home > mjuzik > Diskografija (3.dio)

kontakt | search |

PINK FLOYD: Diskografija (3.dio) (2014)

PINK FLOYD - The Dark Side Of The Moon (Harvest/ Capitol, 1973)
[ Pink Floyd - 1973 - The Dark Side of the Moon ]

Pink Floyd - 1973 - The Dark Side of the Moon

E,da. To je bilo to. Mnogi glazbeni stručnjaci rock i pop glazbe ovaj 8. album Pink Floyda drže najvažnijom pločom svih vremena, rame uz rame The Beatles ("Sgt. Papper's Owner Lonely heart's Club Band", Sex Pistols, Nirvane ("Nevermind"), Michael Jacksonovog "Thrillera", Bowievog "Ziggyija", Hendrixovog nevjerojatnog debija "Are You Expirenced?", Radioheadovog "OK Computer"...

Kronološki gledajući prirodni slijed razvoja Pink Floyd, oni su kad-tad morali eruptirati tokom prve polovice 70-ih u jedan od najvažnijih bendova tog vremena. The Beatles su se raspali, The Rolling Stones su počeli raditi repeticije i nisu se nikad osobito interesirali za progressive, a Brian Wilson i njegovi Beach Boys su nakon niza vlastitih opservacija narko faza postajali sve blijeđa i bljeđa, čak i karikaturna spodoba sebe samih. Daleko od toga da tada nije bilo nekih vrlo značajnih bendova i imena (Small Faces i Faces s Rod Stewartom, War s Eric Burdonom, Eric Clapton, Frank Zappa, Yes, Genesis, Jethro Tull, Stelly Dan, Neil Young & The Crazy Horse, tržišno uspješni radovi Led Zeppelin i Deep Purple...), međutim nitko od njih nije imao 'konkretnu' priču kakva se tražila i očekivala u tada trendovskom prog-rocku na čije su čelo zasjeli upravo Pink Floyd.

Bend je prije svega ovu savršenost dugovao Sydu Barrettu i njegovim neobičnim kontemplacijama LSD-a, psihodeličnih droga i knjiškog pedigrea, pod njegovim referencama su stvarali vlastitu karijeru i neprestano težili potpunom afirmiranju njegovih metafizičkih, a katkad i čudnovato smislenih ideja. U gotovo istom terminu kada su radili jako blijedi soundtracks za prethodni album "Obscured By Clouds", smišljali su nove strategije za veliki poduhvat niti sami svijesni da stvaraju jednu od najznačajnijih stavaka u rocku. Album su snimali jako dugo, više od godine dana s Allan Parsonsom u funkciji inžinjera zvuka i Chrisom Thomasom kao producentom. Osjetili su da ono što su naučili od 'beatlesa' Norman Smitha nije dovoljno i da mogu više, stoga je i ovo bio jedan njihov veliki, ali promišljeni eksperiment fiksiran na kompletni dojam pjesme, a ne samo na to kako će koja od njih biti snimljena i što bolje producirana. Ovdje je kompletan dojam tehničke čistoće izvrsnost i savršenstvo kakvo nitko tada nije imao, a mada Waters kao većinski tekstopisac i pjevač ništa bitno nije promijenio u svome izrazu, uz pomoć benda je osmišljena strukturna priča o mentalnoj bolesti nadahnuta upravo Sydom.



Ovdje sve pjesme govore o anomalijama, nekim koje Syd čak nije niti imao poput kleptomanije i grabeži za novcem u jedinom singlu, Watersovoj funkom nabijenoj umjerenoj pjesmi "Money" koja im je po prvi put u karijeri došla do iznenađujućeg USA no.13 (jedini kakav-takav uspjeh prije toga imali su sa singlom "See Emily play", 1967, USA no.137). Syda novac niti najmanje nije interesirao; 9.V 1972. je potpisao ugovor da više neće dobivati nikakve tantijeme kao član benda za ono što Pink Floyd naprave u budućoj karijeri, možda se opekao s time, možda bi mu život krenuo u drugačijem pravcu, ali to je uistinu teško raščlaniti s obzirom da je bio vrlo skroman, sasvim sigurno i jako inteligentan, te plašljiv i psihički nestabilno morbidan.



