home > mjuzik > Diskografija (1. dio)

kontakt | search |

PINK FLOYD: Diskografija (1. dio) (2014)

Jedan od nekolicine najznačajnijih i najutjecajnijih rock bendova svih vremena s oko 300 milijuna prodanih albuma (veće tiraže su jedino ostvarili Elvis Presley, The Beatles, Michael Jackson, Madonna, Elton John i Led Zeppelin) stasao je sredinom 1965. godine u Londonu nakon cijelog niza slabo primijećenih sastava kroz koje su prodefilirali ovi tada mlađahni adolescenti.
[  ]

Najkarizmatičniji, najneobičniji i najzagonetniji od njih, gitarist i prvi pjevač Syd Barrett (1946., pravim imenom Roger Keith Barrett) u rodnom Cambridgeu pohađao je srednju školu zajedno s Roger Watersom (bas) i Dave Gilmourom (gitara) uz koje je i naučio svirati gitaru. Gilmour ga je podučavao skidati riffove The Rolling Stonesa na školskim odmorima i dolazio je u kuću njegovih roditelja gdje su oformili bezimeni folk duet, a oprobavao se i u lokalnim bendovima Geoff Mott And The Mottoes i The Hollering Blues.

Roger Waters je prvi od njih napustio Cambridge i otišao studirati arhitekturu u London na Regent Street Polytechnic gdje je upoznao Londončane Nick Masona (bubnjevi, pravim imenom Nicholas Berkeley Mason) i Rick Wrighta (duhački instrumenti, klavijature, pravim imenom Richard William Wright) koji su već imali sastav Frensham Heights And Haberdashers. Njih trojica su prvo osnovali studentski bend Sigma 6 svirajući na igrankama obrade The Searchers i pjesme koje im je pisao Ken Chapman, također student, ali bez sviračkog talenta, pa se postavio u ulogu managera. Pokušavao je bend ponuditi izdavačima, no nitko nije bio zainteresiran niti nakon što su proširili postavu i promijenili čak 5 imena: The Meggadeaths, The Abdabs And The Screaming Abdabs, Leonard's Lodgers, The T-Set (kasnije The Tea Set) i The Spectrum 5. U toj postavi Rick Wright je svirao gitaru i znao zapuhati u flautu, melodiku i trubu, jedno vrijeme su imali dva pjevača - Keith Noblea i lijepu Juliette Gale koja se kasnije udala za Wrighta, a basist je bio Clive Metcalfe. Od svih tih aktivnosti u podrumskoj čajanki po kojoj su se i nazvali The Tea Set jedino što su uspjeli bio je jedan interview objavljen u školskom listu. Bend se razišao 1964. kad je Wright privremeno napustio studij premda im je manager Chapman neočekivano pronašao besplatni session u prostoriji skromne režije u West Hampsteadu, ali od toga nije bilo ništa. Wright, Mason i Waters su pronašli jazz-gitaristu Bob Klosea, a Waters je zbog njega počeo svirati bas. Jedno kraće vrijeme vokalist je bio Chris Dennis koji ih je napustio početkom 1965. jer je kao pripadnik RAF-a (britanska avijacija) poslan u Bahrein. Tada je Waters u sastav koji je nosio ime The Tea Set pozvao Syd Barretta koji se u međuvremenu također doselio u London studirati likovnu umjetnost i odmah su počele frcati nesuglasice između dva gitarista i borba za prevlast ideja. Kako im je Chapman uspio srediti prve prave gaže u londonskom Countdown Clubu nastupajući otprilike između 22h i sitnih sati nakon ponoći u terminima od 3 seta po 20-tak minuta, a imali su na repertoaru materijala jedva samo za jedan set, pjesme su razvlačili dugotrajnim solažama i repeticijama. Vlasnici kluba su od njih tražili da skrate i minimaliziraju sve te improvizacije, pa se znalo desiti u pola svirke da jedan od ove dvojice gitarista okonča pjesmu, a drugi da je nastavi, no sve veća razmimoilaženja u glazbenim, a i čisto osobnim stavovima uzrokovali su da Klose sredinom 1965. napusti sastav između ostalog i na zahtjev svojih roditelja koji su nekoliko puta primili opomene od studentskog vijeća zbog njegovih opstrukcija i stalnih izostanaka.
[ syd barrett 1965 ]

