Vas počinju proganjati pjesme poput "Lightning Blue Eyes", "Daddy's in the Doldrums" ili "I want to know" onda više nema kraja užitku. Band koji je stvoren za velike pozornice i velike ljetne festivale i album koji je stvoren za brzu vožnju bilo čime i bilo kud. Kad već postoje Doors of the 21st Century zašto ne bi postojali i Floydi za 21 stoljeće.
DAVID GILMOUR : THE SECRET MACHINES
1-1 (čisti iks)

ocjena albuma [1-10]: 8

le figuar de kranque // 22/03/2006

PS: ova recenzije je dupla jer i albume slušam jednog za drugim i nekako se nadopunjavaju u toj svojoj floydovskoj povezanosti.