Kako se obično kaže da je 'tamna strana mjeseca' prva fanovski općeprihvaćena ploča benda diljem cijelog planeta Zemlje, toliko je ona upravo refleksija benda koji je neizostavno žalio za Sydovim talentom koji je potpuno propao na solističkom planu. Cijeli bend se ovdje pokazao izuzetnim humanistima u jednoj vrlo osobnoj priči na metaforizirani način ispoljivši sofisticiranu poantu kvalitetnih pjesama za najširi auditorij koje upravo govore o njemu: kratka uvodna eksperimentalka "Speak to me" i nešto dulja psihodelična balada "Breath" su ponukane Sydovom nemogućnošću komunikacije kad nije čak mogao niti mrdati usnama, elektronski 'drajverski' instrumental "On the run" njegovim bijegom iz stvarnog svijeta, efektna "Time" s poremećenim percepcijama vremena kad na probe čak nije niti donio gitaru, zatim djelomice hard-rockerska "Us and them" s raskolom ličnosti, "Any colour you like" sa slikarstvom i avangardom, a završne "Brain damage" i "Eclipse" s njegovim živčanim slomom.

Nikakve ovdje nema metafizike i stvaranja nadrealnih svijetova kao što se to dugi niz decenija provlačilo po glazbenoj štampi zahvaljujući tada najsavršenijoj produkciji i uspješno plasiranom štosu kvadrofonije koja je bila s uputama priložena na prvom izdanju ploče gdje se trebalo uključiti 4 zvučnika, no tada niti jedan hi-fi uređaj nije imao izgrađen taj sistem. Velike elektronske radio i TV kompanije jedva da su imale i stereo proizvode gledajući na Pink Floyd kao čudake koji pričaju bajke o kvadrofoniji s 4 izlazna kanala? Sve praktički do pojave surround zvuka nije bilo moguće čuti sva ta čudesa koje su Pink Floyd izmislili i nabacali na ovaj album koji je kompletno produkcijsko djelo upravo njih samih. Ponukali su elektronsku industriju da rapidno napreduje i opet su bili avangardni bez obzira na činjenicu što osim "Money" nisu imali niti jedan iole veći hit.

S mnogo sjajnih sentimentalnih dionica i uglavnom vodećim vokalom Gilmoura koji se sve jače isticao liderom benda (Waters je kao glavni vokalist tek u završnim "Brain damage" i "Eclipse"), bend je napravio nevjerojatan konceptualan album, jako dugo skriven i pogrešno tumačen s one metafizičke strane na koju su kao bend naginjali. Sjajni instrumental poput "The great gig in the sky" s fantastičnom Clare Torry na 'nijemom' i razbarušenom vokalu samo je oda Sydovom talentu za kojeg su Floydi znali da neće uopće biti prepoznat.

U svojoj domovini nikad nisu s ovim albumom bili no.1 (dosegli su samo UK no.2), ali u Americi su osvojili sam vrh; Amerika ih je konačno prihvatila i od ovog albuma cijeli svijet, doduše tada vrlo skučen s obzirom da je istočni blok degradirao rock kulturu (izuzev Jugoslavije), njihovo ime je postalo najznačajnijim u povijesti rocka. Album je prodan tijekom vremena u impozantnih 70 milijuna primjeraka što je nakon "Thriller" Michael Jacksona najtiražniji album svih vremena.

PINK FLOYD - Wish You Were Here (Harvest/ Columbia/ CBS, 1975)
[ Pink Foyd - 1975 - Wish You Were Here ]