syd barrett 1965

Tek nakon Kloseovog odlaska Syd Barrett preuzima vodeću ulogu kao frontmen, gitarist i gotovo kompletan kompozitor, te počinju njegova lucidna razdoblja koja su iz mjeseca u mjesec bivala sve luđa, nepredvidljivija i ekscentričnija. Bendu je konačno mogao i dati ime premda su se na gažama i dalje predstavljali kao The Tea Set, ali su otkrili da već odranije postoji sastav s tim imenom. Da paradoks bude veći, na jednoj od tih gaža su svirali zajedno! Barrett se sjetio svoje dvije omiljene ploče bluesera iz Georgije s Piedmont blues scene - Pink Andersona i Floyd Councila u početku ga nazvavši The Pink Floyd Sound. Zbog nesuglasica s ljudima iz Countdown Cluba gube stalnu gažu nastavljajući svirati na plesnjacima gdje su bendovi mogli dobiti maksimalno pola sata svirke pa su sve one dugačke repeticije i solaže reducirali u kratke pop obrasce od 3-4 minute, ali Syd s time nije bio pretjerano oduševljen. Prvi pravi posao uletio im je u veljači 1966. angažmanom u Marquee Clubu gdje su dobili termine svake nedelje popodne u sklopu programa "The Spontaneuos Underground". Tu ih je čuo lektor Peter Jenner s ekonomskog sveučilišta impresioniran elektronskim reverbima i zvučnim efektima Barretta i Wrighta koje su razvijali svirajući obrade Chuck Berryija. Nanjušio je dobar posao i pozvao svojeg poslovnog kolegu i prijatelja Andrew Kinga u svojstvu managera, skupili su 1000 funti kojima je kupljena kompletna nova oprema i predloženo je da se riječ 'Sound' izbaci iz imena i skrati na The Pink Floyd. Vrijedi spomenuti kako su bendovi u to vrijeme nastupali na skromnom razglasu maksimalne snage do 100 W. Ringo Starr je u jednoj emisiji Joolsa Hollanda 2014. izjavio da su The Beatles baš upravo zbog toga prestali održavati koncerte 1965. jer je vriska publike bila puno jača od razglasa da se niti oni sami na pozornici nisu međusobno čuli.

Novi instrumenti su omogućili da bend nastavi tražiti svoje angažmane kao potpuni underground izvođač kakvima je obilovala londonska scena. Konkurencija je bila ogromna, ali zahvaljujući Jenneru i Kingu dobili su daleko bolje gaže u All Saints Hallu na Notting Hillu i u London Free School's Sound/ Light Workshopu gdje su potaknuli američki bračni par Joel i Toni Brown s Millbrooke Instituta Thimoty Leary da uz njihovu glazbu realiziraju neke svoje ideje. Oni su se bavili tada vrlo popularnim dijapozitivima razvijajući misao o izložbi uz pratnju glazbe, a The Pink Floyd im se učinio pogodan medij za to. Prvi veliki nastup organiziran je 15.X 1966. u londonskom Roundhouseu povodom početka izlaska International Times, prvog europskog magazina koji se bavio underground scenom i njegovom kulturom. Na slavljeničkoj proslavi okupilo se oko 2000 uzvanika, brojnih novinara, glazbenih kritičara i ljudi s mnogih medija, a The Pink Floyd su uz svirku projicirali artistički osmišljene dijapozitive visoko iznad pozornice. To je, kako kaže povijest bilo prvi puta da rock bend ima vizualne efekte na koncertu, a par Brown je nakon toga počeo ozbiljno razmišljati o light-showu kao pojačanim dekorom za dijapozitive. Već 2.XII iste godine dobivaju poziv da nastupe na dobrotvornom koncertu za Zimbabve budući da je Ian Smith prigrabio vlast u Rodeziji, a 12.XII nastupaju u glasovitom Royal Albert Hallu na humanitarnoj akciji za Oxfam. U oba slučaja zaprepastili su svojim vizualnim i svjetlosnim efektima, magazini Financial Times i The Sunday Times su pisali o njima kao nevjerojatnom novom pop bendu s pulsirajućom glazbom i šarenim psihodeličnim kolažom koji se projicira na velikom platnu smještenom iznad muzičara. Jenner i King su shvatili da se oko benda počela širiti i medijska fama, pa su 31.X 1966. pokrenuli poslovno holding udruženje Blackhill Enterprises sa 6 ravnopravnih ulagača koji su se trebali brinuti oko poslova grupe.
[ pink floyd 1967 ]

pink floyd 1967

Budući da se bračni par Brown vratio u USA, angažiran je Joe Gannon da se brine oko rasvjete, a na njegovu nesreću, baš upravo na njegovom vatrenom krštenju u klubu katoličke mladeži gdje su Jenner i King nabavili nadomjestak za dijapozitive isprobavajući neke nove svjetlosne performanse, organizatori su odbili isplatiti dogovoreni honorar smatrajući da The Pink Floyd ne sviraju glazbu i da je čitava predstava obično šarlatanstvo. Ogorčeni ovom gestom (navodno je svatko od njih trebao dobiti 10 funti!), bend je definitivno odlučio da ubuduće ne kontaktira s organizatorima, a ni s medijima prepuštajući sav posao managementu. Zato su kroz kasniju karijeru njihovi interviewi, nastupi na radio i TV programima bili vrlo rijetki; nerado su istupali za javnost i uglavnom strogo štitili svoju privatnost.

Pred Božić, 23.XII 1966. sređena im je nova gaža u londonskom klubu UFO gdje su svakog petka svirali u organizaciji irske udruge iz Tottenham Court Roada dobivši ugovor kojim se obavezuju osmisliti glazbu i osigurati rasvjetu. Tamo se već počelo okupljati malo, ali vrlo bitno sljedbeništvo benda koje je pratilo još tri najznačajnija lokalna underground benda tog vremena - Soft Machine, The Crazy World Of Arthur Brown i Tomorrow s kojima su The Pink Floyd bili pretečama novog trenda psihodeličnog rocka.