Pink Foyd - 1975 - Wish You Were Here

Enormna popularnost nakon neslućenog tiraža "The Dark Side Of The Moon" pretvorila je bend u multimilijunaše. Waters i Wright su kupili vikendice, a Mason je počeo puniti vlastiti vozni park skupim automobilima. Za američko tržište potpisan je poseban ugovor s Columbia Records koji su im kapnuli milijun dolara za potpis, ali su pali u potpunu kreativnu krizu. Imali su tri nove kompozicije nastale netom nakon proslavljenog albuma, čak su ih i svirali na promotivnoj turneji tokom 1973., te počeli održavati pretjerano pompozne i nesuvisle nastupe. Na američkoj turneji su kao prateće vokale imali žensku grupu Blackberries koja im je davala nekompaktan i nepotreban soul štimung, a na britanskoj turneji su koristili spektakularne vizualizacije - pad aviona, suhi led, ogromnu gumenu lutku čovjeka s florescentno zelenim očima i gong koji je eksplodirao u vatri. Koncem godine svirali su na dobrotvornom koncertu za Roberta Wytta, bubnjara grupe Soft Machine koji je slomio kralježnicu prilikom pada s prozora vlastitog stana. Nick Mason mu je kasnije producirao drugi solo album "Rock Bottom" koji je dobio najveću moguću francusku glazbenu nagradu Prix Charles Cross.

Pritisnuti profesionalnim ugovorom bili su prisiljeni raditi novi album za kojeg praktički nisu imali pravu ideju. Pjesme "Raving and drooling" i "You gotta be crazy" su se nakon koncertnih svirki pokazale preslabim adutima i izostale su s ploče, jedino su imali "Shine on you crazy diamond" u neku ruku posvećenu Sydu, ali niti s njome nisu znali što točno da naprave jer je bila zamišljena kao kratki soft-rock hit od samo 5 minuta. Nastavljajući rad u studiju s vremenom su razvijali kompaktnost pjesme s mnogo eksperimenta koja je naposlijetku iznosila gotovo simfonijskih pola sata koju su razvdvoji na dvije kompozicije



Roy Harper im je otpjevao vokale u jedinoj koliko-toliko rock/blues pjesmi "Have a cigar" nalik na tada sve popularniji Steely Dan koja je zajedno s tada prilično eksperimentalnom "Welcome to the machine" stavljena na još jedan bezuspješan singl. Dick Parry je odsvirao fantastičnu dionicu saksofona u "Shine on you crazy diamond", a Stéphane Grappelli violinu u iznimno senzibilnoj "Wish you were here" koja je prvotno zamišljena kao emotivan erotski komad. Kroz sam rad u kome su ponovno po bezbroj puta prekidali rad u studiju Abbey Road počele su se nizati konceptualne forme prožete temama izolacije, odsutnosti od stvarnog svijeta, kritike na račun glazbene industrije koju je pohlepa pretvorila samo da traži uspjeh, te čovjeka-pojedinca i umjetnika koji se uslijed takvih presinga osjeća kao na prisilnom radu, upravo onakvom u kakvom su oni bili. Sjećaju se da je to bilo vrijeme kada su bili u najvećim kompromisima 'moraš raditi, zadovoljiti industriju koja od tebe ponovno očekuje velike rezultate, a nemaš poticaj jer imaš sve - i ogromni novac, i djevojke i publiku i kritiku. Odakle taj poticaj može doći? Samo iz srca'.

Najveću inspiraciju ponovno su pronašli u Sydu koji se sasvim neočekivano pojavio u studiju baš prilikom snimanja "Shine on you crazy diamond" obrijane glave i obrva, vidno zdepast, trom i odebljao držeći najlonsku vrečicu u ruci (iz koje je, navodno snifao lijepilo). Bio je potpuno melankoličan i mentalno izgubljen, gotovo ga nisu niti prepoznali misleći da je neki domar iz službe održavanja, možda čistač ili netko sličan. Kad su shvatili da je to on, uočili su da ponovno proživljava novi živčani slom. Nije se dugo zadržao, pustili su mu nedorađenu "Shine", rekao je da zvuči jako starinski, a većinu vremena je proveo perući zube. Kad je otišao, polovica ekipe je briznula u plač što je to ostalo od onog genija koji je sve ovo izmislio, njihovog njihovog najboljeg prijatelja koji je razvio savršeni odnos psihodelije, popa, rocka, eksperimenata i zvrkave ludosti koju oni nikad nisu mogli dati.



Da, i ovaj album je o Sydu kako god da se okrene. Zbog njega su napravili novu verziju "Wish you were here" i čak pola sata "Shine on you crazy diamond" mada su to i kritika i publika doživljavali jako dugo vremena kao sentimentalne i idealno pogođene ljubavne balade, jedne od najboljih svih vremena. Upravo onaj početni dugački minimalistički uvod albuma pokazuje hipnotičko i melankolično Sydovo stanje kad se pojavio u studiju. Gilmour i Wright su ga najbolje opisali: statičnog, praznog pogleda s mnogo upitnika i povučenih konfuzija. Nikad nije bio agresivan, nekad je bio veoma veseo momak čak i u najlošijim tripovima, ali tada je bio potpuno dezorijentiran ('sjeti se, kad si bio mlad, sjajio si poput sunca, sjajio kao ludi dijamant'). Posljednji puta su ga uočili na Gilmourovoj svadbi gdje je bio jako kratko i više ga nisu nikad vidjeli.

Kritika je bila jako rezervirana za ovaj album jer je bio previše melankoličan i bez neočekivanih eksperimenata s obzirom na standarde prethodnih albuma. Sasvim jasno, tada nitko nije obraćao na avangardnu poleđinu singla, 7 i pol minuta dugačku "Welcome to the machine" koja je po današnjim parametrima debela preteča post-rocka i post-metala. U 21. stoljeću svi takvi 'post' bendovi rabe upravo ovakve konstrukcije razvijajući sklad minimalizacijom i nadogradnjom sklopljenom u prog-rock kakvu su upravo Floydi imali u ovoj pjesmi koja nikako nije mogla zaživjeti s obzirom na ekspresivne postavke tada daleko kompleksnijih bendova Genesis, Yes i Jethro Tull.

Ploča je po drugi puta nakon "Atom Mother Heart" došla na UK no.1 i ponovila američki uspjeh "The Dark Side Of The Moon" (USA no.1), s protokom vremena se prodala u nekih 15 milijuna primjeraka (ako ne i više), a sami Floydi su izjavili da im je ovo nadraži album kojeg su ikad napravili, ne treba niti pitati zbog čega. Stalno su Sydu uplaćivali poneku pinku za život na njegov račun, ali on te novce nikad nije podigao. Kasnije, kad je umro 2006., njegovoj sestri Rosemary je u nasljedstvo ostavljeno oko 2 milijuna funti od kojih Syd nije koristio ama baš ništa.

PINK FLOYD - Animals (Harvest/ EMI, 1977)
[ Pink Floyd - 1977 - Animals ]

Pink Floyd - 1977 - Animals

Ovdje su se Floydi debelo zeznuli misleći da su najvažniji rock bend na svijetu nastavljajući dugotrajnu sagu konceptualnih radova, a ustvari, kako je vrijeme pokazalo, napravili su najveći promašaj karijere kojeg je jedino u vrijeme objavljivanja dobronaklono popratila njihova već vrlo pristrana kritika. Prestali su biti bend u trendu, progressive rock je tada definitivno u umjetničkom i komercijalnom sadržaju izgubio od punka, kasnije od new-wavea i synth-popa, te se otprlike od ovog albuma počela odvajati populacija rockera, šminkera i punkera. Postali su mainsteram dinosauri.

Sve te 'sekte' su voljele popušiti travu, LSD više nije bio atraktivan i tražila se nova snaga nakon brojnih neumjesnih katastrofa u rocku tokom 70-ih (osobito kod užasnih bendova poput Queen, Uriah Heep, Slade, Journey ili Status Quo), a Floydi su s ovim albumom upravo bili na najboljem putu da postanu najveći i najpretenciozniji vodič te cijele generacije koja apsolutno nema 'uho' za nove postavke rocka. Daleko kasnije će shvatiti svoju zabludu ovog albuma kojeg je kritika u početku prihvatila optimistički i blagonaklono, no bila je riječ o jednom nesuvislom Watersovom projektu u kome ponovno pokušava glorificirati Syda na onaj način kako se uspješno pretvarao u patuljke, likove iz bajki i basni, čudnih nakaza iz knjige Castanede, ali mu to nije dobro išlo. Napisao je prilično ružne tekstove insinuirajući ljudsko ponašanje na životinjski način, apsolutno bez sluha za punk ili artističke metamorfoze Bowiea i Roxy Music u kojima se možda i mogao izraziti.