Syd Barrett je sve više pokazivao mahnitu ekscentričnost konzumiranjem velikih količina psihodeličnih droga i LSD-a koji je bio u slobodnom opticaju i mogao se poput žvakačih guma i cigareta kupiti na svakom kiosku. Napustio je sveučilište, povukao se u sebe i počeo pisati lucidne kompozicije koje u početku niti ostatak benda nije shvaćao. Međutim Joe Boyd koji je tada uređivao program kluba UFO (prije toga je surađivao s Bob Dylanom, producirao 4 pjesme Erica Claptona i bio zastupnik Elektra Records) prepoznao je Sydov talent i početkom 1967. izdvaja dvije njegove kompozicije za prvi singl "Arnold Layne/ Candy and a Currant Bun" kojeg osobno snima i producira. Prva pjesma u rangu između The Beatles i laganog surfa Shadows i Beach Boys s psihodelično obojenim Wrightovim Hammond orguljama bila je totalno perverzna; govorila je o bolesnom tranvestitu koji krade žensko rublje sa štrika i većina radio stanica ga je odbila emitirati, no zahvaljujući reputaciji koju je bend stekao, singl dospjeva na UK no.20. Tri dana nakon što je singl snimljen manageri su materijal odnesli EMI - Columbia Records koji su odmah bendu ponudili iznenađujućih 5000 funti za sklapanje višegodišnjeg ugovora pod uvjetom da napuste Boyda i koriste se uslugama njihovog producenta Normana Smitha koji je radio s The Beatles. Boyd se povukao iz opcija benda, no umnogome se angažirao oko Incredible String Benda, Fairport Convention, Nick Drakea i Nico (ex-The Velvet Underground) da ga se s pravom smatra rodonačelnikom folk-rocka i prototipom neo-folka. Kasnije je postao supervizorom filmske glazbe u Warner Bros. surađujući na tri kultna klasika "A Clockwork Orange" (Paklena pomarandža), "Deliverence" i "Summer of '42", te na filmu o Jimi Hendrixu.



Odjek singla nije prošao nezapaženo: 27.IV 1967. nastupaju kao glavne okosnice magazina International Times na glasovitom festivalu 14 Hours Technicolor Dream Free Speech u sjevernom Londonu koji je bio odgovor na američke festivale najnovijih talenata i otkrića. Bili su glavne zvijezde zahtjevajući da nastupaju točno u vrijeme zalaska sunca kako bi predstavili svoje svjetlosne efekte. Dva tjedna kasnije, 12.V 1967. nastupaju u čuvenom Queen Elisabeth Hallu i kao bend samo s jednim objavljenim singlom održavaju koncert od puna 2 sata što tada ni Beatlesima, Stonesima i još nekim velikim izvođačima tog vremena nije polazilo za rukom. Svi su oni manje-više tada dobivali maksimalno sat vremena svirke! U ovom ambicioznom poduhvatu sudjelovao je i sam EMI postavivši na veliko iznenađenje dva ogromna stupa zvučnika u stražnji dio dvorane pa se dobila prva kvadrofonija zajedno s binskom opremom, a uz svjetlosne efekte razbacano je navodno više od milijun balona i tisuće cvijetova žutog narcisa. Tom prilikom izvedene su Sydove dvije nove pjesme "Games for May" i "The scarecrow flaming"; obje su objavljene kao drugi singl benda 16.VI 1967. s time da je prva preimenovana u "See Emily play".
[ pink floyd 1968 ]

pink floyd 1968

[ syd barrett 1967 ]

syd barrett 1967

Singl je dospio na UK no.6, po načelima ugovora s EMI su se pojavili u BBC emisiji "Look of the week" gdje su Syd i Roger Waters uživo odgovarali na brojna provokativna pitanja voditelja Hansa Kellera, a gotovo da su odustali od učestvovanja na "Top of the pops" (tjedna TV top-lista) jer su morali nastupati na playback. Nastupili su čak tri puta, a taj treći put Syd je bio posve ekscentričan tokom cijele pjesme muvajući se po improviziranoj pozornici šetajući uokrug. Ni sam bend nije znao da li to on ismijava playback ili se totalno izgubio. Ta snimka, nažalost ne postoji na youtube... Kako god, bend je bio na najboljem putu da postane zapaženo ime iz kojeg je na zahtjev EMI nestao član 'the' skrativši naziv u Pink Floyd.

[  ]

PINK FLOYD - The Piper And The Gates Of Dawn (EMI Columbia/ Tower, 1967)

Debi album objavljen je 5.VIII 1967., točno dva mjeseca nakon čuvenog "Seargant Pepper's Lonely Heart Club Band" The Beatles. Kad je ta oba albuma čuo Brian Wilson iz Beach Boys pao je u tešku depresiju smatrajući da ih nikada neće nadmašiti, osobito The Beatles i da mu je vrijeme za povlačenje sa scene. On je upravo poput Syda postao zarobljenik droge u mentalnoj psihozi zapavši u stanje trajne paranoje uz koju je još imao i teško oštećenje sluha. Znalo se desiti da je ponekad bio sjajnog raspoloženja, a onda danima, pa i mjesecima zbrkan, nelogičan, čudan i preplašen. Sami Beach Boysi su upali u velike probleme: Dennis Wilson se nakon razvoda braka upustio u sumnjivo šurovanje s Charles Mansonom što su pratili svi mediji, a ostatak benda u transcedentalne meditacije, tako da se malo pažnje pridavalo komplimentima genija Briana na rad tada još uvijek neshvaćenog genija Syda.

O ovome albumu raspredano je bezbroj priča, stotine mišljenja glazbene kritike i različitih tumačenja, pa ipak, možda je Brian tada jedini shvatio njegovu neobičnost, zagonetnost i misticizam kojeg, uzgred rečeno nisu shvaćali niti Sydovi kolege iz benda. Najčešća hipoteza jest da je album nesvjesna konceptualna Sydova priča puna halucinacija s enigmatskim tekstovima punim nadrealizma i vizionarskih opsesija oko tada aktualne utrke između USA i SSSR o osvajanju svemira koje je on postavio u metafizičke međuplanetarne teorije i fikcije. Od 11 pjesama on je napisao 10 (zvrkasta "Take up thy stethoscope and walk" je rad Roger Watersa), te je napravio crtež za poleđinu omotnice. Ujedno, on je dao i naziv albuma po jednom poglavlju iz prilično dugačke dječje basne-novele "The Wind in the Willow" škotskog književnika Kenneth Grahama (1859-1932) iz 1908. godine (300 stranica), njegove najdraže literature iz koje je očito crpio brojne inspiracije. Upravo to poglavlje "Svirač panove frule u cik zore" raspreda priču o dolasku boga Pana, zaštitnika pastira, na zemlju, a Syd je toliko bio fasciniran da se, kako tvrde njegove kolege vjerojatno u svojoj mašti transformirao u 'the pipera' - svirača panove frule. Knjigu je redovito posuđivao prijateljima, no malo tko je bio zainteresiran da je pročita budući da se radilo o dječjoj literaturi. Važno je spomenuti da se Graham bavio osobnom personifikacijom životinjskog karaktera pokušavajući se postaviti u ulogu štakora, krtice, zeca, voluharice, zmaja... i da je jedno vrijeme boravio na rijeci Temzi proučavajući vodene životinje. Svojeg jedinog, od rođenja slijepog i bolesnog sina Alstaira koji je živio jako kratko zvao je Miš. Osim ovoga, Sydova omiljena literatura bio je Carlos Castaneda (opasni metafizički psihodelik "Učenje Don Juana"), Tolkien ("Hobit" i "Gospodar prstenova"), kineski "The I-Ching" i Grimmove "Bajke o vilama".

Svi u Sydovoj bliskoj okolini su shvaćali da s njegovim mentalnim stanjem i psihom nešto ozbiljno nije u redu smatrajući u početku da je to samo jedna prolazna faza. Gutao je gomile LSD-a, družio se s čudnovatom sektom koju je vodio jedan guru s kojim ga je upoznao prijatelj Storm Thorgerson koji će raditi gotovo sve omote njihovih albuma, te premda su tokom druge polovice 1966. već naveliko imali uvježbani repertoar za album, trebalo je samo otići u studio i snimiti pjesme, ali to nije bilo lako. EMI im je osigurao neograničen termin u čuvenom Abbey Road studiju gdje su upravo The Beatles snimali singl "Penny Lane/ Strawberry fields forever", dugo vremena smatran najboljim singlom svih vremena, te se pripremali za "Sgt. Papper's Lonely Heart's Club Band", no zbog Sydove nepredvidljive i promjenjive ćudi u kojoj je mnogo puta došao u studio bez gitare, studijski rad se otegnuo na tri mjeseca. Od 21.II do 21.V 1967. su na prekide ulazili u studio, a neke pjesme su morali snimati po nekoliko puta jer se Syd nikako nije mogao koncentrirati na rad. Producent Norman Smith koji je paralelno radio i s The Beatles izjavio je kako je to prokleto čekanje da se Syd pribere bilo čisto gubljenje vremena. Čekalo se po par sati da mu dođe inspiracija, a za vjerovati je kako se niti sam nije mogao sjetiti pjesama i da su mu štampana slova njegovih vlastitih tekstova na papiru stvarala nove halucinacije. Smith je u tim beskrajnim čekanjima znao svirati jazz na pianu, te su mu se pridružili članovi benda, ali Syd nije reagirao iz sata u sat, iz dana u dan.

Ipak, kad je na koncu 21.V snimljena posljednja pjesma, vrlo smiješna i gotovo dječja "Bike" ("Percy the rat catcher" se nasnimavala čak 5 puta i na kraju nije uvrštena na album), nitko nije bio zadovoljan s rezultatima jer sve što je Syd kao autor odsvirao i otpjevao bila je samo neka njegova psihodelična reakcija na izvorne originale što je osim samih članova benda prepoznala i ona publika koja je te pjesme slušala uživo na koncertima tokom 1966. Najviše se očekivalo od dvije pjesme: uvodna "Astronomy domine" koja je na koncertima bila navodno najžešća pjesma predodređena za hit, u studiju je dobila sasvim drugačije performanse. Syd je samo natucao po gitari s neurotičnim ispadima koji su stvorili kompleksnu strukturu akorda s tek početnim surf-dionicama i otpjevao je vrlo tihim i plašljivim glasom, pa je cijela konfiguracija nadograđena novim dizajnom. Mason je ritam prilagodio njegovim gitarskim natucanjima, a vokal je Smith u produkciji duplirao s efektima limenih vibrirajućih ploča kako se ne bi utopio u zvuku. Danas najglasovitija "Interstellar overdrive" o postavkama kozmičkih teorija snimana je nekoliko puta i svaki puta Syd je svirao nešto sasvim deseto, rastrzano i posve eksperimentalno, pa je za ploču izabrana skraćenija varijanta od nešto manje 10 minuta. Kako god, učinak je bio posvemašna zbrka puna eksperimenata i psihodelije gdje je od dogovorenog sessiona uspio odsvirati samo početne melodične akorde dok ga je Waters cijelo vrijeme bas linijama pokušavao navesti da se vrati na očekivanu melodiju. Producent Smith koji je odlupao bubnjeve je jedva jedvice izvukao moćan session benda za zadnjih šezdesetak sekundi nalijepivši dio iz jedne druge snimke u kojoj je Syd sporadično učestvovao, a kako nije mogao pjevati, pjesma je na kraju postala instrumental. Te dvije kompozicije jedine su ostale na repertoaru benda u narednih 4-5 godina, dok ostatak materijala gotovo nikad nisu svirali.