Album ponovno nije donio niti jedan kvalitetnu pjesmu za radiofoničan singl, sve je skoro propalo, ali je bila čvrsta konceptualna priča. Samo 5 kompozicija o psima, ovcama i letećim svinjama ocrtale su britansko društvo s konca 70-ih godina, pri čemu Syd ovaj put nije poslužio kao inspiracija, već njegov način razmatranja. Bio je ovo prvi album kompletno snimljen u zakupljenim crkvenim halama Islingtona pretvorenim u studije nazvane Britannia Row Studios gdje će raditi i naredni album. Ali izbor prostora nije odgovarao Wrightu, gubio mu se zvuk, usljedile su svađe i neskladi najavivši sve veće sukobe u bendu što je Watersu kao gotovo kompletnom kompozitoru poslužilo za prvi konceptualni album koji nije bio nadahnut Sydom.

Uz skice prema George Orwellovoj basni "Životinjska farma" ("Animal Farm"), satirom na SSSR u vrijeme Staljina, Waters se pozabavio perfsonifikacijom životinja s ljudskim karakterima uputivši kritiku neoliberalizmu koji je zapoćeo veliki društveni remont (Margaret Tatcher će uskoro postati britanska premjerka). Zatvarala su se brodogradilišta, rudnici, preprodavale čeličane, metalurgija i tekstilni pogoni, stvarali su se veliki dionički lobiji koji su poćeli graditi posve novi sistem upravljanja ekonomijom, a gotovo milijun ljudi je ostalo bez posla. Album je snažna pljuska novim kapitalističkim modelima prikazujući ljude kroz tri životinjska lika - svinje, pse i ovce, te mada se činilo kako će ovaj puta Waters pokazati smisao za satiru i humor, album nije bio niti najmanje zabavnog karaktera. Otvorenim asocijacijama je progovorio o osnovnom društvenom problemu koji je prikazan dovoljno banalno ostavljajući prostora za različite interpretacije i tumačenja o jednom totalitarnom sistemu koji samo priznaje moć profita.

Ne može se poreći da ovdje nije bilo nekih veoma domišljato stvorenih dionica, osobito u 10 minuta dugačkom komadu "Sheep" koji je pokazao njihovu suvremenost, ali su je već kao 'stari otrcani' mamuti prikazali u nekompaktnom formatu koji više nije zadovoljavao standarde tadašnje produkcije - tražila se pjesma od 3-4 minute puna energije, a ne razvlačenje aranžmana samo da se popuni ploča od 40 minuta. S pomoću dvije starije, do tad nerealizirane pjesme "Raving and drooling" i "You've got to be crazy" nastale još nakon albuma "The Dark Side Of The Moon" stvorena je upravo spomenuta "Sheep", te najdulja "Dogs" od 17 minuta, a praktički jedina nova pjesma "Pigs (three different ones)" iskorištena je istovremeno za dvije kratke akustične "Pigs on the wing 1" i "Pigs on the wing 2" koje samo služe kao uvod (intro) i završetak (outro) albuma. Na koncu, ništa novo nisu napravili u glazbenom pogledu, malo su se koristili vokoder glasovima i nekim ne posebno osmišljenim efektima davši kasnijim raznim bendovima koji su na stadionskoj raznini razvili daleko fantastičniji zvuk budućnosti (osobito Simple Minds u najkomercijalnoj fazi, U2, Editors...). Naravno, nisu bili svijesni da rade budućnost mainstreama kojem će se i sami priključiti postavši jedan od najvećih poraza r'n'r-a. Kratku spot šalu sa psom, škotskim ovčarom su plasirali kao video istovremeno zgražajući prlično zatucani etablišment da se ovakve stvari ne bi trebale raditi, da su perverzne, ali ako su koje godine bile perverznije od 70-ih u svim pogledima, onda su francuska revolucija i veliki dio književnosti 'mila majko ide brod za pakao' spram Pink Floyd.



Tada je to još uvijek izgledao pejorativan izlaz ogromnog benda da napravi neke svoje standardne konstrukcije u kojima su se totalno izgubli ne razlikujući stvarnost od jave. Publici očito više nisu trebale ovakve glomazne rock simfonije i albumi u kojoj okosnicu čine tek 2 ili 3 predugačke pjesme, a Johnny Rotten ih je toliko mrzio da si je tintom na majici napisao 'hate' upravo aludirajući na ovu Pink Floyd fazu. I bez obzira na ovakvo reciklirano mešetarenje i bez ijednog singla album je dospio do UK no.2 i USA no.3, a kroz dugi niz perioda i nekoliko reizdanja prodan je u više od 4 milijuna primjeraka. Američka i europska turneja opet je bila spektakularna: svud uokolo su letjele ogromne svinje (baloni napuhani plinom) koji su u kulminaciji koncerta eksplodirali. Prilikom nastupa u Munchenu od tih detonacija popucala su skoro sva ogledala u obližnjem hotelu. Nakon povratka s turneje Wright je ozbiljno počeo razmišljati da napusti bend koji je već imao dvije rezerve - Dick Parryija i gitarista Snowy Whitea za koncertne potrebe smišljajući nove tehničke performanse u slučaju njegovog odlaska.

PINK FLOYD - The Wall (Harvest/ EMI/ Columbia, 1979)
[ Pink Floyd - 1979 - The Wall ]

Pink Floyd - 1979 - The Wall

Velika kriza i zahlađenje odnosa unutar benda koji nisu riješeni niti nakon megauspješne turneje "In the Flesh" za album "Animals" eruptirali su time da je Wright čvrsto odlučio napustiti postavu. Uopće nije bio spreman da se upusti u novi studijski rad koji je svima oduzeo gomilu živaca, a pokazati će se i vitalan dio života. Iznosio je čak 16 mjeseci na 4 različite lokacije (London, Francuska, New York i L.A.), Wright je gotovo nezainteresirano odradio svoj dio svirke samo pod presingom ugovora, a EMI je ovaj puta svijesno riskirao uloživši basnoslovne cifre gurajući samo jednu zamisao - Pink Floyd pod svaku cijenu moraju napraviti multimilijunski tiražnu ploču.

Waters je u to vrijeme razvijao ideju o svome solo albumu, no potisnut kao i ostatak benda iskoristio je neke skice scenarija o vlastitom djetinjstvu (otac mu je umro u vrijeme 2.Svjetskog rata), odrastanju, frustracijama života i nesređenom braku koji mu je bio pred raspadom. Kako sama figura teme nije bila dovoljno dobra i jasno uređena, s jednim od producenata Bob Ezrinom (do tada je radio s Alice Cooperom, Kiss, Lou Reedom i Peter Gabrielom) dotjerivao je novi koncept vođen glavnim likom nazvanim Pink kojeg se prati od djetinjstva, školovanja, sve dok ne postane rock zvijezda i teška junkoza neprestano se izolirajući gradeći metaforički zid između sebe i okoline. Kasnije kad se napravio čitav album, stigao omot i potegnula zamisao o filmskoj ekranizaciji, stvorena je grandiozna koncertna prezentacija u kojoj je bend cijeli koncert bio od publike odvojen ogromnim zidom visokim 14 metara od cigli stiropora koji se na kraju svirke ruši u trijumfalnom finišu.