Iz onih sessiona kada su čekali na Sydovu bistru glavu izvučena je instrumentalna snimka "Pow R. Toe H." gdje ga gotovo i nije bilo (natuca tek par akorda na akustičnoj gitari), a naknadno su dodane neke sekvence s nekih drugih pokušaja kako zvuk ne bi bio bez električne gitare. Pribraniju svijest uspio je prikazati u "Lucifer Sam" gdje je relativno uvjerljivo otpjevao tekst i odsvirao uglavnom sve dogovorene surf dionice, neobičnu baladu "Matilda mother" vokalno je pripomogao Roger Waters, a stvar opet spasila Smithova produkcija s fade-out završnicom. U "Chapter 24" čak nije niti svirao gitaru osim što je ispustio par disonantnih zvukova i modificirao neke citate iz kineske knjige "The I-Ching", a Smith je imao pune ruke posla da u konačnom miksu cijelog albuma doda ili oduzme sve ono što je bilo potrebno. Dodavani su halovi i brojni stereo efekti kroz sve te eksperimentalije i Sydove ispade, reverbi na njegove gitarske dionice, te je u poretku pjesama napravljen miš-maš koktel improviziranih pjesama s onim kraćim koje su prvobitno bile zamišljene kao pop obrasci.

Album je uz sve Sydove anomalije i opstrukcije dosegao UK no.6, dok je u USA izdanje bilo odgađano puna 2 mjeseca zbog nesređenih odnosa između EMI-Columbia s Capitol Records koji su kao njihovi partneri i distributeri odbili ploču. Manager Janner je na koncu ponudio ploču njihovoj maloj podružnici Tower Records, pa do zapaženijeg uspjeha nije došlo. Album se zaustavio na USA no.131, a jedini singl za američko tržište, vrlo blijeda "Flaming" s akustičnom poleđinom "Gnome" je potpuno podbacio. Čak ga nikad nitko u to vrijeme nije niti vrtio na radiju. Sami Floydi su odbili da skinu neki singl za Britaniju smatrajući da nemaju na albumu pravu stvar za malu ploču koja bi ih promovirala na radiju.

Ali to nije bio završetak agonije: ona je tek uslijedila nakon što im je propala britanska turneja (na jedvite jade su odradili nekoliko koncerata u Irskoj i po Skandinaviji), te im je organizirana velika američka turneja koja ih je paralelno s izdavanjem albuma za USA trebala predstaviti u velikom svijetlu. Na Dan mrtvih 1.XI 1967. su stigli u hotel blizu San Francisca, zaredali su problemi u odnosima između EMI i Capitol Records koji svojoj podružnici Tower Records nisu dozvolili promociju Pink Floyd, pa se nakon mučnog otezanja u kome je čitav bend skoro vraćen nazad u London prvi i jedini koncert ipak održao 4.XI u Winterland Ballroomu nakon nastupa Janis Joplin! Međutim Syd je bio totalno poremećen. Za vrijeme "Interstellar overdrive" potpuno je otpustio žice na gitari i odlutao u nesnošljivu kakofoniju pa mu je Andrew King fade-outom isključio pojačalo. Koncert su uz pomoć kreativnih improvizacija završili bez njega mada je on čitavo vrijeme bio na pozornici buljivši nezainteresirano u prazninu prangijajući jedan te isti akord vjerojatno uvjeren da ga svi čuju. Publika je bila preneražena ovim debaklom u velikom broju napustivši dvoranu, a Janner se u svojim memoarima prisjeća da su ga prije početka koncerta tražili po sobama garderobe. Bio je posve izgubljen i nikoga nije prepoznavao, uhvatili su ga pod pazuh i doslovce iznesli na pozornicu, a kad je počeo pjevati i svirati zaboravio je i tekstove i držati akorde. S njime su uspjeli izvesti samo "Astronomy domine", a već u narednoj "Interstellar overdive" se potpuno otupio. Klimaks je uslijedio dan kasnije kad su nastupali na TV emisiji "The Pat Boone Show"; na tonskoj probi je sve bilo u redu kad su spremali promociju narednog singla "Apples and oranges", a onda je na direktnom prenosu potpuno zbunio režisera i sve u studiju: stajao je nijemo i ukočeno gledajući u jednu točku. O tom događaju članovi benda su mnogo kasnije rekli da je imao tog dana strahovite probleme s govorom i da gotovo cijelo vrijeme nije mogao pomicati usnama. Slična stvar se desila nekoliko dana kasnije također na TV nastupu u emisiji Dick Clarka "American Bandstand": u jednom trenutku je prestao pjevati stajavši nepomično u kadru dok je playback nastavio s reprodukcijom vjerojatno uvjeren da produkcija sve radi umjesto njega. Desio mu se totalni raskol između stvarnosti i mentalnih poremećaja, na već prvom sljedećem letu za London manageri su strpali bend u avion okončavši ovu blokadu.