Još u vrijeme truneje "In the Flesh" kada su za vrijeme nekih koncerata frcale opasne iskre u međuljudskim odnosima u bendu (Gilmour je u Montrealu posve frustriran čak i napustio pozornicu), Waters je promrmljao 'vrijeme je da neka muzika ode kući'. U pravom trenutku su shvatili da je potreban totalni remont, pozvali su gomilu vokalista, glazbenika i stručnjaka s kojima su odlučili da kroje samo kratke kompozicije u pop-formatu. Veliko iznenađenje pošto je album objavljen 30.XI 1979. kao dvostruka ploča bila je činjenica da je opus sastavljen od čak 26 pjesama, te da je najdulja, vrlo lagana u soft-rock stilu s bogatim orkestracijama "Comfortably numb" iznosila samo 6 i pol minuta. S poleđinom "Hey you" objavljena je kao još jedan bezuspješan singl, ali je zato "Another brick in the wall, part 2" doživio nevjerojatan uspjeh osvajanjem no.1 pozicija u UK i USA ostvarivši milijunski tiraž. Kada se pjesma miksala i dorađivala (uključen je i školski zbor iz Islington Green School uz honorar od 1000 funti) Gilmour nije bio zadovoljan s Ezrinovom idejom disco ritma i gotovo je izbačena iz kompletnog koncepta, ali je promijenio mišljenje kad je vidio da su konačno ostvarili cilj male ploče u pop aranžmanu koji je još jedino donekle usporediv s "Money" (1973, USA no.13) i uspjesima ona dva zaboravljena hit-singla sa Sydom iz 1967. "Arnold Layne" (UK no.20) i "See Emily play" (UK no.6). Svi singlovi koje će kasnije objavljivati zauzimati će daleko slabije plasmane.



Iz stila su potpuno izbačeni grandiozni aranžmani, dugotrajne solaže i improvizacije, nije bilo ama baš nikakvih eksperimenata koji su otpušteni samo kroz niz spoken-word samplova i efekata iz eksterijera uklopljenim na onim mjestima gdje nisu imali dovoljno čvrste performanse, te je većina pjesama u završnom miksu pretapana jedna u drugu kao neprekinuta zvučna priča u kojoj je najviše bilo akustičnih komada i soft-rocka s umjerenim i laganim tempovima. Prva ploča se odvajala jedino po uvodnoj "In the flesh" s malo hard-rock riffova čiji je nastavak došao i na drugoj ploči gdje je Gilmour još koristio hard-rock riffove u "Waiting for the worms", te po Watersovim vokalima koji su kao nikad prije nalikovali David Bowieu. "Another brick in the wall" je urađena u tri nastavka jer su imali tri različite tekstualne verzije, dok je veliki ostatak materijala preplavljen baladičnim i elegičnim motivima countryija i bluesa striktno orijentiranog za američku mainstream publiku. Tek se po plesnijem ritmu razlikuje "Run like hell", pjesma koja kao singl opet nije napravila nikakav iole značajniji rezultat.



Album je prvenstveno zahvaljujući hitu "Another brick in the wall" proveo čak 15 tjedana na USA no.1, također je bez problema došao i do UK no.1, a do današnjeg dana uz nekoliko reizdanja računa se da je prodan u oko 30 milijuna primjeraka. Istoimeni film s Bob Gedolfom u glavnoj ulozi realiziran je sredinom 1982. kao kolaž koncertnih snimaka, animacija i živih rola bez dijaloga u domeni art filma, ali bez obzira na ogroman uspjeh, mnoga privatna tumačenja fanova širom svijeta, grandioznu promo turneju koja je tek 2000. godine objavljena kao live audio i video-DVD zapis "Is There Anybody Out There? The Wall Live 1980-81", Pink Floyd su upravo ovim albumom postali blijeda sjenka sebe samih. Po prvi puta su pokazali stagnaciju na glazbenom planu; prestali su biti bend koji kroji vodeći obrazac, nisu se uklopili u punk, new-wave i elektroniku (a niti u hard-rock) i ispali su iz vidokruga trendova na račun megalomanske utrke njihove diskografske etikete.



PINK FLOYD - The Final Cut (Harvest/ Columbia, 1983)
[ Pink Floyd - 1983 - The Final Cut ]

Pink Floyd - 1983 - The Final Cut

Ploča efemernih vrijednosti došla je u velikoj medijskoj sjeni kada se dešavao potpuni raskol benda. Wright je poslije odrađene turneje "The Wall" na kojoj je svirao samo kao plaćeni muzičar napustio ekipu odgovorivši Watersu 'fuck off' na ponovni povratak, a Gilmour više nije htio raditi po Watersovim konceptima koji su se sve više vrtjeli u krug tapkajući na mjestu. Sve pjesme je potpisao i otpjevao Waters izuzev singla "Not now John" u kome je neke dionice otpjevao Gilmour. Mada je singl imao solidan plasman (UK no.30) s albuma nije zaživjela niti jedna pjesma, ali je album samo na račun vjernih fanova dosegao UK no.1 i USA no.6 ostvarivši 'mršavi' tiraž od samo 3 milijuna prodanih primjeraka. Kritika je pretjerano ishvalila ploču koja se ustvari pokazala Watersovim solo radom na kome je pokušao prikazati oštar revolt netom okončanom ratu za Falklandske otoke kada je Margaret Thatcher poslala britansku vojnu mornaricu na argentinske ovčare i gaučose nazvavši je 'Maggie'.