Danas to sve izgleda jako smiješno, čovjek zaboravio pjevati, zaboravio tekst, pa što onda (prisjetimo se samo Miše Kovača ili Bareta), međutim tada je svaka sekunda na TV programu i u medijima bila jako značajna stvar koja se odmjeravala od glave do pete, a ovakvi neočekivani degutantni ispadi su smatrani velikom sramotom. Do konca 1967. Syd je napisao još nekoliko novih pjesama koje su izvodili (14.XI su nastupili kao predgrupa Jimi Hendrixa na njegovoj UK turneji): "One in a million", "Scream thy last scream", "Set the controls for the heart of the sun" i "Reaction in G", ali publika je od njih samo tražila dva hita "See Emily play" i "Arnold Layne" koje su redovito izvedene u nekim drugačijim verzijama zavisno o Sydovom stanju. Na tim posljednjim koncertima znao je uoči nastupa popiti smrvljene Mandrax tablete za opuštanje i staviti cijelu tubu gela na kosu, te se skroz umrtvljen približiti reflektoru dok mu se s glave cijedilo pola kile gela; izgledao je zastrašujuće poput rastopljene svijeće. Bend je mnogo puta bio na ivici bijesa zbog tih njegovih neočekivanih ekscesa i ispada do te mjere da su ga htjeli zadaviti. Vodili su ga raznim psihijatrima, čak mu omogućili i relaksaciju na španjolskom otoku Formentera, ali pomoći nije bilo. Prvo su za koncertne potrebe pozvali gitarista David O'Lista iz benda The Nice, a onda su ozbiljno počeli razmišljati o dvije opcije: ili da se raziđu ili da potraže novog gitarista i pjevača jer je Syd pred Novu godinu 1968. doživio totalni živčani slom. Waters je tada pozvao svojeg starog školskog prijatelja Davida Gilmoura koji je svirao u kući Steve O'Rourkea za 30 funti tjedno i bavio se manekenstvom, a onda je početkom 1968. Blackhill Enterprises objavio da je on novi, peti član benda. Syd je u to vrijeme uspio još napisati jednu pjesmu "Have you got it yet?", da bi 6.IV 1968. i službeno prestao biti članom sastava.
[  ]



SYD BARRETT - The Madcap Laughs (Harvest, 1970)

Nedugo nakon odlaska iz benda i privremene hospitalizacije ponovno se vratio glazbi tražeći Jennera da mu omogući studio što je ovaj nevoljko prihvatio. Tokom ljeta 1968. obavili su nekoliko sessiona s podosta različitog materijala, ali upravo tada je Syd prekinuo sa svojom djevojkom Lindsay Corner i ponovno mentalno zastranio. Sjeo je u svoj mini Morris i danima se uzduž i poprijeko vozikao po Britaniji, a na kraju ponovno završio na psihijatriji. Koncem godine je bio cimer s umjetnikom Duggie Fieldsom točno u susjedstvu Gilmoura, te uspio nagovoriti Malcom Jonesa iz EMI da mu producira prvi solo album "The Madcap Laughs" (UK no.40) koji je nakon cijelog niza problematičnih studijskih nesklada objavljen nakon Nove godine 1970. za novu prog-rock etiketu Harvest. Syd je samo uglavnom uz povremenu pratnju Watersa i Gilmoura svirao akustični legato i pjevao čudnovate tekstove o svojoj terapiji, liječenju, izgubljenim borbama, mrakovima, gubicima, hobotnici, ali Jones iz svega toga nije mogao izvući ništa osobito jer je sav materijal snimljen uživo u studiju s čestim falševima, iznenadnim prekidima u kojima je Syd koješta komentirao, te nije htio ponavljati pjesme koje su pošle krivo. Tu se ništa nije moglo napraviti i album zvuči upravo onako kakav je Syd ustvari i bio. Nepredvidljiv i neuravnotežen.
[  ]

SYD BARRETT - Barrett (Harvest, 1970)

Drugi album "Barrett" je snimljen odmah nakon debija, a objavljen je koncem iste godine uz nešto bolje sređeniju produkciju i određene korekcije s Gilmourom (bas), Rick Wrightom (klavijature) i bubnjarem Jerry Sheirleyjem, a onda se gotovo posve povukao iz šire javnosti. Još je neko vrijeme bio aktivan kao gost na studijskom sessionu Kevin Ayersa (Soft Machine) za njegov prvi solo album "Joy Of A Toy" svirajući gitaru u pjesmi "Religious experience" (kasnije nazvana "Singing a song in the morning"), no ona se nije pojavila na ploči već prvi puta na reizdanju tri decenije kasnije - 2003. godine. Svoj jedini koncert održao je 6.VI 1970. u Olympia Exhibition hallu u pratnji Gilmoura i Shirleya odsviravši 4 pjesme "Terrapin", "Gigolo aunt", "Effervescing elephant" i "Octopus". Zvuk je bio jako loš, vokal mu se gotovo nije čuo, a nakon zadnje pjesme elegantno je odložio gitaru na pod i odšetao s pozornice. Zauvijek. Postoje piratski snimci tog koncerta.