Prava slika albuma trebao je biti filmski nastavak "The Wall" pod nazivom "Spare Bricks" koji je trebao uključiti pjesme "When the tigers broke free" i "Bring the boys back home" o Pinku nakon mentalnog sloma, no to nije uspjelo proći čak niti u ideji. Zato su te dvije pjesme objavljene 1982. kao singl (UK no.39), a Waters se bacio na novi koncept koji je uz Falklandsku krizu obuhvatio događaje koji su joj prethodili i koji su nastali nakon nje kroz pjesme "The post war dream", "One of the few", "The hero's return", te depresivne "The gunner's dream" i "Paranoid eyes". U "Southampton dock" priča o povratku mrtvih vojnika, a u "The Fletcher memorial home" o političkim liderima koji su tada već nestali sa scene - Leonid Brežnjevu i Menachem Beginu. Završna "Two suns in the sunset" je apokaliptično prikazivala eksploziju atomske bombe. Kako god, ovo je bio samo labuđi pjev Watersa i ostataka benda koji se prekasno uključio u rockersku raspravu na socio-političkoj razini. Tada su već punk, new-wave i post-punk dali svoje odgovore i stavove na veliku krizu, a Britanija se izvukla iz nje. Koncept kao takav osim nekog privatnog Watersovog dijaloga u umjetničkoj varijanti i nije imao adekvatan smisao. Osim gitare odsvirao je i klavijature, a za orkestracije ponovno se pobrinuo Michael Kamen. Turneje nije bilo, bend se raspadao (album je već 1983. objavljen i na CD-u), a svi članovi su u vrlo kratkom vremenu objavili svoje solo albume. Gilmour je 1984. realizirao "About Face", Mason "Profiles" (1985), Wright je s bendom Zee imao "Identity" (u kolaboraciji s Dave Harrisom), a Waters je napravio čak dva "The Pros and Cons of Hitch Hiking" i "Radio K.A.O.S.", te je radio na soundtracku "When the Wind Blows". Htio je autorizirati ime Pink Floyd kao svoje vlasništvo, ali je na sudu izgubio parnicu protiv managementa, diskografske kuće i dva jedina preostala člana Gilmoura i Masona. Nakon brojnih medijskih prepucavanja 1985. je zvanično prestao biti dio Pink Floyd.

horvi // 17/10/2014

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Zebra

ŠIZA: Zebra (2024)

| 27/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Jugoslavija 1941​-​1945

BRANDKOMMANDO: Jugoslavija 1941​-​1945 (2024)

| 27/03/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Disgraced Emanations From A Tranquil State

APPARITION: Disgraced Emanations From A Tranquil State (2024)

| 26/03/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Levitate

GHLOW: Levitate (2024)

| 25/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Time to Breathe

SM4LLPOX: Time to Breathe (2024)

| 24/03/2024 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Diskografija (3.dio)
  • The Piper At The Gates Of Dawn (1967)
  • A Saucerful Of Secrets (1968)
  • More, soundtracks (1969)
  • Ummagumma (1969)
  • Atom Heart Mother (1970)
  • Meddle (1971)
  • Obscured By Clouds (1972)
  • The Dark Side Of The Moon (1973)
  • Wish You Were Here (1975)
  • Animals (1977)
  • The Wall (1979)
  • The Final Cut (1983)
  • A Momentary Lapse Of Reason (1987)
  • Delicate Sound Of Thunder, live (1988)
  • The Division Bell (1994)
  • Pulse, live (1995)
  • Is There Anybody Out There? The Wall Live 1980-81, live (2000)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*