Pripremao se i za treći album provevši nekoliko sati u studiju BBC-a početkom 1971., ali te snimke nikada nisu isplivale na površinu. Danas je poznato da Nick Mason jedini ima gotovo sve njegove magnetofonske trake iz cijelog perioda aktivnosti od prvih snimaka iz 1967. sve do zaključno 1974. Od tadašnjeg vidljivog rada još je jedino ostao interview za Rolling Stone gdje je izjavio da je sva ona njegova statika na pozornici bila iskazivanje frustracije s vlastitim glazbenim radom jer nije mogao pronaći dovoljno dobre, kreativne i hrabre muzičare. Kratko vrijeme je tokom 1972. svirao u triju Stars održavši jednu svirku u malom londonskom kafiću 'Dandelion', ali su se odmah razišli nakon što su pročitali razočaravajući raport koncerta u novinama. 9.V 1972. razvrgnut mu je ugovor s EMI i Pink Floydima oko bilo kakvih prava u budućim radovima benda ostavivši mu sve pripadajuće tantijeme i na radove na kojima do tada nije sudjelovao (Pink Floyd su tada imali već 6 albuma), neko vrijeme je živio vrlo luksuzno po londonskim hotelima i bio često viđeno lice po koncertima i rock krugovima. Sredinom 1974. u tajnosti je posjetio Abbey Road Studio i naletio na John Leckiea kojeg je uspio nagovoriti na snimanje: za 3 dana realizirao je 11 pjesama koje je već objavljivao, a sva autorska prava je prodao EMI koji je koncem iste godine objavio taj materijal kao kompilaciju "Syd Barrett" (USA no.163). Leckie je izjavio da je Syd izgledao puno mlađe i živahnije nego li prije, te da je imao jako dugu kosu, ali tko zna što se točno dešavalo s njime...
[ syd barrett 1975 ]

syd barrett 1975

One glasine da se neočekivano pojavio u istom studiju negdje u proljeće 1975. kad su Pink Floyd snimali album "Wish You Were Here" dugo vremena su se zataškavale. Mnogo kasnije je Nick Mason u svojoj knjizi "Inside Out: A Personal History of Pink Floyd" opisao taj događaj. Syd se pojavio kao zdepasti debeljko s popriličnim stomakom (imao je tada samo 29 godina), potpuno obrijane glave, čak je obrijao i obrve da ga uopće nisu mogli prepoznati, te je djelovao kao potpuni psihopat. Prisustvovao je snimanju pjesme "Shine on you crazy diamond", prokomentirao je da zvuči jako starinski i vidljivo je bio posve ravnodušan. Referenca na taj događaj metaforizirana je u filmu "The Wall" gdje glavni glumac Bob Geldof (Boomtown Rats) izbrijava čitavo tijelo i doživljava živčani slom baš upravo kao što se dešavalo po tko zna koji puta sa Sydom. Inače, za vrijeme boravka u studiju Syd je dobar dio vremena proveo perući zube. Posljednji puta su ga vidjeli na Gilmourovoj svadbi, bio je jako kratko i otišao je bez pozdrava.
[  ]

SYD BARRETT - Opel (Harvest/ Capitol, 1988)

Njegovi fanovi su još tokom prve polovice 70-ih počeli objavljivati fanzin 'Terrapin' po nazivu uvodne skladbe s njegovog prvog albuma i pojavila se priča da je viđen kako živi u nekoj spilji pored Cambridgea poput pustinjaka. I otada se jako dugo vremena uopće ništa nije znalo za njega. Kad su Pink Floyd već odavno prerasli u enormne megamilijunske zvijezde i superbogataše, 1988. objavljen mu je album "Opel", očekivao se njegov veliki povratak među žive, no bila je riječ o različitim snimcima nastalim od cirka proljeća 1968. do sredine 1970. predstavljajući još neke od čudnovatih lirskih opservacija s kojima je bio opsjednut nakon odlaska iz benda. Sam je producirao nekoliko pjesama, a veliki dio su odradili Gilmour, Waters, Jenner i Malcom Jones. U tek nekoliko demo pjesama učestvovali su mu Mike Ratledge (orgulje), Robert Wyatt iz Soft Machine (bubnjevi) i Hugh Hopper (bas) dok je on cijelo vrijeme svirao akustičnu, a tek povremeno električnu gitaru. Kako god, ne može se poreći da je po Sydovoj intuiciji u ono vrijeme ovo bila imalo loša zamisao, samo je stvar bila u tome da nakon gotovo 20 godina taj album nitko nije uzimao za ozbiljno zbog čega je tržišno prošao potpuno neprimijećeno, ali tada to Sydu, gdje god se nalazio, nije bilo niti najmanje važno. Tih dalekih kasnih 60-ih je stvorio prototip novih kantautora akustičara kakvih danas imamo u izoblju. Bio je definitivno avangarda na najjednostavniji način s vrlo prijatnim vokalom, totalno neobičnim tekstovima i minimalističkim legatima koji su izlazili iz svih okvira melodija.

Godine 1996. je kao član Pink Floyd primljen u Rock And Roll Hall of Fame ali se nije pojavio na svečanosti jer niti same njegove bivše kolege nisu znali gdje živi. Dugo vremena, gotovo 25 godina se ništa nije znalo o njemu sve dok novinar Tim Willis nije počeo istraživati taj misterij koncem 20. stoljeća. Otkrio je da je Syd 1978. potrošio sve novce koje je imao od prodaje autorskih prava i iz Londona se vratio u Cambridge živjeti kod majke gdje se potpuno povukao u sebe, ošišao na kratko i nitko ga nije prepoznavao. Obrađivao je bašću i bavio se slikanjem, a onda je 1982. ponovno otišao u London gdje je živio nekoliko mjeseci, no nitko točno ne zna što je tamo radio. Koncem iste godine se vratio u Cambridge i to pješke (hodao je 80 km). Jedino je bio u kontaktu sa sestrom Rosemary koja je živjela u susjedstvu, a s vremenom ga je ponetko od brojnih fanova i novinara što su ga svatko malo tražili po gradu uspio prepoznati kad se šetao ulicom ili vozio bicikl. Demantirao je bilo kakvu povezanost s Pink Floyd govoreći da uopće nema pojma šta je to, te je potpuna enigma što se s njim dešavalo tokom 80-ih i 90-ih. Majka mu je umrla, živio je navodno kao samac, a sestru je nakon cijelog niza godina prvi puta posjetio 2001. godine kada je obolio od dijabetesa. U jednom interviewu za The Sunday Times njegova sestra je izjavila da je Roger (u kući ga nikada nizu zvali Syd) samo radio slike i pisao knjigu o dubokoj povijesti umjetnosti za koju se ne zna hoće li ikad uopće biti objavljena jer je kronično patio od napadaja i pisao neke svoje lucidne komentare.

Točna definicija njegove psihičke poremećenosti nikad nije precizno dijagnosticirana. Većinom se smatra po nalazima psihijatra da je riječ o šizofreniji, a u prilog tome idu neke činjenice koje su zataškavane. Primjerice kad je svoju djevojku June Bolan u vrijeme rada s Pink Floyd jednom ostavio zaključanu tri dana u komori proturivši joj ispod vrata samo kekse. Lindsay Corner je jednom skoro ubio udarajući je mandolinom po glavi, jednom su ga u vrijeme seansi s guruom (s kojim ga je upoznao Storm Thorgeson) morali zatvoriti u ormar jer je imao strahovito loše tripove od kojih je nesnosno urlikao, a još jednu djevojku Gilly s kojom je bio vukao je za kosu po cijeloj sobi samo zato jer se odselila u susjedstvo kod Gilmoura. Nitko ne zna što se točno dešavalo na psihijatrijama: možda on uopće nije bio poremećen, već samo jako dobar glumac i kako su Waters i Brian Wilson (Beach Boys) rekli 'istinski genije'. Tumači se da je korištenje droga, a pogotovo LSD-a samo ubrzalo proces njegovog ludila koje bi kad-tad i bez opijata došlo na vidjelo. U ranoj fazi karijere je bio hiperaktivan u želji da osvoji svijet svojim nadrealističnim fantazijama, a kad je skoro do toga došlo, uplašio se jer nije bio dovoljno jak i miran da podnese slavu nastupa pred 2000-3000 ljudi pri čemu su umnogome kumovali psihodelici. Članovi Pink Floyd su to dobro rezonirali: kad je bio neki mali nastup za desetak ili par stotina ljudi, on je funkcionirao na savršenoj razini, ali za hordu i vlastitu slavu nikad nije bio spreman. Plašio se. Imao je veliku tremu i uvijek je nešto zbrljao u želji da dosegne fantaziju. Zato se niti nije snašao u studiju od prvog epohalnog Pink Floyd albuma preko svih studijskih sessiona s kojima je pokušavao napraviti nešto 'veliko' u vrijeme kada je imao najveću inspiraciju. Iskoristio je svoje resurse i više se nikad javno nije bavio glazbom nakon što je prešao 30. godinu života.
[ syd barrett 2003 ]

syd barrett 2003



Umro je 7.VII 2006. u svojoj kući u Cambridgeu od raka gušterače, oni koji su ga viđavali zadnjih godina života tvrde da je bio posve povučen sijedi proćelavi starac, psihički propao i da je patio od velikih probavnih smetnji. Njegovi crteži i slike koje je stvarao prodavani su na aukcijama dosegnuvši milijunske svote, a Pink Floyd su mu tokom vremena neprekidno uplaćivali 'siću' na račun kojeg nikad nije koristio. Računa se da je sestri Rosemary u nasljedstvo ostalo oko 2 milijuna funti od svih tih uplata.

horvi // 15/10/2014

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Zebra

ŠIZA: Zebra (2024)

| 27/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Jugoslavija 1941​-​1945

BRANDKOMMANDO: Jugoslavija 1941​-​1945 (2024)

| 27/03/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Disgraced Emanations From A Tranquil State

APPARITION: Disgraced Emanations From A Tranquil State (2024)

| 26/03/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Levitate

GHLOW: Levitate (2024)

| 25/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Time to Breathe

SM4LLPOX: Time to Breathe (2024)

| 24/03/2024 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Diskografija (1. dio)
  • The Piper At The Gates Of Dawn (1967)
  • A Saucerful Of Secrets (1968)
  • More, soundtracks (1969)
  • Ummagumma (1969)
  • Atom Heart Mother (1970)
  • Meddle (1971)
  • Obscured By Clouds (1972)
  • The Dark Side Of The Moon (1973)
  • Wish You Were Here (1975)
  • Animals (1977)
  • The Wall (1979)
  • The Final Cut (1983)
  • A Momentary Lapse Of Reason (1987)
  • Delicate Sound Of Thunder, live (1988)
  • The Division Bell (1994)
  • Pulse, live (1995)
  • Is There Anybody Out There? The Wall Live 1980-81, live (2000)

> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*